Avantura promene – Kad porastem, biću…

Tokom toplih avgustovskih dana, mladi su bili u prilici da upoznaju sebe, steknu veštine za 21. vek, nauče zašto je bitno da se informišu, kako da donose odluke i saznaju mnoge stvari o društvenom preduzetništvu

Objavljeno 22.08.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Šestodnevna avantura, u organizaciji Connecting-a, počela je 9. avgusta na imanju Mokrin House-a, istoimenom selu u blizini Kikinde. Prvog dana kampa učesnici su se razmrdali uz Smeh jogu sa Natašom Lukić, ambasadorkom kulture dobrog zdravlja i raspoloženja. Nakon toga su usledile četiri radionice Samospoznaje sa Dejanom Baltes, omladinskom radnicom i sistemskom psihoterapeutkinjom.

– U radionicama sam kombinovala elemente onoga za šta sam se edukovala ceo život – psiholoterapiju, neurolingvističko programiranje i razne psihološke tehnike koje podstiču mladu osobu da razmišlja o sebi i da dođe u kontakt sa svojim emocijama – istakla je Baltesova.

Učesnici su na Dejaninim radionicama upoznavali sebe kroz pitanja, dok im je najteže bilo da odgovore na „Ko sam ja?” i „Šta je moja snaga?”. Kroz vizualizaciju sebe za deset godina, okupljeni adolescenti zamišljali su sebe kao profesore, ministre, fizioterapeute… Najemotivniji trenutak rada sa Dejanom bilo je vraćanje u prošlost, gde su neki od radioničara i zaplakali.

– Kada vodim grupu kroz neki proces i ukoliko se desi da neki od učesnika počne da plače, onda znam da sam na dobrom putu, to je povratna informacija da su te osobe došle u kontakt sa sobom i da su ušle u te emocije. Negde jesam očekivala da ćemo da damo sve od sebe, da kreiramo takvu atmosferu da participanti mogu da se iskažu i imaju prostor da razmišljaju o sebi – komentarisala je ova psihoterapeutkinja.

Jedan od elemenata sesija bio je i razgovor o vrednostima, kao i postavljanje istih u piramidu. Mentorka je na kraju istakla da je poenta celog procesa da se osobe upoznaju, da budu iskrene prema sebi, da se pohvale. Prisutnima je poručila da ne postoji neuspeh, već samo povratna informacija.

Samospoznaja sa Dejanom Baltes – Foto: Dušan Stanišković

U radionicu Obrazovanje 21. veka srednjoškolce je uveo diplomirani defektolog, Marko Batur, koji je istakao koliko su socijalne veštine bitne u radu sa ljudima. Objasnio je na koji način govor tela otkriva više o čoveku i kako se aktivno sluša. Uspeo je da učesnicima otkrije novo značenje reči karijera, što, po njegovim rečima, predstavlja sam život i sve ono što se može postići, a ne tradicionalno – posao.

– Dodao sam različite teme za koje sam smatrao da su u skladu sa ciljevima kampa, a od interesa za mlade ljude, kao što su veštine komunikacije i tehnike učenja. Metodologiju rada prilagodio sam ideji da podstaknem radoznalost i inicijativnost kod polaznika – ističe Batur.

Neki od zatadaka na sesijama bili su i rešavanje problema, kao i učenje potpuno nepoznatog sadržaj pomoću asocijacija. Učenici su uspeli da za kratak vremenski period savladaju neki naučni tekst iz Politikinog zabavnika i da ga predstave svojim drugarima.

Marko je rekao da je zadovoljan kako su radionice prošle i da je primetio razvoj kolektivnog duha na kampu.

– Ishodi su bili u skladu sa mojim očekivanjima, povratna reakcija učesnika na evaluacionom upitniku bila je izuzetno pozitivna. Ono što bih voleo da zapamte su dve rečenice – „Svako je kovač svoje sreće” i „Ne za školu, već za život učimo” – komentariše Batur.

Koliko su bitne veštine komunikacije? – Foto: Dušan Stanišković

Bojana Jevtović, menadžerka projekata u fondaciji „Ana i Vlade Divac” i sertifikovana trenerica, navela je rezidente Mokrin House-a da se zapitaju kako veruju izvorima informisanja. Kako bi svojim drugarima dali sve informacije u vezi sa fakultetom, šta raditi posle završetka istog i zaposlenja, dobili su zadatak da to na kreativan način i prikažu – da odglume, smisle basnu i naprave plakat.

– Mi stariji treba da promenimo sistem tako što ćemo obezbediti mladima prosotor da talente, znanja i veštine razvijaju do punog sjaja, bez straha od osude sredine i priča „Možda ti to neće doneti dovoljno novca”, „Završi taj drugi fakultet, od tog prvog nećeš moći da zarađuješ dovoljno” – rekla je Jevtovićeva.

Drugi deo sesija bazirao se na Donošenju odluka, na kojima su učesnici imali priliku da razgovaraju o tome šta su njihovi strahovi, kakve izazove imaju i šta im je najvažnije kada o nečemu odlučuju. Svaka grupa napravila je unikatan pano i na umetnički način predstavila i obuhvatila ono krucijalno. Na kraju radionica, okupljeni adolescenti imali su priliku da donesu odluku na osnovu modela koji su dobili, a koji će im kasnije biti koristan u svakodnevnom životu.

