Doživljaji kapetana Miška

Objavljeno 02.08.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 28 mins

Nedelja, 26. jul 2020. godine – Vol I: Beogradski roller coaster

Budi me buka automobila rano izjutra. Pomislih: „Zar i nedeljom, kada je najmanje ljudi na ulicama i kolovozima”, da bi mi nakon toga došao šlag na tortu, kao prava vrsta budilnika za momentalno dizanje: „STARO GVOŽĐE KUPUJEMO. STARE AKUMULATORE, VEŠ MAŠINE, BOJLERE, KREKE. EVO GVOŽĐARA, EVO MAJSTORA, KOJI KUPUJE I DOBRO PLAĆA”, do maksimuma odvaljeno da probudi svakoga, ko se drzne da i dalje spava. Pogledam na budilnik, čiji se zrak oslika na plafonu iznad moje glave: 9:30. O bože, kasnim, pomislih i brzom brzinom ustanem iz kreveta, ne primetivši da sam prvo zakoračio na levu nogu. Obavivši ličnu higijenu, uspeo sam da se sredim na brzinu i da munjevito istrčim iz kuće. Da, to je jedan od onih dana kada i nedeljom morate da odete na fax kako bi vam upisali ocenu (upisivanje morate usput i da platite).

Fax. Sparina. Jedina klima koja rashlađuje hodnike su blago otškrinuta prozorska krila. Dolazim do studentske službe. Dva puta kucam. Ništa… Još jednom… Dva puta… Niko ni ne otljučava, niti otvara. Odlučujem da sačekam par minuta na hodniku. Posle nekoliko trenutaka, pojavljuje se profersorka sa postdiplomskih. Ne mogavši više da čekam, upitah je:

„Profesorka, šta se dešava sa ovima iz Studentske. Je’ su oni uopšte na fakultetu?”, nekako mrmljajući kroz masku.

Iz nekog nepoznatog razloga, razumevši šta sam sve promrmljao, odgovori: „Nisu ni dolazili. Nemojte ih ni čekati, jer se vrlo verovatno neće ni pojaviti” i rekavši mi da mora da ide. Kakvi ljudi, takva i organizacija, pomislih.

Ništa, moram da se vratim kući. Jedino mi preostaje da razmislim da li ću ići peške ili busem. Budući da je bus veliki rizik za svačije zdravlje, kako zbog korone, tako i zbog baba koje se guraju, penzionisanih oficira JNA, koji vole da komanduju u gradskom prevozu, pa sve do komunalne milicije i ostalih aždaja i babaroga, odlučih da se upustim u pešačenje kroz betonsku pustinju Beograda. Na pola puta do Dunava, na uglu 29. novembra i Cetinjske, čovek psuje majku vlasniku lokala, koji je zbog kockarskog duga, morao da ga zatvori. Kaže čika Miloš, inače heroj dana i predsednik kućnog saveta, da je uzeo sprej i na prozorima lokala ispisao velikim slovima LOPOV, a da je na ulaznim vratima izlupao staklo, kako bi, po njegovim rečima, svako znao kakva je bitanga i vucibatina držala lokal.

„Pravio je velike probleme”, nadovezuje se čika Miša, „od građevinskih dozvola, preko krađe struje i vode, pa sve do katastrofalne higijene u lokalu. Ali ne vredi… On ima svoje ljude u opštini. Potplati ih i on je čist”.

Mito i korupcija na delu, pomislih.

Poželih čika Miši sreću i hrabrosti u borbi protiv zle nemani i nastavih ka Dunavu. Došavši na Dunav, pogledah u telefon. Već 16:00h. Sranje. Otišao mi je ceo dan, nisam uradio skoro ništa.

Očigledno svima nama nekada vreme prođe u „lajanju na zvezde”, bez obzira na to da li bili studenti, majstori za otkup starih kreki ili predsednici kućnog saveta.

Post Scriptum: Pogledah ponovo u telefon i stiže mi vest sa jednog rock portala. Umro je Pera Zeleni.

Ponedeljak, 27. jul 2020. godine – Vol II: Mračna mesta

Nekako je nova nedelja počela sasvim mirno, uobičajeno, kako bi se to reklo fine. Bez nekih većih poteškoća ili pravljena neke veće buke rano izjutra. Mad Max-a od prošlog dana nije bilo ni na kilometar. Uporni su oni, vratiće se onda, kada se budem najmanje nadao. Jer oni napadaju iznenada, bez bilo kakve prethodne najave. Samo čekaju pogodan trenutak kako da ljudima, koji su još uvek pod eskadrilama jutarnjih snova, napakoste svojim jakim razglasima i pojačalima.

