Rađanje Države iz duha umetnosti

U Srbiji devedesetih su i kultura elita i kultura masa bile programski koncentrisane oko uspostavljanja i očuvanja kulturnog i nacionalnog integriteta i identiteta, percipiranog istovremeno i kao ugroženog i kao superiornog

Objavljeno 05.03.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 11 mins

Neko bi ipak propagandom iznurene i sluđene građane i građanke Srbije morao da obavesti da se radnja filma Dara iz Jasenovca ne događa u realnom vremenu i prostoru. Dakle, ne februara 2021. i ne u Srbiji. Februara 2021. u Skupštini Srbije, međutim, dogodilo se nešto drugo: inscenacija bez presedana u novijoj istoriji srpskog parlamentarnog života. Naime, uz ovacije poslanika pozicije (jer drugih i nema), reditelju filma je, in vivo, odato priznanje, a njegovo delo je dobilo (ne)očekivani referendumski potencijal. Aktuelna ministarka kulture i aktuelni ministar policije zadali su kurs i okvire u kojima javnost mora da razmišlja, vrednuje i tumači najnoviju filmovanu priču o jasenovačkom stradanju. Svi oni koji su imali primedbe na umetničku izvedbu ili su se usudili da film, kao očigledni državni projekat, vide i kao ideološki i manipulativni poduhvat, nazvani su mrziteljima srpstva, onima koji preziru žrtve Jasenovca, ološima, izdajnicima, nepatriotama i drugosrbijanskim bitangama.

Gorčina i mirisi

Činjenica je da bi se samo mazohista vraćao u devedesete ukoliko, nošen nelagodom sve eksplicitnijih podudarnosti, nije prinuđen da to čini. Ipak, u resentimanu na devedesete nema mazohizma, postoji samo nešto poput gorkog ukusa nemogućnosti iskoraka. Jer, sve još miriše na njih. A evo kako su to radili tada. Uloga kreatora nove realnosti pripala je intelektualnoj eliti, tada najpopularnijim književnicima, umetnicima, naučnicima i novinarima. Niz primera iz književne umetničke, medijske i naučne produkcije 1986-1999. pokazuje da je kultura bila izrazito ideologizovana i instrumentalizovana i, kao takva, jedan od dominantnih državno-ideoloških aparata, budući da su književna i umetnička dela, naučne studije i mediji variranjem režimski kodiranih ideoloških matrica – naloga, simulacijom „nove realnosti” i masovnim manipulacijama generisali nasilje i učinili ga neizbežnim raspletom. Kulturni sistem (uključujući medijski i obrazovni) u Srbiji devedesetih, kao sistem koji je zasnovan u zatvorenom društvu, ideologizovan je upravo doslednim kreiranjem, kultivisanjem i distribuiranjem stereotipnih predstava, formacija i ideoloških matrica kao nukleusima manipulativnih strategija. Analiza sadržaja najtiražnijih i nagrađivanih dela srpske književnosti ovog perioda, kao i analiza repertoara nacionalnih pozorišta i pozorišnih kuća, najtiražnijih štampanih medija, naučnih studija i zbornika s tematikom kulture i medija, pokazala je da su dominantne stereotipne predstave najčešće ispoljene u formi kolektivnih mitova i narativa. Budući grupisane oko semantičkih i tematskih krugova jedinstva, odabranosti i posebnosti srpske nacije, njenog mesijanstva i drevnosti, ukorenjenosti u stradalničkoj i herojskoj prošlosti i, sledstveno tome, specifičnoj zaustavljenosti, aistoričnosti, tradicionalizma, misticizma, mitotvorstva i motiva izdajstva (iznutra), neprijateljstva (spolja) i kontinuirane ugroženosti, inicirale su uspostavljanje kulta jezika, tradicije i neupitne nadređenosti kolektiviteta/naroda.

