Bolja je lekcija kad je prate „Haos“ i sekcija

Kako je izgledala Gimnazija devedesetih i po čemu se danas razlikuje?

Objavljeno 20.05.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 11 mins

Hodnicima pančevačke Gimnazije „Uroš Predić”, osnovane još davne 1863, kročili su mnogi velikani naše nauke i kulture – Uroš Predić, Mihajlo Pupin, Miloš Crnjanski, Jovan Bandur, Miroslav Antić, Stojan Trumić, samo su neka od značajnih imena. Deo njihove kreativnosti i slobodnog duha neguje se i prenosi kroz generacije sve do današnjih dana, pa su učenici ove škole oduvek bili poznati po školskim uspesima, ali i mnogim vannastavnim aktivnostima koje su im i posle školskog zvona okupirale pažnju u učionicama.

Aktuelan primer je činjenica da je pre nekoliko godina Gimnazija postala PASCH škola, i time se pridružila grupi od samo šest takvih škola u Srbiji. Ministarstvo inostranih poslova Nemačke u saradnji sa Goethe-Institutom pokrenulo je 2008. godine Inicijativu „Škole: Partneri budućnosti (PASCH)”. Time su u Gimnaziju ušli projekti čiji je cilj buđenje interesovanja i entuzijazma mladih za modernu Nemačku i njeno društvo. Profesorka nemačkog jezika, Valerija Jona-Andrejević, ističe važnost tih projekata: „U okviru njih se ne unapređuje samo nastava nemačkog jezika, već ono obuhvata projekte iz ekologije, sporta, muzike, slikanja, fotografisanja, kao i mnoštvo kreativnih radionica za mlade. Čini mi se da se na taj način Gimnazija menja u tom nekom savremenom i modernom duhu, ostajući svoja i posebna pritom”.

Hor i đački orkestar devedesetih godina nisu bili aktivni, ali su na inicijativu profesorke muzičkog Valentine Šimšić ponovo pokrenuti 2003. godine povodom obeležavanja 140 godina škole, a i danas uspešno rade. Profesorka Šimšić smatra da je davanje podstreka đacima izuzetno važno: „Pevanje i druženje u horu daju osećaj zajedništva, a njihovo zadovoljstvo onim što zajedno stvaramo mi pruža snagu i volju da u ovome istrajem što duže”. Učenica gimnazije i članica hora, Milica Milosavljević, dodaje da godišnje učestvuju na dve priredbe, a mnogi članovi hora se slažu u tome da bi voleli da nastupi budu i češći.

Naizgled paradoksalno, tokom teških devedesetih kojih se uglavnom po zlu sećamo, postojalo je još sekcija i klubova, za kojima postoji žal među profesorima, ali i bivšim, pa i sadašnjim učenicima.

Kako je propao rokenrol

Devedesetih godina gimnazija je bila poznata po profesorskim i đačkim bendovima. Jedan od osnivača muzičkog kluba, te davne 1990. godine, bio je profesor fizike, Milenko Dabić, koji se bavi muzikom još od svojih dečačkih dana. On kaže: „Prihvatio sam da radim sa decom nešto iz oblasti muzike kojom sam se bavio. Ta muzika je bila, naravno, rokenrol. Bila nam je to prilika da se na neki način opustimo radeći ono što volimo, s obzirom na to da je vreme bilo prilično teško i napeto. Ispostavilo se da su se đaci odazvali u velikom broju, pa je formirano nekoliko bendova. Paralelno sa njima nastupali su i profesori. Punih dvadeset godina, svirao se rokenrol u Gimnaziji, a barem dva puta godišnje održavani su veliki rok maratoni. Muzički klub prestao je sa radom 2010. godine, jer nisam više bio u mogućnosti da mu posvećujem toliko vremena ”.

Nastupe profesorskog i đačkih bendova, sada su zamenili trubači.

O gimnazijskim časopisima

Gimnazija je nekada imala i novinarsku sekciju, u okviru koje je postojalo više časopisa. Jedan je bio zabavnog karaktera – „Haos”, dok su sa druge strane „Suma” i „Dekadent” bili književni časopisi. „Haos” je nastao 1991. godine i dugo su u okviru njega radile novinarska i crtačka redakcija. Mladi su mogli da izraze svoje stavove, pišu o aktuelnim temama i zabave čitaoce mnogim zanimljivim rubrikama i „biserima” profesora. Redakcija „Haosa” je ponovo pokrenuta prošle godine. Ovog puta, tadašnje maturantkinje, Jovana Jankov i Marija Todorović, došle su na ideju da gimnazija ponovo dobije časopis. Marija ističe da je zamisao bila da ovaj časopis bude modernija varijanta nekadašnjeg „Haosa”, a budući da škola nije mogla da im ponudi sredstava za štampu, „Haos“ je oživeo u onlajn varijanti, ali nije i zaživeo. „Mislim da nam je nedostajala veća inicijativa i podrška profesora i direktora. U početku smo krenuli motivisano, ali kada ne znate kome da se obratite to deluje demotivišuće“, kaže Marija.

