Jerko, Dobrica i Margita

Objavljeno 11.06.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 5 mins

Zapaljena varoš se dimila. Odvojili su se od čete posle deobe plena. Jednostavno su u toku noći uzjahali konje i njih trideset krenuli prema severu. Oko podne su se iskobeljali iz baruština i tršćaka. Ovde je teren bio viši, suvlji, obrastao travom, ponegde visokom do sapi konja. Bagremovi šumarci su zaklanjali vidik. Obišavši jedan takav šumarak nabasaše na utaban put i ugledaše pramenove dima i obrađena polja pravo ispred sebe. Zemunice jedva primetne, tek su se nazirale iza voćaka i bašti. Jedino su se drvena crkvica i đeram u sredini nastambe ocrtavali na horizontu.

„Dobrodošli putnici namernici”, sa strepnjom se obrati plećati seljak konjanicima koji su vadili vodu iz bunara i privodili žedne konje valovu. Po konjskoj opremi, oružju i odeći prepoznao je zloglasne Turke akindžije. „Budite moji gosti. Sutra ženim sina”, nastavi, trudeći se da se ne primeti njegova zabrinutost.

„Ma šta kažeš, kaurine, ženiš sina?”, odvrati jedan od Turaka na dosta dobrom srpskom, i poče da objašnjava gizdavo obučenom zapovedniku konjanika. Ovaj nešto reče tumaču i sjaha. Seljak pritrča i prihvati dizgine.

„Kad je tako, plemeniti Selim-aga prihvata poziv. Kolji ovce!”, izgovori prevodilac.

Svesni svoje nadmoći turski vojnici bezbrižno navališe na pečenje. Seljaci su se trudili da im ugode plašeći se da Turci mogu začas da okrenu ćurak naopako i sve krene po zlu. Zanoćiše u miru. Turci siti i zadovoljni, seljani ipak zabrinuti.

Ujutro se ukrašene zaprege okupiše u sredini sela.

„Vreme je da pođemo po mladu. To je selo na dva sata jahanja. Neka presvetli aga sedne pored mene na karuce, biće mu udobnije”, svečano reče svekar, a onda se obrati sinu: „Hajde Dobrice, pređi kod kuma u kola.”

Kolona uz svirku gajdi krene. Aga se smešten sa još dvojicom svojih vojnika naspram svekra, radoznalo osvrtao. Prašina teška, letnja, podiže se za kolima. Raspoloženi aga koga je mladoženjin otac usput nutkao vinom i slatkišima se razbaškario na šarenom ćilimu i zadimio čibukom. Njegovi vojnici su u malo izdvojenoj grupi opušteno jahali, naizgled nezainteresovani.

Uskoro se nazreše zemunice. Na ulazu u selo sačeka ih pesma i svirka. Starac Jerko, starešina susednog naselja izvede nasmejanu mladu. Pokrenuto lepotom izabranice, srce mladoženje radošću zaigra. Aga ustade zažagrenih očiju, pomalo se klateći i reče:

„Daj lepoticu u moja kola!”, muzika utihnu kad prevodilac izgovori zadnju reč. Samo za trenutak teška tišina pritisnu prizor, onda sevnu nož i aga se skljoka pod udarcima mladoženjinog oca. Turci zastadoše u neverici, a onda pomahnitaše. Začuše se pucnji, sablje otpočeše krvavi pir. Nastade neravnopravna bitka. Starac Jerko zgrabi nevestu i ubaci je u jedna kola. Sledećeg trenutka kočijaš ošine konje i ovi pojuriše gazeći izmešane borce. Njiska konja, vika ljudi, hropac umirućih, jauk ranjenika, sve se to izmeša u jezivu kakofoniju.

Ubrzo sve beše gotovo. Svuda uokolo ležahu beživotna tela. Ovde turska čalma, onde krvava košulja banatskog seljaka, rasuti devojački kurjuci, oči ugašenog sjaja uprte u nebo, iskasapljene gajde… Svatovi su pobijeni. Kola sa nevestom udaljavahu se u oblaku prašine. Nekolicina konjanika akindžija se prenuše, trgoše uzde i sa povicima pojuriše za kolima.

* * *

Starac Jerko, mladoženja Dobrica i nevesta Margita ostaše zapamćeni po tragičnoj sudbini. Svojoj i izginulih svatova.

Tako su po predanju u spomen na ovaj događaj, dobila svoje nazive banatska sela Jarkovac, Dobrica i Mala Margita (sada Banatska Dubica).

Crepaja, 10. jun 2021. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)