Matrice

U tom smislu, kao dominantne ideološke matrice krajem osamdesetih i devedesetih u Srbiji formirale su se matrice sa ideološkim konstruktom formulisanim oko tematskog jezgra Nacije – ugroženosti, jedinstvenosti i jedinstva, matrice sa ideološkim konstruktom formulisanim oko tematskog jezgra kulta Naroda kao neprikosnoveno nadređenog kolektiviteta i, najzad, matrice sa ideološkim konstruktom formulisanim oko tematskog jezgra Kulture u službi roda, nacionalnog integriteta i identiteta. Nakon perioda ideološke pripreme krajem osamdesetih, ova u osnovi kolektivističko-etnocentrična verzija kulturne produkcije zahtevala je i svoje adekvatno formalno opredmećenje: populističko podešavanje umetničkih izraza i korigovanje estetskih normi za kulturnu produkciju devedesetih je, uz upotrebu dominantnih stereotipa, značilo i redukcije umetničkog izraza i, paralelno, dominaciju realističkih formi kao „narodu pristupačnih”, ali i dominaciju folka i populističke kulture kao podesnih distributera patriotskih i nacionalnih tema. U Srbiji devedesetih su i kultura elita i kultura masa bile programski koncentrisane oko uspostavljanja i očuvanja kulturnog i nacionalnog integriteta i identiteta, percipiranog istovremeno i kao ugroženog i kao superiornog. Svakako, najfrekventnija i najdominantnija ideološka matrica ticala se konstrukta ugroženosti, zavere, spoljašnjih neprijatelja i unutrašnjih izdajnika; ona je istovremeno bila u funkciji izolacionističkih pretenzija tadašnjeg režima, ali i opravdanje za upotrebu govora mržnje konotiranog kao pravedno agitovanje i mobilizacija s krajnjim ciljem „osvećivanja” i teritorije i nacije. Dominantne stereotipne predstave krajem osamdesetih i tokom devedesetih, kreirane u umetničkoj produkciji i nauci, plasirane su putem medija sa isključivom namerom konvertovanja kritičke javnosti u istomišljeničku masu. Namera režima da zatečenu medijsku imperiju koristi kao instrument sopstvenog legitimiteta i održanja, pa dakle i očuvanja zatvorenosti, bila je više nego očigledna. Upravo je medijski rat, započet i vođen u medijima sukobljenih strana, pripremio podlogu za ratne sukobe devedesetih, a medijsko targetiranje spoljnih i unutrašnjih neprijatelja i izdajnika pokazalo se kao neophodna pripremna faza u funkciji produkovanja i održavanja tenzija i konflikata. Ovim dugotrajnim i stalnim proizvođenjem semantički i intencionalno srodnih ideoloških matrica bilo je omogućeno stvaranje i modelovanje istomišljeničke mase, anestezirane manipulativnim nalozima režima. Slika stvarnosti koju su kreirali režimski mediji istovremeno je bila i ishodište i uporište dominantnog ideološkog koda: u njoj su progonitelji imenovani kao proganjani, nasilnici kao žrtve, kritička javnost kao izdajnici i strani plaćenici, a narod kao nadređeni i svevlasni kreator novog društvenog poretka, nedeljiv i utemeljen arheprincipima krvi i tla.

Vukovar

Konkretnije, na Drugom kongresu srpskih intelektualaca aprila 1994. ustanovljena je i rezolucija o srpskom pitanju kao svojevrsni rezime izloženih i razmatranih tema, ali i sažeto uputstvo za delanje. Uz konstataciju da je srpsko pitanje ponovo otvoreno otcepljenjem Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine od SFR Jugoslavije, da je srpski narod generalno obespravljen i izložen genocidu, a da je zatiranje srpskih porodica, kuća, crkava i grobalja u izvedbi starih i novih neprijatelja usmereno ka komadanju i uništavanju „srpskog narodnog tela”, zaključeno je da su srpske zemlje opasane totalnom blokadom, da se u međunarodnoj javnosti protiv Srba vodi „besomučan propagandni rat” u kojem, „na našu žalost i njihovu sramotu, učestvuju i pojedini srpski intelektualci” i da je srpskom narodu rat nametnut: „Srbi su bili prisiljeni na samoodbranu”. Otud učesnici Kongresa i sačinitelji Rezolucije kao jedino moguće rešenje „srpskog pitanja” vide izgradnju moderne, pravne i demokratske države na etničkom prostoru Srbije, uz istovremeno ostvarenje ciljeva srpskog naroda koji su definisani kao „pravedan mir, moderna demokratska država i duhovno jedinstvo, tržišna i racionalna privreda, moralni preporod, sveopšte nacionalno pomirenje uz prevazilaženje antagonizama iz Drugog svetskog rata, biološka obnova i potpunija briga za mlade naraštaje, razvijanje nauke, osavremenjivanje prosvete na osnovama nacionalnih i univerzalnih vrednosti i svestrana saradnja sa Srbima u dijaspori”. Uz završnu eksplikaciju da „jedinstvenoj državi srpskog naroda nema alternative”.

Quo vadis

Neko bi najzad, makar do izbora 2022, građanima Srbije morao da objasni da patriotizam nikada nije značio dovesti svoju zemlju do kolapsa svake vrste – ekonomskog, političkog, vrednosnog. Da voleti svoju kulturu znači da je treba negovati kao dostojanstvenu, otvorenu, neutilitarizovanu, neponiženu i nefunkcionalizovanu u ideološkom i političkom smislu. Neko bi trebalo da objasni da se ratovi, kako oni spoljašnji tako i oni unutrašnji, uvek planiraju a da su ratni huškači najgora sorta ljudi. Neko bi trebalo da objasni da jednom pokrenute mržnjom, mase postaju iracionalne i nepredvidljive. Konačno, neko bi trebalo da objasni da merna jedinica patriotizma nije broj kovčega koji se s ratišta vraćaju kući. Ili, možda… Kako to precizno zaključuje Mario Kopić u predgovoru novosadskog izdanja Kanetijeve Mase i moći: „Iza paranoje, kao i iza svake moći, krije se želja da se drugi ljudi uklone s puta kako bi čovjek ostao jedini, odnosno, želja da se čovjek posluži drugim ljudima kako bi uz njihovu pomoć ostao jedan jedini, ostao sam.” Februara 2021. u Srbiji pitanje je i arhetipsko i retoričko – kako im oprostiti kad znaju šta čine? Quo vadis, Srbijo?

Tekst je preuzet iz nedeljnika Novi Magazin

Ostavi komentar

  • (not be published)