Depigmentizacija svesti

Ne treba nikada da zaboravimo da je diskriminacija po boji kože najsramotnije ponašanje naše vrste kroz celu istoriju. Koliko će vremena proći da bi ljudi različitih boja kože osećali sigurnost i samopouzdanje bez pogrdnih i osuđujućih pogleda samo zato što su nijanse njihove kože drugačije? Ako je data rođenjem, zašto je onda problem nečija boja kože?

Objavljeno 25.11.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Boja kože nam je data rođenjem. To ne možete promeniti. Znamo svi mi bele puti da teško potamnimo, a takođe i tamnoputi znaju da ne mogu mnogo da pobele. Pošto svi volimo da menjamo svoj izgled, pa i boju kože, koristimo razna kozmetička sredstva i tretmane da dobijemo tu neku željenu nijansu, neki put uspešno, a mnogo češće neuspešno.

Nažalost, boja kože nije samo banalan estetski problem, ako bi i to trebalo da bude. Problem nastaje kad se u svesti nekih ljudi ta vizuelna razlika postavi kao osnov vrednovanja i boja kože postane puni označitelj identiteta i vrednosti jednog čoveka.

Sećate li se malog Dušana Jovanovića koji je ubijen pre 24 godine? Ubijeno je jedno dete jer mu je boja kože bila malo tamnija od moje. Dušan je bio Rom i zbog toga je na smrt prebijen ispred kuće u kojoj je živeo u strogom centru Beograda. Imao je samo 13 godina i vraćao se kući pošto je išao da kupi sok. Ubila su ga četvorica skinheda, dvojica su bili stariji maloletnici i dobili su maksimalne zatvorske kazne za starije maloletnike od deset godina, a druga dvojica nisu ni procesuirani. Javnost je te 1997. godine burno reagovala na ovo ubistvo, a Unija Roma Srbije je postavila spomen ploču 2007. godine na zgradi kuće u kojoj je Dušan živeo.

Pre dvadeset godina, glumca Dragana Maksimovića su krvnički pretukli u restoranu na Zelenom vencu navijači FK Rad jer im je izgledao kao Rom. Od tih povreda je umro u bolnici tri meseca kasnije. Iako je mučki pretučen u prisustvu brojnih svedoka, njegove ubice nisu pronađene. Na mestu gde je pretučen, Beograđani su mu postavili spomen ploču.

Šta povezuje ubistvo jednog dečaka i jednog odraslog čoveka?

Pretučeni su nasmrt zbog netrpeljivosti prema romskoj pripadnosti – Dušan je bio Rom, a za Dragana su mislili da je Rom. Pretući nekog nasmrt znači dehumanizovati žrtvu i svesti je na objekat, a to je gubitak svih etičkih vrednosti i osetljivosti. Kanadski politikolog Tomas Homer-Dixon (Thomas Homer-Dixon) kaže da je dehumanizacija definišuća karakteristika najbrutalnijnijih akata ljudskog nasilja i daje psihološko objašnjenje ovog fenomena. U procesu dehumanizacije pripadnika drugih „suprotnih” grupa, osoba prolazi kroz tri kognitivne faze koje ne moraju ići istim redom. Prva faza je deindividualizacija člana druge grupe, osoba nije individua sa posebnim karakteristikama, već se ne razlikuje od drugih pripadnika svoje grupe. U drugoj fazi se tako deindividualizovanoj osobi pripisuju stereotipne, pežorativne karakteristike i često imaju analogiju sa životinjama i stvarima. U trećoj fazi se negira moralno pravo osoba, pripadnika druge grupe, na način života kojim žive, pravo na svoja interesovanja, aktivnosti i na kraju pravo na postojanje. U tom procesu ne važe generalni principi moralnosti, tretiraju se po sistemu „za razliku od nas” i stavljaju van domena odgovornosti i brige.

Gde smo danas od tih tragičnih događaja? Da li smo nešto naučili, da li smo se nešto promenili na bolje od tada?