U književnom časopisu „Suma“, koji je nastao nedugo nakon što je profesorka srpskog Jelena Herceg pokrenula književni klub, mnogi učenici objavili su svoje literarne prvence. Neki od njih su danas značajni i ostvareni pisci mlade generacije, kao na primer Darko Tuševljaković, ovogodišnji dobitnik Evropske nagrade za književnost, za roman „Jaz”.

Maske i pozorišne daske

Gimnazijski maskenbal, po kojem je ova škola bila poznata, još jedna je manifestacija koje se mnogi profesori i bivši učenici sa radošću prisećaju. Profesorka srpskog jezika i književnosti, Valentina Parović, ističe da je to bila divna gimnazijska manifestacija, koja je život u gimnaziji činila dinamičnijim, a održavao se svake godine u februaru, kada i jesu maškare. Vesna Milivojević, profesorka nemačkog, dodaje da je čitavu priču o maskenbalu pokrenula profesorka matematike Velika Vučurović, koja je poreklom iz Kotora, u kome je maskenbal dugogodišnja tradicija. Maske i timski kostimi koji su se mogli videti na ovim feštama mogli su parirati najozbiljnijim karnevalima, a učenici i njihovi roditelji su ih sami osmišljavali i šili. Ideje i kreativna rešenja koja su nalazili da nešto naprave ili da kroz kostim izraze neki stav čak, prepričavaju se generacijama posle, i ostaju u najlepšim sećanjima učenika. Međutim, poslednjih godina gimnazijski maskenbal više ne postoji, a profesorka Milivojević smatra da su se u školi promenile mnoge stvari. „Nisu ni bolje, niti lošije, nego u skladu sa vremenom i društvom u kojem živimo”.

Profesorka srpskog jezika i književnosti, Nevena Stefanović, priseća se filmskog i dramskog kluba, i kaže: „ Nekoliko godina je postojao filmski klub. Okupljali smo se četvrtkom u Gimnaziji i gledali najznačajnije filmove svetske kinematografije. Dramski klub je posebna priča. Bio je veoma aktivan, okupljao je veliki broj mladih kreativaca, koji su svake godine stvarali po jednu predstavu, koju smo svi očekivali sa velikom radošću”.

Profesorka Valentina Parović ističe da su se tu sastajali neki vrlo talentovani đaci, koje je interesovala drama i pozorište, i koji su često bili veoma uspešni na prijemnim ispitima Fakulteta dramskih umetnosi, poznatom po rigoroznosti, i dodaje: „Sećam se da je kružila šala da je jedne godine profesor Jevtović, koji je tada uzimao grupu za glumu, rekao da bi bilo pametnije i jeftinije da se grupa prebaci u Pančevo, s obzirom koliko je Pančevaca već bilo na Fakultetu”.

Dramski klub je vodila profesorka srpskog jezika i književnosti, Ksenija Beč. Ona smatra da je klub bio entuzijazam jednog čoveka, i da je toliko i trajao, a niko se potom nije pojavio ko bi preuzeo ovu lepu ali i zahtevnu obavezu. „Učenici su pre tri godine pokušali da se organizuju sami, ali takve stvari nisu održive bez mentorstva”, kaže ona sa žaljenjem.

Ana Bretšnajder, nekadašnja gimnazijalka, a danas profesionalna glumica u zaječarskom pozorištu „Zoran Radmilović” , široj publici je poznata po ulogama u filmovima „Kad porastem biću kengur“ , „Na lepom plavom Dunavu”, i „Čarlston za Ognjenku“. U gimnazijskim danima bila je članica dramskog kluba, i iz današnje perspektive, smatra da je taj period bio izuzetno važan za njeno profesionalno opredeljenje.

Za sajt Pančevo Si Ti Ana kaže: „Neki ljudi, koji su se poput mene opredelili da im gluma bude posao, zarazili su se upravo zahvaljujući dramskom klubu u Gimnaziji, Ateljeu mladih, ljudima poput sestara Šarić, Ane Vilenice i Jelene Herceg. Mi smo tada radili predstave: „Čarobna šuma”, „O slučajevima Harmsa” i „Mahuna ekspres”, koja je recimo bila čista kritika tadašnjeg režima. Bili smo progresivni i slobodni, a neko je uspeo da naš talenat usmeri na pravi način. Za razliku od Pančeva sada, u zaječarskoj gimnaziji đaci imaju dramski klub, i prave odlične predstave. S obzirom na to da znam koliko u Pančevu ima ljudi koji su stručni u umetničkim oblastima – glumaca, reditelja, producenata, dramaturga, scenografa i kamermana, mislim da bi trebalo da se ponovo oformi dramski klub u Gimnaziji, gde bi mladi i talentovani ljudi mogli da budu podržani i dođu do izražaja”.

Ostavi komentar

  • (not be published)