Banatski mozaik (1)

Objavljeno 05.10.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

I Kovin

Prošle godine sam donela odluku da obiđem Srbiju uzduž i popreko. Ideja je bila da prošetam većim mestima, a ako budem išla kolima, posetim i spomenike prirode. Rastužuje me pomisao da ne poznajem svoju zemlju i verujem da se za izlete ovakvog tipa uvek može naći i vremena i novca. Društvo manje-više, ali sam bila spremna da putujem sama. Zato sam i rešila da krenem od Vojvodine, tačnije Banata, pa da nastavim u smeru suprotnom od kazaljke na satu. Prvi na listi bio je Kovin.

Bežao mi je cele godine, ali sam zato ovog jula rešila da konačno zakoračim u njega. Vozila sam u oba smera – previše kružnih tokova, premalo koncentracije. Krenula sam uprkos kiši koju su prognozirali i malo pokisla, ali tada naišla na ulicu koju štite okačeni kišobrani. Prisustvovala sam krštenjima u srpskoj i rumunskoj pravoslavnoj crkvi. Sklanjala sam se sa puta brojnim biciklistima.

Kada sam završila sa istraživanjem, otac je predložio da odemo do starog dela grada, gde se nalazi maketa toka Dunava kroz našu zemlju. Zapuštena i bez vode. Na žalost. No, iza nje je marina, za koju do tog trenutka nisam znala, ali sam poželela da je vidim. Kako i ne bih, kad se pored vode uvek dobro osećam. Mir koji sam osetila kada sam sela da posmatram reku i brodiće, bio je neprocenjiv. Konačno sam shvatila značenje reči nirvana.

Kovin me je veoma prijatno iznenadio. Možda baš zato što nisam od njega ništa očekivala. Dobar recept za lepši i lakši život, nema sumnje.

II Vršac

Nemam samo ja Triptih – ima ga i Paja Jovanović. Divila sam mu se u Konkordiji, muzejskom prostoru svetskih i nedovoljno iskorišćenih kapaciteta. Prisustvovala sam i obeležavanju 50. godišnjice Vudstoka, takozvanom Vršstoku. Bez vetra nije moglo – zapleo mi se u misli, kosu, korake. No, krenimo redom.

Ponovo sam vozila. U ovom nivou, morala sam da vežbam bržu vožnju na otvorenom putu i usporavanje kad ulazim u neko od mnogobrojnih sela koja se nalaze na putu Pančevo-Vršac. Ne bih mogla da odaberem da li više volim da držim volan u rukama ili se zavalim u suvozačevo sedište i uživam u prizorima pored kojih prolazimo, ne zanemarujući ulogu dodatnog para očiju, rezervnog retrovizora i energetskog pića koje brbljanjem razbuđuje vozača.

Prvi put sam Vršcem šetala dok sam čekala rezultate takmičenja iz engleskog, pre više od osam godina. Pamtila sam samo katedralu, natpis da se ne sme ući u park ako je vetar jak i spomenik Bori Kostiću, šahovskom velemajstoru. Tada mi je društvo pravio drug iz društveno-jezičkog odeljenja. Ovog puta, te detalje sam upijala sama.

Dok me Zrenjanin podseća na mlađeg brata Novog Sada, arhitektura Vršca naginje onoj na koju sam navikla u Pančevu. Čak i Gradski park podseća na Narodnu baštu. Pa, Narodnu baštu pre renoviranja. Sličnosti me nisu sprečile da u ovom gradu nikako ne uspevam da se snađem, čak ni uz mapu koju sam dobila u Turističkoj organizaciji. No, ne bunim se; u svom lutanju, naišla sam na geto nekadašnjih vojnih zgrada, čije su fasadne crvene cigle bile išarane raznovrsnim romantičnim izlivima i komičnim dosetkama. Vrščani imaju duha – još jedan poen za ovaj grad. A, taman sam stekla utisak da su njegovi stanovnici dosadni…

Svuda su iskrsavale šahovske table, zelene i cvetne površine i ljubazni ljudi koji su želeli da me fotografišu tamo gde sam zamislila. Jedini nedostatak solo putovanja je što moraš da zavisiš od nepoznatih ljudi ako želiš da sačuvaš svoj duh pored nekog lepog mesta. Znam, izmislili su selfi štap, ali imam averziju prema stvarima zbog kojih izgledam kao budala.