Pripadnicima romske zajednice u Republici Srbiji je priznat status nacionalne manjine 2002. godine. Na osnovu toga oni ostvaruju pravo na zaštitu nacionalnog, kulturnog i jezičkog identiteta.

Republika Srbija je 2006. godine donela novi Ustav koji svoju drugu glavu posvećuje ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, a član 21 propisuje zabranu diskriminacije.

Na osnovu novog Ustava, izmenjeni su i dopunjeni mnogi zakoni, a donet je i Zakon o zabrani diskriminacije 2009. g.,a na osnovu njega je osnovana institucija Poverenik za zaštitu ravnopravnosti 2010. godine koji, između ostalog, posvećuje pažnju borbi protiv diskriminacije Roma.

Godine 2009. doneta je i Strategija za unapređivanje položaja Roma u Republici Srbiji.

Godine 2016. doneta je Strategija za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. godine. U njoj je usvojeno da se u pet strateških oblasti (obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, socijalna i zdravstvena zaštita) na nacionalnom i lokalnom niivou sprovodi politika čiji je cilj smanjenje siromaštva i eliminacija diskriminacije Roma i Romkinja.

Kako to funkcioniše u svakodnevnom životu?

Predrasude su ostale. Potcenjivanje, podsmeh i izrugivanja ih prate celog života i to od najranijih dana. Kada u školi nestane, na primer, gumica, spontano će se prvo osumnjičiti romsko dete. U školi ostala deca ne žele da se druže sa njima, a i njihovi roditelji romsku decu ne pozivaju u svoje kuće niti na dečije rođendane u igraonicama. Dobijaju i nepristojna pitanja: „Kako to da ideš u školu? Kako to da su ti roditelji obrazovani?” Pojava bilo koje bolesti u školi, posebno šuge i vaški, ako je u razredu romsko dete se odmah pripisuje njemu, a toliko puta se deca zaraze na sasvim drugom mestu da se i ne zna gde. Posebno mlade Romkinje su na udaru ne samo nepristojnih, već i uvredljivo ličnih pitanja i konstatacija: „Ti si upisala i ovu godinu, kako to da se nisi udala?” To se nastavlja dalje kroz život. Teško se zapošljavaju, koliko puta se desilo da se Rom ili Romkinja jave na oglas za posao telefonom, dogovore posao, a kad se na poslu pojave, poslodavac kada vidi da su Romi samo kaže da je mesto već popunjeno. Uvek su sumnjivi u prodavnicama. Poznatu opersku pevačicu, koja je Romkinja, na izlazu marketa obezbeđenje zaustavilo i pretreslo jer ništa nije kupila, a žena tražila indijski orah i nije ga bilo. Ona se jedino po boji kože razlikuje od mene, a mene, recimo, nikada nisu zaustavili i pretresli, a koliko puta sam izašla iz radnje a da ništa nisam kupila. Čak i kad Romi dobiju kompliment, on je uvredljiv: „Ti nisi kao ostali Romi. Ti si mnogo pametan, mora da, ipak, nisi Rom. Ti nisi kao tvoja nacija, ti si školovan/a i lepo pričaš.”

Predrasude su vrsta stavova koji se ne zasnivaju na istinitom iskustvu, niti na razumnim dokazima. Predrasude su težnje uopštavanja, opterećene i veoma otporne na promenu (iz Rečnika socijalnog rada,Ivana Vidanovića). To je unapred postavljen stereotipan sud koji je zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima.

Filozofkinja Zorica Tomić je jednom prilikom analizirala predrasude polazeći i sa etimološkog aspekta. Etimološki reč predrasuda se sastoji od: pred+v .rasuditi ili kako ona to sjajno objašnjava: „Predrasuda nastaje pre rasuđivanja. To je prihvatanje opštih teza o kojima nemamo pojma.”

Upravo tako, kad promislimo o nečemu i razmenimo misli sa drugima, naročito sa onima koji su samo naizgled različiti od nas, razgovorom (kroz-govor, opet etimologija), predrasude mogu nestati vrlo lako.