Znajući tačno kako da provedem prepodne, seo sam da radim logo za jednu firmu nameštaja na otvorenom konkursu. Inače, povremeno volim da se ubacujem na konkurse na kojima postoje grafički radovi, poput idejnih rešenja za objekte, urbanističke planove ili dizajnerske logotipe za pojedine firme, koje tragaju za svojim vizuelnim identitetom. Sam rad na takvim crtežima može da bude dosta uzbudljiv, jer vremenom tokom procesa rada dolazi pregršt ideja, koje se u svakom pogledu mogu iskoristiti (u slučaju da je to u koordinaciji sa pravilima konkursa i afinitetom gazde, koji plaća izdradu logotipa). Naravno svaki početak koji se radi „from the screch” jeste naporan i najkomplikovaniji (odnosno, kako se naški kaže „svaki početak je težak”), pa ljudi uvek imaju problema oko inicijalne ideje. I tako… crta za crtom, detalj za detaljem, znoj po znoj i još malo, pa sam tu negde na polovini. Eto tako. Staću, pa ću malo zachillati kojih pola sata, čisto da se nalijem čaja, pa punog stomaka, mogu da nastavim dalje. Hm… dobro… biće ovo u redu… valjda. Pitam se kako je bilo onim ljudima, koji su sve svoje grafičke postere radili svoje ručno sa deset prstiju (budući da tada nije bilo CNC mašine da im otfikari prst), poput Tuluza Lotreka, koji je sigurno krvario danonoćno da bi uradio postere za Mulen Ruž. Možda je i on bio jedan od tih ključnih baja, koji je dao Mulen Ružu autentičnost jednog upečatljivog kabarea. Zvoni telefon. Ortak… Zove me da mu pravim društvo oko pečenja rakije. Dudovača valjda, ili tako nešto. „Ma može”, odgovorih ne predomišljajući se, „dolazim kroz tri, četiri sata”. Tokom jula ljudi se generalno opuste i ne razmišljaju o svakodnevici, jer su svi mahom na odmoru i bez obaveza, puni elana za socijalni život od jutra do sutra, od ponedeljka do nedelje. I tako onda u krug. „Odoh”, dodajući da ne želim previše da se zadržavam, jer posle ponoći postaje dosadno po mračnim dzepovima sireg centra ili drugih delova grada. „Hah, stigao si. Hajde uđi”. Prolazak kroz mračni anjfor, pa u ograđeno dvorište. Iza ograde, megalomanski kazan. Seli smo u ugao dvorišta, izolovani mrakom, onako kako je najugodnije. Tek po koja iskra se pojavi od žara iz kotla. Štene, koje je ležalo u dvorištu se istraumiralo od nas.

„Bah, ne vredi. Krenuli su moraci. Hajdemo unutra”.

Ostatak večeri provedosmo u dnevnoj sobi, osvetljenoj sa dve plafonjerke. Taman onako kako je prijalo.

Post Scriptum: „Držite se za ruke dok je mračno”.

Utorak, 28. jul 2020. godine – Vol III: Istorija dokoličarenja ili kako postati zgubidan u pet koraka

Prvi korak: Pita mene jednom prilikom prijatelj, kako je moguće da svakim danom provedem 24 sata zaboden u radu, šljakajući više od crnca na poljima pamuka. Rekoh: „Pa sve je stvar do fokusiranosti i želje za radom. Sve ostalo, uz ova dva preduslova, ide kao ladna voda, ili što bi neki reklli, kao pesma”. Ali kako bi bilo to kada bi se pojedinac koncentrisao na zgubidarenje tokom jednog celog dana, ne razmišljajući ni o čemu i ne radeći ništa ? Kako je to fokusirati se na nerad i biti na početku rada na kraju jednog dana ?

Ovako nešto se može nazvati ezoterijom za početnike, ali je zapravo, sa moje tačke gledišta, jedna sasvim nezavisna veština, koja se vremenom mora učiti on onih iskusnih. Za početak je bitno ne razmišljati ni o čemu i prepustiti se dokolici. To bi bilo dobro za početak… Jer kako drugačije postati zgubidan, nego pokušati da se, makar na nekoliko minuta, čovek prepusti dokoličarenju.

