Mmminhen

Objavljeno 07.09.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

I April, 2015.

Poslednja stanica apsolventske ekskurzije.

U Berlinu sam upoznala nekoga ko je sačekao Amsterdam za prvi poljubac. Ostavljali smo mrvice za sobom u Briselu i zaljubljivali se u Parizu. Za Minhen je bio rezervisan rastanak. Popili smo pivo, trudili se da ne pokisnemo i ne budemo previše tužni.

Minhen mi se uopšte nije dopao. Gledao me je prezrivo i bio previše uglađen za moj ukus. I siv. Prokleto siv. Od kiše koja nije uspevala da spere njegovu nadmenost, od oblaka u mojoj glavi. Kako i da bude drugačije, kada se u njemu završavala jedna od mojih omiljenih avantura?

O, bio je prelep. Takoreći – savršen. Ali, ja ne volim savršenost. Pre će mi se dopasti poveći nos, vučji pogled i specifična boja glasa, od idealnih crta lica i izvajanog tela. Savršeno je dosadno. Nesavršeno ima karakter. A, karakter daje šarm, na koji padam.

Ne mogu da kažem da Minhen nije bio šarmantan. Kao i svuda, pronašla sam zanimljive detalje u sivilu. Sat sa znacima zodijaka. Bavarsku perecu koja izgleda kao nasmejano lice. Polupraznu pijacu. Salatu sa jagodama i rukolom. Njega, koji mi nije dao da razmišljam šta će biti sutra.

Ali, Minhen i ja nismo govorili istim jezikom, i to nije imalo veze sa mojim natucanjem nemačkog. Da je do toga, mogli smo se razumeti – za ruku sam držala nekoga ko bi bio sjajan prevodilac. Meni je, zapravo, samo bio potreban krivac, slaba tačka putovanja, a ovaj uštogljeni grad je bio prava meta. Posle upoznavanja romantičnog Pariza, ljupkog Brisela, klasičnog Amsterdama i urbanog Berlina, nije bilo teško.

II Maj, 2019.

Prvo poslovno putovanje.

I prvi let avionom. Skrenula sam sebi misli zagrljajima pred put, kako bi moja anksioznost nastavila da spava. Ti su me zagrljaji radili bolje od bensedina. Držali su moju blagu klaustrofobiju na povocu, dok sam gledala kroz prozorčić i čudila se kako oblaci tako samo lebde na nebu. Kada sam prvi put sletala, mislila sam da će mi uši prokrvariti. Mislila sam, ipak postoje i bolnije stvari od tog raskida.

Ali, kada bih ostala sama, plakala sam. Dok sam bila u društvu, ćutala sam. Uvek sam tiha isprva, ali što sam starija, to manje želim da glumim. Za postavu mog kaputa bila je zašivena tuga i ja sam bila nezainteresovana, dozvoljavajući joj da umrtvi sve što mi se događa.

Retki su gradovi u kojima provedete malo vremena, a osećate se kao da ste kod kuće. Začudo, baš sam taj osećaj imala po povratku iz prodavnice u hotel, kada sam rešila da odlazak do grada zamenim opuštajućom šetnjom po predgrađu. Pustila sam proleće u sobu, radovala se knjižici ljubavnih priča koju verovatno nikad neću pročitati i gumenim bombonama u obliku jednoroga, koje su ležale pored mene, na krevetu. Kroz prozor je ulazila i pesma ptica, a ja sam samo disala i posmatrala narandžasto-ružičasto nebo, smešeći se. Život je ponovo bio lep. Ili, makar podnošljiv.

Naredne večeri smo napravili par krugova po centru i ponovo me je zapljusnuo stari utisak. Razmažen bogataški sin, navikao da mu se svi dive i laskaju mu. Posmatrala sam ga sa distance, neimpresionirana. Ipak ne mogu da volim Minhen.

III Avgust, 2019.

Opet me posao dovodi u ovaj grad.

Scenografija je ista, ali kao da su u drugoj sezoni zamenili glavnu glumicu.

Nije bilo večeri koje sam provela u hotelu, odmarajući. Šetala sam.

Bila sam filmska diva koja odlazi u zalazak sunca, u cvetnoj haljini i pod rozim kišobranom, pozajmljenim na recepciji – kiša je počela čim sam izašla iz hotela, ali me nije vratila u sobu. Uživala sam u zelenkastom sladoledu i vanvremenskim hitovima na radiju. Nema veze što sam predaleko otišla, pa sam u povratku proklinjala i zalazak i pistaće i sebe. Kada je uminuo umor, bila sam ponosna na šest pređenih kilometara.

Da, šetala sam. Promenila sam tri prevozna sredstva da bih došla do Engleskog vrta, parka većeg od Centralnog u Njujorku, i četiri da bih se vratila u hotel. Napravila sam krug oko jezera, zaustavljala lepe ljude sa molbom da me fotografišu, odmarala oči i duh u zelenilu. U Minhenu sam shvatila da nisam pod stresom. Nije bilo ničega što me čeka u Pančevu, na šta bih se mogla požaliti. Zbunila me je ova spoznaja; kada se poslednji put nisam sekirala ni oko čega? Nisam mogla da se setim.

Baš sam se našetala. Dve večeri, u društvu. Koračala sam novim i poznatim ulicama, večerala u isprobanim i novootkrivenimitalijanskim restoranima. Naučila sam italijanski termin za nešto u čemu sam dobra i da se na ruskom može nazdraviti rečima za nas. Prekršila sam sopstveno pravilo da jedem samo laganu, bezbednu hranu i naručila špagete sa plodovima mora. Zamislite, ništa mi nije bilo. Sem što je bilo ukusno i što mi je bilo lepo.

Kupila sam sebi gomilu sitnica kojima ću zašareneti život kada se vratim: maske za lice, podmetače za čaše, začine i bombonjeru, bajkovitu svesku i čaj. Među poklonima samoj sebi našao se i albumčić za slike. Rešila sam da ga popunim sjajnim uspomenama iz ove godine. Možda sam izgubila nekoga koga volim, ali to ne znači da je cela godina izgubljena.

Srodili smo se, ipak, Minhen i ja. Dosadnjikav je, kao i svi nemački gradovi. Ali, pouzdan. I elegantan. I, strpljiv. Dozvolio mi je da bacim predrasude u Iser i shvatim da ne moramo uvek biti fascinirani nečim i potpuno se sa njim identifikovati da bi nam bilo prijatno. A, meni je u Minhenu bilo baš udobno. I jedva čekam da se družimo ponovo.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

One Comment to: Mmminhen

  1. Danilo

    septembar 14th, 2019

    Srodicemo se svi mi sa Minhenom kad napunimo Bajern sad za par dana 🙂

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)