Godina 2021. pokazuje da smo još jako daleko od razbijanja predrasuda. Ovaj video je snimljen 22. januara 2021. godine u Knez Mihajlovoj ulici, u centru Beograda. Stariji čovek se sa omalovažavanjem ophodi prema romskom dečaku i čuje se kako ga najodvratnije vređa. Dete mu ništa nije uradilo.

„Ciganin, to treba ubiti. On čovek? Nisu svačija usta zaslužila da jedu hleb.”

Ovo nije diskriminacija, ovo je čist rasizam, prezicnije, anticiganizam, kao specifična forma rasizma prema Romima.

Pokret Opre Roma je podneo krivičnu prijavu MUP-u protiv ovog čoveka, kao i prijavu Povereniku za zaštitu ravnopravnosti. Policija ih je obavestila da je izveštaj dostavljen Prvom osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu kao dopuna prethodno dostavljene prijave. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković rekla je tada za Espreso novine da prijava još nije stigla u povereništvo i izjavila: „Na osnovu onoga što smo videli u prilogu, može se reći da je ovakvo ponašanje nedopustivo i za svaku osudu. Izjava da dečaka romske nacionalnosti „treba ubiti” ili da „nisu svačija usta zaslužila da jedu hleb” je rasistička i duboko uznemiravajuća. Zabrinjavajuće je da još uvek postoji ovakav način razmišljanja kod pojedinih građana, a o kakvoj se povredi prava radi, odlučićemo u konkretnom postupku po pritužbi.”

U našoj javnosti ovaj slučaj je prošao skoro pa neprimentno. Verovatno zato što danas, zbog usvojene Strategije, Rome javnost smatra zaštićenijim od drugih skupina, što je ne samo nova predrasuda, već i velika zabluda.

Zato Romi i Romkinje diskriminaciju prijavljuju veoma retko jer nemaju poverenje ni u institucije i sistem zaštite od diskriminacije, a ni u nas, kao ljude.

Nije bolje ni sa druge strane Drine. Milorad Dodik je sa najvišeg mesta dva puta uvredio Rome. Ranije, kao tadašnji predsednik Republike Srpske, na zasedanju Skupštine RS, duboko je uvredio Rome rasističkom sintagmom: „S gospodom gospodski, sa Ciganima ciganski.”

To je za njega slikovito objašnjenje primitivnog ponašanja koje je bilo na tom zasedanju Skupštine RS.

Ove godine, 1. avgusta, kao srpski član Predsjedništva BIH na konferenciji za štampu povodom imenovanja novog Visokog predstavnika za BIH Kristijana Šmita, negodujući zbog toga, rekao je: „On (Šmit) će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Ciganin”.

Asocijacija mladih Roma AKSIOM je osudila njegove izjave, pozvali su nadležne institucije da reaguju, a pozvali su i Milorada Dodika da im se javno izvini.

Nadam se da hoće. Onako gospodski.

Ne treba nikada da zaboravimo da je diskriminacija po boji kože najsramotnije ponašanje naše vrste kroz celu istoriju. Koliko će vremena proći da bi ljudi različitih boja kože osećali sigurnost i samopouzdanje bez pogrdnih i osuđujućih pogleda samo zato što su nijanse njihove kože drugačije? Ako je data rođenjem, zašto je onda problem nečija boja kože.

„Zamislite kad bi svet bio obojen istom bojom, kad bi svi ličili jedni na druge, kad bi svi isto mislili, isto osećali, isto doživljavali. Šta bi se desilo? Ne bi imali potrebu da komuniciramo. Zato, umesto da nas razlike plaše, one bi trebalo da nas raduju jer uočavanjem razlika, radovanjem njima, mi tako obogaćujemo svoj svet iskustva”, reče jednom davno Zorica Tomić.

Nastavak ovog teksta će biti objavljen u četvrtak, 2. decembra 2021. godine

Ostavi komentar

  • (not be published)