Drugi korak: Koliko god se trudio da u mom životu sve bude pod kontrolom jednog pojedinca, kako reče jednom prilikom Džon Stjuart Mil, i koliko se nervirao oko svoje životne entropije, jedna stvar je sigurna: „Sa ovog sveta se živ neću izvući”. Bilo to da je saobraćajka, nesrećan slučaj (kako to vole da zovu operativci državne bezbednosti), pa sve do onoga da odlazim na nebo „kada mi svevišnji otkuca pozivnicu za žurku”, stvar je svakako jasna: „Ne bih da na istu upadam nepozvan”. Zato vam ne bilo teško da sve što radite, pustite „sili prilika” da malo umeša prste i uradi svoje. Mislim da joj ne dozvoljavamo da preterano vršlja po našim životima, a možda ima šta pametno da nam predoči. Onda vam je, svakako, drugi savet: „Dopustite sebi da vas struja nosi, možda ćete doživeti fini brodolom”.

Treći korak: Pokušajte da tog dana ne fizikališete, već da se prepustite umnom naporu. Dobri načini za to su vam i sedeći i ležeći položaj (u zavisnosti od toga šta preferirate), uzmite neku dobru knjigu, da li ona bila Sokratova Država ili neka beletristrika, savršeno će se uklapati u vaše dnevno dokoličarenje tokom vrelih dana.

Četvrti korak: Kao što rekoh, uzmite bilo koje štivo. Uzmite ono što vama prija i prepustite se svojoj dnevnoj dokolici. Naravno ne treba se bazirati samo na jednu knjigu. Onaj ko ume da se fokusira na dve ili više od dve knjige tokom jednog neradničkog dana, ja mu prvi skidam kapu.

Peti korak: Obavezno probajte ovaj jednostavan recept i bićete na dobrom putu da postanete pravi zgubidani ili barem zgubidani u u usponu.

Post Scriptum: Recept nije moj, ali radi kao podmazan… Manitua mi…

Sreda, 29. jul 2020. godine – Vol IV: Žmurke i trule kobile od sedam do dva

„Mani se, sine moj, hečovanja”, ponavljam u sebi, dok cinculiram jedan te isti serklaž pola sata u Autocadu. Na početku svog arhitektonskog rada, na polovinu svih tih programa, sećam se, gledao sam kao na nešto što je generalno nesavladivo ljudskoj vrsti, da bi sada, tri godine kasnije, situacija bila znatno bolja. No, o mom umeću rada nije preterano zanimljivo govoriti, jer jednostavno nema tu preterane priče. Nit uvoda, nit zapleta, nit peripetije ili zaključka. Prosto zanatstvo kao i svako drugo.

Budući da sam pola dana probeo zabuljen u kompjuter, zbog čega svaki put kada zatvorim oči, vidim obrise ekrana, odlučio sam malo da oladim. Nije rešenje biti zateleban u mašinu ceo dan, ne videti belog sveta oko sebe. Jednostavno, falilo mi je vazduha i razgovora. Ne vredi se zabarikaditi u kuću po ovako lepom vremenu.

Pola sedam uveče. Ne znajući šta ću, obukoh se na brzinu, rešen da odem do centra, u nadi za nekim događanjima.

„Jel ti to na matine”, pita me baba onako zabezeknuta, „čak u moje vreme se kasnije izlazilo”.

„Otkad ti znaš francuski“, pomislih zabezeknut njenim poliglotskim znanjem.

„Dobro, dobro… Idi kuda si naumio”, odbrusi ona meni.

Grad… 19:30… Krug. Mlađarija počinje polako da se skuplja, željna opijanja i ostalih stvarčica za konzumaciju. U prvi mah, pronalazim nekoliko ljudi, sa kojima sam već imao nekakav dogovor. Sedeći tako pola sata, primećujem ih kako dolaze iz pravca Njegoševe, noseći sa sobom, nekakve votke, rakije i vina. Jednom rečju, ogromna količina, za moj ukus.

Pozdravivši se i ne časeći ni časa, većina navaljuje na ono što su, eto, silom prilika, doneli.

