Naravoučenije

Objavljeno 30.12.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Prepiska je trajala duže vreme, zapravo od kad sam počeo da za poznatu američku firmu tragam za pevajućim drvetom u našim šumama. Na čudan način je počela ta saradnja. Tek danas mi je jasno, mada se onda, na početku, nisam ni trudio da saznam, kako je mister Leo Fender došao na ideju da me angažuje. Moguće je da je dotični mister Leo, na mom fejsbuk profilu video fotku Feder precision mepl nek bas gitare S serije, koja je u mom vlasništvu, a napravljena je u njegovoj fabrici, ili me je neki algoritam, mislio sam tada, bacio njemu u naručje, uglavnom, jednog jutra pregledajući poštu, onu elektronsku, skoro da sam preskočio mejl napisan na engleskom, pomislio sam još jedan nasrtljivi prodavac pokušava da mi nešto podvali ili uvali, ali ipak sam otvorio i pročitao ne baš dugačku poruku, koja je u slobodnom prevodu izgledala otprilike ovako:

„Poštovani gospodine Kobiliću”, (ovo Kobilić je bio pseudonim koji sam koristio na društvenim mrežama, podstaknut interesantnom, neproverljivom i nedokazanom, pričom da je srpski junak Miloš Obilić, koji je pošavši od učkura, pa stigavši do bijela grla, sultanu Muratu došao glave, na Kosovu ravnom, zapravao prezimenom bio Kobilić). Dakle, mejl počinje sa: Poštovani gospodine Kobiliću, u nastojanjima da osiguramo nabavku sirovine za našu proizvodnju električnih gitara, rezerve dobrog jasenovog drveta na severno-američkom kontinetu su iscrpljene, odlučili smo da se obratimo Vama, uzdajući se u Vaš nesumnjiv muzički talenat (Opa bato! Moja opaska), te predlažemo da za račun naše firme u šumama u Srbiji pronalazite plemenito jasenovo drvo koje ima zadovoljavajući kvalitet, koje PEVA. I tako dalje i tako dalje, pismo se nastavlja uobičajenim bla-bla učtivostima i završava potpisom mister Fendera sr.

I tako sam, očekujući od ovog posla solidnu zaradu, nabavio omalenog, žilavog brdskog konjića, o samar mu okačio motorku, sebi na rame nabacio sekiru i u pratnji pulina, znate te kere su u Banatu veoma korisne, krenuo da po šumama i gorama naše Srbije tragam za pevajućim jasenom. Naoružan drvenim čekićem kojim sam lupao po deblima jasena i osluškivao odgovor, dobro raspoložen iz sveg glasa pevao sam pesmu koje se dobro sećam sa proba hora u osnovnoj školi: „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete…” Onda naglo prekinuh pevanje setivši se kako se ta naša zemlja ni malo ponosno raspala. Pomisao na zemlju u kojoj sam se rodio, a koja više ne postoji me je žacnula, ali mi nije pokvarila dobro raspoloženje, s obzirom na to da sam se radovao pozamašnom dolarskom prilivu. Nastavio sam sa pevanjem, doduše u drugačijem maniru, zapevao sam: „Drvosječa da sam ja, a ti da si dama, da li tada bi željela ljubav među nama?” Ove pesme Crvenih koralja sigurno se sećaju moji ispisnici, a što se tiče ovih mlađih, šta da im radim. Uostalom oni imaju svoje tehno, hip-hop i reper junake.

Pomenuo sam pulina. Nećete mi verovati, ali ipak ću da vam ispričam šta se desilo kad smo prvi put zakoračili na njemu potpuno stran brdovit teren. Pogledao me je, kevnuo par puta, a ja sam u tim očima jasno video pitanje: „Pa gde si me to doveo? Od ovog drveća ništa ne vidim. Gde su ovce, gde su pašnjaci?”

„Pa u Banatu nema više pašnjaka, već davno su razorani, a ovce su u naseljima i na biračkim spiskovima, a ne na pašnjacima”, odgovorio sam mu na čistom srpskom jeziku, jer on je pametan i razume srpski, nije kao oni uobraženi zapadnjaci, engleski pa engleski… „ćuti i uživaj”, nastavio sam, „ne treba ništa da radiš, odmaraj, pravi mi društvo, a ja ću da zarađujem za obojicu i to dolare. Imaćeš deviznu penziju, boli te patka, ti devizni penzioneri su danas na ceni”.

Posle dužeg traganja odabrao sam stablo. Pevalo je i pod udarcima sekire. Te večeri, zanoćili smo u šumi. Konjče, pulin i ja. Založio sam vatru, pripremio večeru i u dobrom raspoloženju zaspao dok mi je pulin grejao leđa kudravim krznom. Zvezde su jedva vidljive od krošnji, žmirkale, valjda i same sanjive. U praskozorje sam se probudio. A možda i nisam. Ali potpuno sam siguran da mi se obratio svevišnji. Pojavio se u vidu jake mlečno-bele svetlosti, koja se preobrazila u lelujavu maglu, a u toj magli se nazirao nejasan ljudski lik.

