Pristajanje na plivanje

Objavljeno 26.05.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Pančevačko/beogradski electro noise sastav „Klopka za pionira” je u nekoliko stihova u pesmi „Plivaj” prikazao i ukazao na duhovno stanje prosečnog stanovnika ove naše umorne i male zemlje, ophrvanog problemima, stresnom svakodnevicom i brigom za budućnost, koja je, iz ma kog ugla da se pogleda, veoma neizvesna za veliku većinu vlasnika crvenog pasoša Republike Srbije. Oni drugi, u svakom slučaju manjina, uživaju sve blagodeti političkih (ili ne), funkcija na koje su postavljeni nekakvim čudnim spletom okolnosti ili bliskim vezama sa nosiocima vlasti. U tom smislu, konobari, šumari, vlasnici pečenjara, keramičari, šoferi ili kondukteri (opet, uz svo poštovanje prema ovim časnim profesijama) ni u svojim najluđim snovima nisu mogli da sanjaju da će za godinu-dve postati ministri, predsednici skupštine, članovi upravnih ili nekih drugih bitnih odbora, predsednici opština ili pak, lokalni, pokrajinski i republički poslanici svojih stranaka (ne građana koji su ih birali). Zato Mileta, idejni vođa i pevač ovog sastava, u pesmi „Plivaj” kaže sledeće: „Dosta si se drao, upomoć si zvao, sada plivaj malo”, metaforično ukazujući na proces „plivanja” kao ultimativnog pristajanja na nametnuti „sistem vrednosti”, kosmičkim miljama daleko od željenog i logički utemeljenog.

Tako su, hteli-ne hteli, mnogi morali da nauče da „plivaju” u vodama sistema. Šta će, beda i siromaštvo su ih naterali da zažmure, zapuše nos i sažvaću g…. koja su im na bofl srebrnom poslužavniku servirana, i da pognute glave izvrše svoje date radne zadatke. Oni pristaju da budu male mašine, roboti, potporna daska koja drži zid da ne padne; pristaju da daju deo sebe i da budu deo koruptivnog društva. Za šta? Za nešto što zapravo svim građanima jedne ozbiljne zemlje prirodno pripada – radno mesto, životna perspektiva za porodicu, socijalna pravda, tri obroka dnevno, zadovoljstvo i osmeh.

No, izgleda da su na zadovoljstvo i osmeh pretplaćeni samo „plivači”, pa čak i oni loši. Onima koji nisu uzjahali ovaj talas preostaje da se polako ali ponosno dave u mukama političkog sistema, samim tim što ne žele da plivaju, pa čak ni uz pomoć šlaufa za neplivače. Logičan zaključak: što je više plivača, sve je manje pravne države, ustavom zagarantovane. Pristajanje na plivanje po mutnim vodama sistema ilustruje opšti stav o nemogućnosti promena na drugačiji način.

Koliko puta smo čuli od svojih prijatelja, poznanika, komšija, rođaka sledeću rečenicu, „Jebiga, znam da je sve to sranje, ali moraš da znaš da plivaš”, odnosno da se „snađeš” u sistemu, kao da je to nekakva društvena igra ili sport poput orienteering-a. Kako se čini, i to na žalost, sport broj 1 u Srbiji nije više tenis, već plivanje po turbulentnim vodama potreba bizarne ekipe koja sebe smatra oličenjem države. Ne zaboravimo, plivači su samo plivači, nikako kapetani broda, kormilari, pa čak ni nižerangirani ađutanti na palubi. Oni su i dalje u vodi i mlataraju rukama kraul stilom svom snagom, kako bi dali potrebno ubrzanje državnom „Titaniku” na njegovom neizbežnom putu prema ogromnoj santi leda. U praksi to izgleda ovako: radiš za bednu platu kod privatnika kako bi prehranio porodicu (i to je po pravilu, glavni motiv „plivača”), dobijaš bednu platu na šalteru (i obično u plavoj koverti sa nepoznatom sumom dinara), vratiš pozajmice, potrošiš većinu na račune i time vraćaš deo stečenog benefita u budžet, kupiš poneku sitnicu, pa onda čekaš sledeću isplatu. Plivanje u krug. No, postoji delimično razumevanje javnosti za ovakve životne poteze (pa, saosećajni smo ljudi, majku mu), ali razumevanja za učvršćivanje temelja i zidova državnog koruptivnog dvorca nema. Drugim rečima, samim tim što pristaješ na nešto tebi suštinski neprihvatljivo, svoju snagu za promenama koje želiš, umesto u te promene, udenuo si u radove na ojačavanju bedema bunkera političke elite, koji te u suštini eksploatiše i gazi. I ti to vidiš, ali i dalje pristaješ. Za takav stav razumevanja nema.

Kako uostalom pristati na plivanje u moru laži i obmana? A ima ih svakodnevno i u gotovo svim sferama društva. Kako da pristaneš na očiglednu neistinu da je ovo država bogatih, zdravih i srećnih građana, a ne ono što svakog dana vidiš svojim očima – da je Srbija jedna bedna, neuređena i siromašna zemlja, sa velikim problemima u svim oblastima života? Kako da pristaneš na sve te silne postotke, brojke, rastove BDP-a iz usta premijera/predsednika (za koje obični građani ni ne znaju šta znače, ali lepo zvuče), smanjenje nezaposlenosti i sve veću zaposlenost, građevinski bum, premrežavanje zemlje putnom mrežom, izgradnju gasovoda, otvaranje novih fabrika, silne inostrane investicije… a i sam znaš da je to debela, masna laž? Kako pristati na manipulaciju kao osnovni javni diskurs?

Mileta i „Klopka za pionira” imaju duhovit odgovor – „plivaj!”. Dodajemo: „do lustracije”!

Ostavi komentar

  • (not be published)