Autoriteti – mediokriteti

Objavljeno 15.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Ima li smisla raspravljati o važnosti, snazi i presudnom uplivu moći AUTORITETA na pojedinca, i posredno na društvo (kao bitan faktor koji pokreće na misao, ideju, akciju i delovanje, pa time i formiranje neophodne matrice – ideološke, političke ili prosto sociološke, koja je osnov postojanja organizovane zajednice) u uslovima postmoderne preformulacije vrednosni i sve manje potrebe da se ovaj horizont uticaja „osvesti”.

„Povinovao sam se autoritetu određenih ljudi jer mi to nameće moj vlastiti razum. Svestan sam sopstvene nesposobnosti da shvatim bilo koju veću ljudsku istinu u njenoj sveobuhvatnosti i složenosti. Ni najveća pamet ne bi bila sposobna da je spozna celu. Stoga je za nauku kao i za industriju neophodna podela i udruživanje rada. Primam i dajem – to je život dostojan čoveka. Svako upravlja i svakim se upravlja. Ne postoji utvrđena i stalna vlast nego stalne i uzajamne promene privremenog karaktera, i iznad svega dobrovoljne vlasti i podređivanja.

Isti taj razlog, sputava me da priznam stalnu, sveopštu vlast, jer ne postoji univerzalni čovek, koji bi bio sposoban da shvati bogatstvo detalja (bez kojih je naučna primena u životu nemoguća) u svim naukama i oblastima društvenog života. Ako takva univerzalnost bude ikada ostvarena kod nekog čoveka i ako on poželi da bude ispred svih ostalih, da postavi svoju vlast iznad drugih, bilo bi neophodno ukloniti takvog čoveka iz društva, jer njegova bi vlast neizbežno pretvorila sve ostale u robove i imbecile. Nisam uveren u to da bi društvo trebalo da zlostavlja genije, kao što je to do sada uvek bilo, no, isto tako, ne mislim da bi trebalo da im se dopušta previše, a još manje da im se daju privilegije ili isključiva prava, pa ma o kome se radilo. A sve to iz trojakog razloga: prvo, često bi se događalo da ludaka greškom zamenimo genijem, drugo, jer bi ovakav sistem privilegija čak i pravog genija napravio šarlatanom da bi ga zatim srozao i obezvredio, i na kraju, zato što bi to ustoličilo genija kao gospodara nad samim sobom”. Mihail Bakunjin – Šta je autoritet?

Šta je za političku ravan delovanja u društvu neophodni formulisani uzus onoga što fomuliše, prihvata i štuje kao AUTORITET, te čijim vrednostima se „hrani” i kroz koje narasta, uslovljava u dobroj meri stepen razvoja, sad već neophodne, minimalne demokratičnosti da bi se određena društvena zajednica mogla smatrati sposobnom za nadrastanje ideoloških i etičkih zapreka i da bi se mogla svrstati u red samorazvijajućih ili progresivnih.

Kako će da formuliše moći, uticaje i energije kojima označava svoje AUTORITETE, ili kako ih naprosto prezentuje i plasira, svesno ili nesvesno, vladajuće političke elite bivaju osvetljene ideološkim, punktnim tačkama kojih se (ne) pridržavaju i otkrivaju presudni stepen autoritarnog, autoritativnog ili autokratskog koji ih definiše.

DRUŠTVO / Miodrag Zec
Država po meri građana, a ne vođe
U pravnim državama znanje je osnov uspeha. Građani sumnjaju, pitaju, zahtevaju. U totalitarnim, diktatorskim je „snalaženje” i podaništvo osnova uspeha i bazira se na onima koji kleče, kliču i mole.

Traganje za optimalnim „društvenim dogovorom” i efikasnom državom kao kreativnom sintezom društvenih odnosa traje koliko i istorija naše civilizacije. Dva su osnovna pristupa dominantna: prvi, demokratski, polazi od preovlađujućeg sistema običajnih vrednosti koje potom pretvara u zakone, uz formiranje institucija koje imaju moć da zakone sprovode i te vrednosti štite. To su društva stabilnih odnosa i vrednosnog kontinuiteta. To su društva u kojima se radikalne promene duboko promišljaju, a problemi anticipiraju. Regulativa se menja isključivo ex-ante da bi se građanstvo na vreme obavestilo i pripremilo na promene. Zakon se sprovodi dok se ne promeni, ali se ne „zaobilazi”.

Drugi, autoritarni (totalitarni), polazi od „vizije” vođe čija se moć personalizuje, regulativa se često objavljuje ex-post čime se kršenje zakona naknadno „legalizuje”. To su društva diskontinuiteta, zasnovana ne na zakonima, već na trenutnoj volji vođe ili oligarhije, pri čemu se pokornost podrazumeva. Ovakav oblik vlasti često prati euforija i klicanje vođi posle kojih, po pravilu, sledi nacionalna kalvarija. Od toga endemski pati Istok, ali ni Zapad nije imun. Setimo se samo Napoleona i Hitlera i posledica na savremenike ali i na potomke.