Kako ističe ova trenerica, mlade treba što pre uključiti u donošenje odluka, kako bi osetili odgovornost, pravo i obavezu da zajednicu promene, ako nisu zadovoljni.

– Kod nas je prisutan kulturološki problem – normalno je da stariji odlučuju, jer se postavlja pitanje šta to mladi mogu da promene. Stava sam da omladinci generalno imaju bolje znanje od seniora, upoznati su sa novim tehnologijama, trendovima i digitalnim promenama, pa mi stariji treba da im budemo podrška – komentariše Bojana.

Informisanje sa Bojanom Jevtović – Foto: Dušan Stanišković

U svet preduzetništva učesnike je uvela preduzetnica i mentorka, Sonja Dakić. Njena priča o tome kako je od devojčice, koja je želela da postane bibliotekarka, postala društveni preduzetnik, oduševila je i inspirisala mnoge prisutne. Svojom prezentacijom, mladima je poslala poruku da je svaka promena bitna i da je sve moguće, ukoliko oni dovoljno veruju u to.
Učesnici su uspeli svoje ideje da materalizuju pomoću biznis kanvasa.

– To je alat za svođenje ideje kroz devet koraka, gde mapirate kupce, tržište, uslugu… Kada se to napiše na papiru, ljudima bude lakše da sve shvate. Za ovu radionicu, cilj mi je bio da preduzetništvo pojednostavim i da participanti nemaju pritisak da nešto ne mogu da urade. Drago mi je da su komentarisali koliko im je sve ovo značilo i da smo, kroz zajedničke diskusije, mogli da čujemo različita mišljenja. Ne postoji tačno ili netačno, već svako prima informaciju na način koja mu je bliska. Ono što me je oduševilo je entuzijazam i kretivnost okupljenih, kao i spremnost da stvaraju nova rešenja i vide širu sliku – istakla je sa osmehom ova mentorka.

Prema njenim rečima, u formalnom obrazovnom sistemu ne podstiče se rešavanje problema, već se gotove stvari usvajaju. Smatra da fakultet nije presudan, ali da je dobro proći kroz to iskustvo.

– Nije neophodno završiti fakultet, ali je on pokazatelj istrajnosti. Studentski život vas nauči kako da se disciplinujete i ispunajavate svoje obaveze na vreme, ali svakako ne mislim da je fakultetska diploma garancija uspeha – prokomentarisala je Sonja.

Ona je poručila mladima da ne moraju u ovom trenutku da znaju čime žele da se bave i da je potpuno normalno da kroz život menjaju interesovanja, kao i da je okej pogrešiti. Po njenom mišljenu, svaka promena je važna, a sa mladima je sesije završila pesmom Beyoncé „I Was Here”.

Rad po grupana na biznis kanvasu – Foto: Dušan Stanišković

Radioničari su čuli i kratko predavanje Filipa Milenkovića, koji im je pričao o tome koliko je bitno komunicirati sa ljudima. Istakao je i da treba učiti i unapređivati se, ali i da se kroz ceo život ljudi ne moraju baviti istim poslom.

Kamp nije mogao proći bez društevene igre! TriP (People, Planet, Profit) je uspeo da ove srednjškolce, sa i bez iskustva u vođenju preduzeća, upozna sa svetom društvenog preduzetništva, uz pomoć Srđana Plavšića, Uroša Antića i Sonje Dakić. Mladi su, nakon ove igre, prokomentarisali da su im neki termini bili jasniji, a i da su se sjajno zabavili!

Uz igru se lakše uči! – Foto: Dušan Stanišković

Jedna od najbitnijih stvari na ovom kampu bio je i team building. Organizator, Deniz Hoti, koordinatori Dušan Stanišković i Teodora Golja, kao i snimatelj, Nikola Veljković, uz pomoć prošlogodišnje učesnice Tamare Todorović, smišljali su igrice kojima su hteli da postaknu grupu da funkcionišu kao tim. Kroz nekoliko večeri videlo se da mladi napokon uspevaju da rade zajedno, pa su i (Ne)moguću misiju uspeli da ispune!

Zadaci (Ne)moguće misije – Foto: Dušan Stanišković

Učesnici kampa primetili su da se menjaju kroz proces. Petar Urošević, učenik srednje škole iz Beograda, istakao je koliko je ovaj kamp uticao na njega.

– Počeo sam drugačije da gledam sebe i ljude oko sebe i da rešavam probleme. Učestvovanje u svim aktivnostima kampa mi je pomoglo da naučeno primenim u stvarnosti. Kad porastem biću najsrećniji čovek na svetu – rekao je sa osmehom Petar.

Isidori Dadić je ovaj kamp pokazao kakva osoba stvarno želi da bude.

– Kamp je mnogo uticao na mene i otvorio mi oči za mnoge mogućnosti koje ranije nisam videla. Kad porastem biću najbolja verzija sebe – istakla je ova šesnaestogodišnjakinja iz Alibunara.
Uz odličan program, puno radionica gde su mladi bili u prilici da nauče, razgovaraju, osete i kreativno se izraze, izašli su kao promenjene individue. Inspririsani i motivisani, spremni su da uzmu stvari u svoje ruke i da ostvare svoje snove!

Na sajtu Connecting-a možete pročitati dnevnik jedne od učesnica kampa.

Ostavi komentar

  • (not be published)