Iz svojih posebnih razloga, ne uživam u jačim alkoholnim pićima, pogotovo onih koji premašuju 50% alc. Jednostavno, nemam naviku za ispijanje, a i kao mlađi nisam imao od koga da učim. Jednom rečju, grozio sam se i grozim se i dalje bilo koje vrsti neumerenosti u alkoholu, da li oni bili teži ili lakši slučajevi, za mene je to jednostavno činjenično stanje zavisnosti. Sećam se da mi je majka, dok sam bio mlađi, pokazivala knjige njenog profesora sa faxa, Joce Bukelića, koji na najdetaljniji način opisuje bolesti zavisnosti, toksikomaniju, alkoholizam i narkomaniju. Međutim, od svega toga, meni je bilo najzaniljivije da gledam galeriju slika, nepoznatih autora na kliničkom lečenju od heroina i horsa. Od tih slika sam znao da imam raznorazne noćne more, koje su me posle toga jako dugo progonile.

Čim je ekipa završila sa rakijom, pošto-poto se prešlo na votku, koja je bila još jača. Od svih njih sam bio udaljen na nekoliko metara, sedeći sa ortakinjom iz srednje i prisećajući se Japanizma.

„Ah… idemo”, rekoh negde oko pola jedan izjutra i krenem prema Krstu. Iz pravca muzeja čuje se Đani, dok ekipa igra žmurke i trule kobile, vidno urađeni.

Post Scriptum: „ Jedan bata nalete na mene uspidan. Na vreme me je zaobišao”.

Četvrtak, 30. jul 2020. godine – Vol V: Noćna mora

Sva sreća, pa je sinoćnje veče imalo kako takav miroljubiv epilog. Nekada kada pomislim, čini mi se da sam jedan od onih ljudi, koji se više nagledao narkomana, nego kliničari iz Drajznerove, al’ to je već malo diskutabilnije. Suma sumarum, novi je dan i vreme da se nastavi sa radom na planovima. Jer, neće se sami nacrtati.

Negde iza tri sata popodne, upalim na kompu RTS, da čujem kakvu nam to poruku šalju iz Kriznog za današnji dan. Poslali su ih iz štaba, da nam dostave „sveže” informacije. Darija otvara one njene papire i kaže da je još jedanaestoro osoba preminulo i doda, kako se lekari bore za život još nekolicine, koji imaju tešku kliničku sliku. Onda Kon dodaje, kako PCR testovi, koji se koriste u otkrivanju inficiranih od kovida, zapravo nisu dovoljno validni, jer postoji mogućnost da i nakon odrađenih testova, pacijent može biti inficiran.

Pa to samo može da znači ili da je većina nas asimptomski tip prenosioca zaraze, ili da je ipak ono vreme inkubacije virusa ostalo na 14 dana. Ali kako to da teskotovi ne funkcionišu?. Inače je, pre nekoliko dana, premijer Kurc rekao svojim građanima da ne idu u Srbiju i da ne koriste naše testove, što u mnogo čemu podriva dalju sumnju u ono što se radi. Očigledno sa tim testovima nisu baš sve stvari u štimungu, pa onda pujdaju narod da nosi maske i limene šlemove protiv zračenja 5G mreže.

Možda jedan od najboljih fenomena, koji se javlja u vreme ove pandemije jesu stare dede, koje obavezno vole da se busaju u grudi, kako su u vojsci učili odbranu od bioloških agenasa, kao i skakanje kada je „atomski sleva” ili „zdesna”, a običnu hiruršku stavljaju samo preko usta. To je pravo znanje… A onda posle toga dolazi komentar kako su „svi mladi neposlušni i ne žele da slušaju starije”, jer je tobože, starije pametnije. Ne sporim znanje i umeće starih ljudi, ali pojedinci daju sebi previše za pravo. Pa ti isti ljudi ne bi znali kako da se ponašaju kada bi došlo do stvarnog napada bioloških agenasa, a ne od kovida, koji se za ovih, skoro više od pola godine, pojavljivao u lakšim naznakama.

Razmišljajući tako, setih se jedne apokaliptične noćne more sa početka pandemije, u vreme policijskog časa, kada smo moji ukućani i ja ostali bez internet domena i bili potpuno odsečeni od ostatka sveta. Ništa nije radilo. Jedini uređaj, koji je, pored sijalica, funkcionisao bio je radio, preko koga su javljaji sve veći i veći broj novoobolelih i preminulih. Fallout scenario, u kojem vlada ogromna panika od nevidljivog protivnika i u kojem je svako jedan drugom sumnjiv.