„Šta radiš to čoveče? Šta radiš?”, začuo sam glas koji se očigledno obraćao meni. Da, začudila me je i pojava Božija i glas, ali začudilo me je i još nešto. Osvrnuo sam se oko sebe. Šuma je nestala, sva stabla su ležala posečena.

„Nisam ja Bože, boga mi”, odgovorih pogruženo, „ja sam oborio samo ovo jedno”, i objasnih mu celu situaciju u vezi sa mister Fenderom.

„Znam da od nečega mora da se živi, ali ti da bi zaradio, nastavićeš da, da, da sečeš”, zamucao je u uzbuđenju Bog, „i sutra i prekosutra… Dokle? Pa kad ostali ljudi vide da je to super biznis seći će i oni. A? No, vidim da si dobar čovek, ovaj put ti opraštam, ali pod jednim uslovom, ako posečeš jedno, zasadi dva i tad će sve biti u redu. Pazi, posmatram te”, to reče i zajedno sa onom svetlošću sukne pravo u rastvorena nebesa.

Sssssk, začuo se moćan zvuk i sva stabla se u trenu uspraviše, sem onog jednog, mojeg i sa očiglednom radošću zašuštaše lišćem. Trebalo mi je malo vremena da se ofrkestim, jer ne obraća ti se tvorac svakog dana. Razbudih bratiju, vernog pulina i vredno konjče. Prećutah im malopeđašni susret sa Bogom, ukucah u deblo dva klina i za njih vezah konopac. Tek sad se u ovim gudurama pokazala prava vrednost kljuseta. Izvukao je deblo kroz šumu, preko vrleti i dubodolina do asfalta, te odlučih da ga zbog zasluga proizvedem u zvanje šarca iako je bio mrkov i podelih sa njim flašu piva kao što je Kraljević Marko delio vino sa svojim šarcem.

Uskoro je usledio mejl iz Amerike.

„Neverovatno! Sjajno, gospodine Kobiliću”, pisao je mister Fender, „ovakav komad odavno nisam imao u rukama”, hvalio je uzorak koji sam mu poslao, „vrata našoj saradnji su otvorena, pošaljite nam, molim vas lične podatke i broj računa da vam uplatimo avans, a o detaljima buduće saradnje ćemo se naknadno dogovoriti”.

Kakvu sam žurku napravio, to je trebalo videti. Ovakav poslovni uspeh, zaslužuje da bude proslavljen na pravi način. Moji drugari, znani i neznani, sa podignutim čašama izgovarali su zdravice, tapšali me po ramenu, čestitali, interesovali se za buduće poslovne poteze, dok se pulin sladio masnom koskom, a šarac mi upućivao upitan pogled kad bih otvorio novu flašu piva.

Prodao sam garsonjeru, lovu ostavio na računu, nek se koti, kamati, uvećava i pošao u potragu za trosobnim stanom ili kućom u elitnom delu glavnog grada. Pa čim iz JuEsEj-a pristigne lova, eto mene na Dedinju.

Na dve sadnice koje sam kupio u rasadniku i nameravao da ih zasadim na tetkinom imanju u selu, potpuno sam zaboravio. Ma ko će o tome da razmišlja sad kad mi je krenulo. Zasadiću ih. Ima vremena.

Međutim, avans nikako da legne na račun i što je još čudnije, uzorak pevajućeg jasena koji sam poslao na naznačenu adresu, vratio se sa napomenom: Primalac nepoznat. Malo me je to začudilo, ali ne i pokolebalo.

Kada sam kroz neki dan pripremajući se za ponovni pohod u šume, svratio u banku da podignem nešto keša, službenica banke se ljubazno nasmeši, baš je bila lepo našminkana i upita:

„Koliko gospodin želi?”

„Trideset hiljada… ne, izvinite, pedeset”, nonšalantno uvećah iznos.

„Popunite formular i dajte mi molim vas vašu platnu karticu”.

Dok sam upisivao sumu, devojka je kucala po tastaturi. Podigla je pogled, pa ponovo kucala gledajući podatke na kartici.

„Nažalost, ne mogu da vam isplatim željeni iznos. Na računu imate samo 300 dinara. Juče ste podigli sav novac sa računa”.

„Molim?!? Šta pričate, nisam podizao novac bar nedelju dana. Ovo je neki nesporazum, pozovite šefa”.

* * *

„Gospodine, bili ste neoprezni”, rekao mi je policijski inspektor, „žrtva ste sajber kriminala. U prepisci sa prevarantima odali ste neke podatke koji su im omogućili da vas opelješe”, sažljivo me je gledao. „Prateći mejlove koji su vam stizali, utvrdili smo da su slati sa uvek različitih adresa iz internet kafea u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. Vi niste nijedan mejl razmenili sa Amerikom, a čudno je da niste znali da je Leo Fender preminuo još 1991. godine”.

* * *

„Zahvalan sam Vam do groba gospodine Magarčeviću, pardon Kobiliću”, pristigao je već sutradan mejl. U potpisu je stajalo: Pokojni Leo Fender.

Na greškama se uči. Mene je to iskustvo skupo koštalo. Zato bih vam uputio koristan savet ako ste olako prešli preko naravoučenija iz ove priče. Ukoliko iz bilo kojih razloga posečete drvo, posadite dva.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)