Ekonomski modeli koji proističu iz ovih alternativa i kojim se obezbeđuje njihovo finansiranje su dijametralno suprotni. Demokratska društva zasnovana na pravnoj državi okrenuta su stvaranju viška kao ključnom obliku stvaranja bogatstva. Pri tome se kroz velike debate uređuje raspodela viška vrednosti, odnosi dužnika i poverilaca, visina oporezivanja… Autoritarna i revolucionarna društva prevashodno su okrenuta preraspodeli postojeće a ne stvaranju nove imovine i dohotka. Ključni akteri su pojedinci bliski vlasti uz čestu i ex-post promenu regulative. Civilizacije nastaju na mestima koja su blagoslovena resursima, ali prosperiraju i traju u uređenim društvima i uz postojanje pravne države kao rama koji obezbeđuje kontinuitet. Navešćemo samo deset razlika između pravnih i autoritarnih država, zbog ograničenog prostora i biblijskog karaktera broja.

Prvo, u pravnim državama kontinuitet i sigurnost svojine i ugovora su neupitni; u autoritarnim državama zakoni se često i retroaktivno menjaju unoseći diskontinuitet, neizvesnost i strah od „reformi”.

Drugo, u pravnim državama postoje jake, trajne i nezavisne institucije koje ograničavaju samovolju i osionost; u autoritarnim osnovna institucija je VOĐA, od čijeg uverenja i raspoloženja sve zavisi.

Treće, u pravnim državama osnov uspeha je prosvećenost i znanje; u totalitarnim je „snalaženje” i podaništvo osnovni socijalni instinkt i osnova ličnog uspeha.

Četvrto, u pravnim državama je permanentni priliv ljudskog i finansijskog kapitala; iz totalitarnih beže kvalitetni pojedinci i masovno se iznosi stečeno bogatstvo.

Peto, pravne države enormno zarađuju na „prodaji” stabilnosti i institucija; totalitarne prodaju sirovine i kvalitetni ljudski potencijal.

Šesto, u pravnim državama stanovništvo percipira državu kao saveznika i putokaz za lično ponašanje; u diktatorskim, država je batina, a strah i odmazda osnovna procedura.

Sedmo, u pravnim državama administracija je servis i promoter da se energija posveti razvoju; u totalitarnim, administracija je najrentabilniji „biznis” koji preraspodeljuje bogatstvo i rasipa kreativnu energiju.

Osmo, u pravnim državama ishodište je u građaninu koji neprekidno sumnja, pita, zahteva; u totalitarnim osnov je podanik koji kleči, kliče i moli.

Deveto, u pravnim državama dominiraju „male teme” okrenute pojedincu, ličnim pravima i sadašnjosti; u revolucionarnim agens je „klasa”, „narod”, „budućnost”. Stalno se odlaže ispunjenje proklamovanih ciljeva, a maštovitost vođa u obrazlaganju neuspeha je bezgranična.

Deseto, pravna država je zasnovana na kolektivnom pamćenju, a revolucionarna na opseni i zaboravljanju.
Pravne države, polazeći od pojedinaca i sadašnjosti, praktično postaju res-publica (javna stvar), dok revolucionarne polaze od nacije, klase, budućnosti, faktički se pretvaraju u res-privata (privatnu stvar) vođe i njegove oligarhije. Na čitaocima je da prepoznaju u kojoj državi žive i kakvu priželjkuju.

Mediokriteti (mediocritas lat. – osrednjost, prosečnost) preuzmaju primat u formulisanju ove minimalne ideološke matrice, naprosto iz činjenice da se, pre svega zapadnoevropska civilizacija s početka našeg veka, suočena sa neumitnim preformulisanjem društveno-političkih struktura, a pod ugibajućim kolapsom liberalno ekonomskih osnova, u cilju odlaganja radikalnijih transformacija, svodi svoju ideološku matricu na osrednjost, sve više svojstvenu preovlađujućoj većini.
„Grčka je pokazala da je promjena moguća. A moguća je ako će se prekinuti s logikom podjarmljivanja koja svaki put iznova dolazi do izražaja kad nam takozvani eksperti, u stvari naše kompradorske elite, objašnjavaju kako autoriteti u Bruxellesu i Washingtonu, Angela Merkel, NATO i Međunarodni monetarni fond, znaju što je za nas dobro i što bismo trebali učiniti da zadovoljimo njihova očekivanja. Treba se usuditi misliti svojom glavom. To je čak nužno, jer će nas poslušnost moćnicima odvesti u propast, ako već nije”. – Boris Buden (Zagreb, Hrvatska 1958.), teoretičar kulture i filozof

Kao što je ravnodušnost univerzuma spram čoveka, metafizički misleći, gora od haotičnosti ili zlosti, kao što je kič zlo za kulturu, tako je i komparacija savremenog društva sa vremenima prošlim, koja su čeznula, možda i zabludele) ali ipak AUTORITETE, u neodoljivom strahu od sveprisutnosti mediokriteta i u paničnom preispitivanju hoće li novovekovni „mediokritizmi” prerasti u mediokretenizme.

Ostavi komentar

  • (not be published)