Belorusija: A koga je briga?

Istorija nas ničem nije naučila, jer mislimo da događanja tamo nemaju baš nikakve veze sa našim životima ovde. A mogli bismo malo više da se interesujemo, da učimo, da prepoznajemo šablonsko ponašanje vlastodržaca i interesnih grupa. Mogli bismo da pretpostavimo postupke i da ih, možda, sprečimo jednog dana. Treba da nas taknu sudbine pojedinaca i grupa tamo negde. Ti ljudi bismo lako mogli da postanemo mi ovde, već sutra

Objavljeno 25.08.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Šta se ovih dana dešava u Belorusiji? Da li to još uvek nekog zanima?

Pre dve nedelje u Belorusiji su počeli veliki protesti. Bila sam prijatno iznenađena, jer sam već navikla da u većini bivših sovjetskih republika prvi demokratski izabrani predsednik to ostane do smrti, a pošto dugo žive, hvala milom bogu, još ne znam šta se dešava kad umru. Mislim da je red da ih naslede sinovi. Posle demokratski organizovanih izbora, naravno.

Belorusi su, ipak, rešili da se lepo zahvale neuglednom brki na tome što vodi državu već 26 godina. To je lider koji je znao da je za dobrobit zemlje najvažnije imati „čvrstu ruku”. Međutim, Belorusima je taj stil vladavine već malo dosadio. Kroz celu svoju istoriju predstavljali su teritoriju za potkusurivanje jačih igrača oko sebe. Litvanija, Poljska i Rusija su ih prekrojavale po potrebi i ukusu, još od srednjeg veka. Onda su pali u zagrljaj majčice Rusije od XIX veka, a Drugi svetski rat su jedva pretekli (interesantan podatak je da su tek sedamdesetih godina prošlog veka uspeli da povrate broj stanovnika od pre rata). Jedva su preživeli i Staljina, koji nije baš podržavao kulturološke specifičnost, a često se zaboravi i da je Černobilj blizu njihove granice. Hoću da kažem, toj državi ne manjka istorijskog iskustva, pa mi je svaka pozitivna promena tamo draža i bliskija.

Na prvim (i jedinim) demokratski organizovanim izborima 1994. pobedio je komunistički aparatčik Aleksandar Lukašenko. On je u državi sve lepo organizovao, tako da sunarodnicima ne pozli od preterane slobode i demokratije, ako ih strefe odjednom. Na svakim sledećim izborima je ubedljivo pobeđivao. Uspešan tip. Lukašenko nije unosio mnogo ideoloških i ekonomskih promena u svoju novu državu. Privreda zemlje i dalje zavisi od Rusije, ali je činjenica i da standard nije toliko loš. Nekako je ostao u onom fazonu da niko ne bude gladan, i gledano iz perspektive nekih društvenih slojeva mnogo modernijih i bogatijih država danas, to je sasvim solidan uspeh. No, da bi sve to tako funkcionisalo, morao je malo da razredi radoznale novinare, uzjogunjene opozicionare i slobodnomisleće intelektualce. U tome mu je zdušno pomagala tajna policija, kojoj nije ni naziv promenio, bilo bi zbunjujuće i licemerno.

I stajling druga Lukašenka potpuno je hipsterski: od „što je muškarac bez brkova” (roman Anta Tomića koji treba pročitati), do senzacionalne preklapače na kojoj bi mu pozavideli svi vojni penzioneri davne 1982. godine. Jedino po čemu je originalan je eksponiranje najmlađeg sina, dobijenog u vanbračnoj zajednici, mada je bigamija u zemlji i dalje nelegalna.

Pred ovogodišnje izbore dva je protivkandidata uhapsio, a treći je sam pobegao. To je bila predizborna kampanja i na predhodnim izborima, i nekako je do sada davala rezultate. Nije bacao pare poreskih obveznika na bezobrazno skupe strane agencije koje se bave anketama, javnim mnjenjem, reklamama i predizbornom strategijom i verujem da mu je nacija i na tome zahvalna (bar mi u Srbiji znamo kakva je to golgota). No, ove godine nije sve išlo po planu. Gospođe razjurenih konkurenata su se udružile i pridobile simpatije velikog broja glasača. Kao vođa opozicije nametnula se Svetlana Tihanovskaja. Podršku opoziciji pruža, pored velikog broja uglednih građana, i Svetlana Aleksijevič, dobitnica Nobelove nagrade za književnost (Rat nema žensko lice treba uvesti u obaveznu lektiru!). Kada je Lukašenko ponovo objavio svoju ubedljivu pobedu, ljudi su izašli na ulice. Milicija je krenula sa klasičnom torturom demonstranata, a za par dana uhapšeno je 7.000 ljudi. Kako ne poštovati tako odlučnog čoveka? To je brojka za koju moraš imati ozbiljnu prostornu i kadrovsku infrastrukturu! I da ih negde zaključaš, i da ih sve pendrečiš i umlatiš. I onda ih je tako modre pustio iz zatvora pred novinare. Lepo se vidi da nije licemer.

Međutim, ovaj put su njegovi novinari rekli da više neće da lažu u medijima (mi ovde svi zinuli od neverice), a i radnici nekih fabrika su ušli u štrajk. EU će kao pojačati sankcije, ali tako da narod ne trpi (tu smo se mi slatko nasmejali), ali se onda u prepucavanje uključio Putin (i tu nam se osmeh zaledio).

Ja sam danima bila toliko pozitivna u vezi sa budućnošću te zemlje. Prvo sam uživala u hrabrosti demonstranata, pa su me oduševile žene obučene u belo sa buketima cveća, koje su same izašle na ulicu da podrže opoziciju, a i da na jedan dan spasu svoje muževe i sinove od brutalnih batina. Kada su i novinari i radnici u fabrikama jasno stali u odbranu demonstranata, po cenu dobijanja otkaza, bila sam sigurna da je sve gotovo.

A sada mislim da tek počinje mrcvarenje. Vesti iz Minska su sve ređe i sve kraće. Boli me kad mi se učini da su ti ljudi, koji u pravednom gnevu svesno idu da dobijaju batine, iskorišćeni za atraktivne naslovne strane. Dobijaće oni batine i kasnije, ali time se mediji bave samo prvih par dana. Lukašenko može da pošalje vojsku na svoje građane, a demokratske države će da preračunavaju koliko im se isplati zatezanje odnosa sa Rusijom, jer i Ukrajna im je već izašla na nos. Promocija demokratije je ekonomska stavka u razvijenim zemljama, to im dođe kao privredna grana. Diplomatija se bavi ekonomijom. Odbrana ljudskih prava je prazna sintagma koja ima svoju cenu i bogati su spremni da je plate, ako imaju finansijskog interesa. Lukašenko će verovatno otići s vlasti, ali me plaši da to neće mnogo uticati na boljitak života ljudi. Plašim se da će njihova borba i žrtvovanje biti jalovo i neisplativo, jer će brzo neko to da pretvori u svoj profit.

Istorija nas ničem nije naučila, jer mislimo da događanja tamo nemaju baš nikakve veze sa našim životima ovde. A mogli bismo malo više da se interesujemo, da učimo, da prepoznajemo šablonsko ponašanje vlastodržaca i interesnih grupa. Mogli bismo da pretpostavimo postupke i da ih, možda, sprečimo jednog dana. Treba da nas taknu sudbine pojedinaca i grupa tamo negde. Ti ljudi bismo lako mogli da postanemo mi ovde, već sutra.

Ostavi komentar

  • (not be published)