Post Scriptum: Znam da nisam sanjao. Bila je java.

Petak, 31. jul 2020. godine – Vol VI: Rapsodija disidenata

Radeći trenutno na istraživačkom projektu „Kultura s ećanja”Centra za primenjenu istoriju, navelo me je da se danas prisetim svih ljudi, koji su u Srbiji, kako na makroskopskom, tako i mikroskopskom planu, pokušali da ovu zemlju učine malo boljim mestom za život, nego što je to situacija danas. Iskražujući različita događanja na lokalu tokom tih 90-ih godina, čovek ne može da ostane ravnodušan prema ljudima, koji su silom odvođeni na ratišta po Vukovaru i Krajini, a potonje i na ratišta u Bosni, ne bi li nakon određenog vremena, ti isti ljudi vraćani u sanducima ili na štakama. I tih godina, Savezna republika Jugoslavija je pokušavala da u tućim dvorištima seče korov, a u svojem da ga zaliva i uzgaja. Bezumni ratovi po saveznim državama u Jugoslaviji vođeni su zarad ostvarenja profita onih koji bi vladali, a sve pod plaštom nekakvog filantropskog odnosa prema svojim narodima.

Međutim, čini mi se da je situacija u Beograda bila drugačija. Izuzev stalnog rata na asvaltu između klanova, pa još plus njihovog stalnog prepucavanja preko čitulja, u Beogradu i susednome Pančevu, počinje da se formira jedna nova urbana gerila, predvođena mladim ljudima, željnih svrgavanja Miloševića i njegovog režima. Od Draškovićevog komandovanja na „juriš”, pa sve do Džoa bageriste, istorija anti-ratnih demonstracija oslikavala je portret Beograda i Pančeva tih 90-ih godina.

Među svima njima, svakako prvi i najveći bio Zoran. Zoran je bio neko ko je savršeno opipavao puls SRJ i znao je da je da su građanima ove zemlje neophodne promene u sistemu, koji već polako počinje da truli.

Takođe, među svima njima treba i napomenuti i Voju Koštunicu, iako mi se čini da ga još uvek nisu obavestili o tome da je postao predsednik. A možda još nije obavešten ni da je Tito umro. Svakako da je on bio jedan od ključnih ljudi, koji je mog ćaleta ubedio da, odmah nakon dolaska u Srbiju, uđe u redove DOS-a i da učestvuje na manjim anti-ratnim demonstracijama u Pančevu i onim većima u Beogradu. Poslednji u nizu mu je bio 5. oktobar, na kojem kaže, da se žestoko nagutao suzavca.

I eto, dodoše dosovci, pa se sa te iste vlasti skinuše i ustupiše mesto novim političkim falangama, koje i dan danas paraju sadašnjicom.

Post Scriptum: Svi se dobro sećamo kako je Sloba obožavao da tamani svoje političke protivnike kada god je to mogao na svom javnom servisu. Čini mi se da je sada situacija skoro ista, samo što više ne postoje direktne političke represalije, već suptilna medijska propaganda komercijalizovanih frekvencija.

Subota, 1. avgust 2020. godine – Vol VII: Čekaću vas na Pančevo Sitiju

I tako se volume završava sa medijima i počinje sa medijima u poslednjem poglavlju ovog dnevnika. U ovom poslednjem delu vas zaista ne bih davio suvišnim informacijama ili pokušavao da se bilo kome dodvoravam „lepim pisanjem”, već da pokušam da dam nekakav zaključak ovog dnevnika.

Uvereni u sveobuhvatno ludilo i haos, koje nas ne prestano stiska sa svih strana, mi moramo ostati dosledni sebi, jer samo tako možemo ostati u nekakvom miru sa onim ludim Milojkom u našoj glavi. Zapravo, ne treba se sa njim bratimiti, njega treba obuzdavati i tako živeti sa njim, jer je on deo naše svakodnevice.

Takođe, birajte štivo koje želite da čitate, jer kada u današnje vreme dobijate veliki broj dopadljive internet blog-estetike, onda treba pažljivo birati ono šta ćete čitati i unositi u glavu.

Post Scriptum: Ne zaboravite da vas vaš ludi Milojko (ili kako ga god vi zvali), neprestano posmatra.

Autor se bavi arhitekturom i dizajnom, a u slobodno vreme, upada u bizarne situacije

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)