Jednog fotografa našla sam pored crkve Svetog krsta, u čijem sam dvorištu ležala posle jako iscrpljujućeg pokušaja da se popnem do Vršačke kule. Tačno, odustala sam nakon što sam savladala više od 400 stepenika. Zračim dok pričam o svojim banatskim putešestvijama; budim u ljudima inspiraciju da i oni urade nešto slično, golicam njihov patriotski duh i potpirujem potisnutu potrebu za avanturom. Kako i ne bih sijala, kad sam u skladu sa sobom i ispunjavam sebi želje.

Kula je ostala neosvojena, a Apoteka na stepenice, koja me je baš intrigirala, bila zatvorena – sređivali su je pred Grožđenbal. Dok sam pokušavala da se ne uspavam u vozu i tako promašim svoju stanicu, shvatila sam: moram da se vratim barem još jednom u Vršac.

III Zrenjanin

Bila sam u Zrenjaninu početkom ove godine. Zaljubila sam se u Narodni muzej, najviše zbog etnografskih postavki. Šetali smo unaokolo, bivša ljubav i ja, dok nam ne bi postalo hladno, pa bismo se grejali u pekarama i kafićima. Sneg nam je zavejao kola i vraćali smo se kroz mećavu. Bilo je to naše omiljeno putovanje.

Želela sam da dođem ponovo; da natenane obiđem muzej, svratim u park iza Gradske kuće, prošetam pored Begeja dok mi ne pravi društvo košava. Došla sam, uprkos strahu da će me proganjati stare uspomene.

Duhovi su bili mirni; istopili su se sa snegom. Neke stvari su bile iste, ali su se druge za ovih devet meseci promenile: nije bilo skele zbog koje je pocepao jaknu, umesto pekare u kojoj smo doručkovali sijala je filijala banke…

Ponovo sam prekasno stigla, pa sam drugu pokazala samo svoj omiljeni ćošak muzeja. Park je bio raskopan, te ponovo nisam mogla da uđem u njega. A, kej Begeja? U smiraju leta nije delovao tako privlačno, kao što je u zimskom sumraku. Neke stvari nisu suđene ili im prosto istekne rok dok te dočekaju.

No, Zrenjanin je veoma lep grad, pa možda i ne čudi što u njemu nisam mogla biti tužna. Prolazila sam ulicama koje su mi se i ranije dopale, ali i otkrivala nove ćoškove sa inspirativnim citatima. A, možda je i do toga što je drug sa kojim sam bila bio tužniji.

Drug, koji je iz Novog Sada došao po mene da bi me odveo u Zrenjanin, pa me posle vratio u Pančevo i popio treću i četvrtu kafu da ne bi zaspao na putu do kuće. Drug, koji mi je sa Grenlanda doneo slatko koje je tamo kuvao, od gorkih bobica koje je brao nervozan i pretvorio ih u nešto lepo. Drug, čije mi razglednice dvanaest godina stižu baš kad je potrebno da mi nešto ulepša dan i vrati veru u ljude, sreću, život.

Morao je neko da drži emocije pod kontrolom i ta uloga je dodeljena meni; uostalom, ja sam svoju bol svarila, a on je tek počeo da krvari. Slušala sam, povlačila paralele i izvlačila iz sebe potisnute detalje koji bi mogli da mu pomognu. Ipak, najupečatljiviji momenat je bio kada sam mu rekla biće bolje za par meseci, a on uzvratio znam, vidim po tebi.

Možda je ovo putovanje bilo kao sladoled od crvenog grejpfruta koji sam pred povratak pojela. Iznenađujuće dobro, pomalo oporo, ali i osvežavajuće. I prijatno poput septembarskog sunca.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)