Hamletovska dilema – brisati Fejsbuk kontakte ili ne, pitanje je sad?

Poziv Fejsbuk prijateljima da sa liste uklone svoje napredne prijatelje izaziva ne samo različite reakcije i stvara kontroverzu, nego otvara i niz etičkih pitanja i postavlja pred dilemu u stilu Šekspirovog danskog kraljevića

Objavljeno 13.01.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Rečeno tabloidnim rečnikom, društvene mreže su se ponovo usijale. U Srbiji to nije teško, postoji neiscrpan izvor povoda. Gde god da se čovek okrene, u koju god sferu života da se zađe, nailazi se na minuli rad organizovane naprednjačke družine. U moru stvari koje neodoljivo podsećaju na neke delove Centralne Evrope iz prve polovine tridesetih godina, u modi je medijski i institucionalizovani linč svakog ko nalazi iole nešto pogrešno u državnom mejn strimu, bilo da se radi o javnim ličnostima, običnom svetu ili ne daj bože novinaru. Glavna taktika je pokazati prosečnom uživaocu roze perspektive stvarnosti da je taj i taj zapravo nedostojan biološkog postojanja. Principi se znaju, ako ne prođe ucena onda se taj i taj provlači kroz toplog zeca sve dok ovaj verovatno i sam ne uvidi da ga je sramota što troši isti vazduh sa nama. A ni tu se ne zna ko je na gubitku, jer to šta udišemo i nije za udisanje. Osim sumpornih, azotnih i ostalih balastnih materija, oseća se i zadah truleži društva u kom živimo.

Jedan takav novinar je u danima i mesecima za nama prošao kroz još jedno u nizu provlačenja kroz blato i pošto je čoveku već dozlogrdilo, došao je na neobičnu i kontroverznu ideju. Zamolio je svoje prijatelje sa društvene mreže da prekinu svaki kontakt sa pojedinim pripadnicima naprednjačkog organizma. Naravno, sve u okvirima te iste društvene mreže gde je ideja i prezentovana. Sledstveno tome se valjda očekuje da se to odnosi i bukvalno na svakog takvog pripadnika, a ne samo na one prozvane. U protivnom će novinar prekinuti svaki kontakt sa „saradnicima okupatora”. E sad, da li samo u okvirima društvenih mreža ili i na ulici, to ostaje malo nejasno. Taj poziv zvuči kao ucena i može se reći da je drzak i krajnje neprihvatljiv. Na prvu loptu sam se zgrozio nad celim pokušajem sugerisanja ljudima sa kim će da održavaju kontakte, makar i u virtuelnom prostoru. Naravno da je takva objava izazvala lavinu komentara i rasprave, ali za razliku od mnogih tema o kojima se diskutuje, ova rasprava teče dok ovo pišem, ali u duhu koji ne podrazumeva da je onaj koji se ne slaže automatski nečovek ili pogodan za izručivanje tone gnojiva po njemu (setim se scene iz Povratka u budućnost) ili opet, nedostojan uživalac lekovitog uticaja friškog vazduha. Kako bilo da bilo, kada propustim prvu loptu, kod druge sam već zamišljen, hvatam sebe u analiziranju i shvatam da se vredi nad ovim zamisliti i potražiti odgovore. Prvo što mi se javlja u mislima je jedan flešbek iz bliske prošlosti…

Godina je 2015, ja zaposlen u pančevačkoj Gradskoj apoteci. Nije nebitno za priču da ta firma, Gradska apoteka, nije više među živim subjektima koji doprinose boljem funkcionisanju grada Pančeva. Još jedan minuli rad. Pošto je te godine uništavanje apoteke privedeno kraju, pokrenuta je istraga protiv odgovorne direktorke. Već tada je bilo jasno da je to forme radi, predstava za lakomislene i niko od nas se nije zanosio da će pravda biti zadovoljena i krivci kažnjeni, prosto zato što su i jedni i drugi deo iste mašinerije. Čast izuzecima koji pošteno rade svoj posao dok ne budu sprečeni u tome kada se previše približe plamenu naprednog napretka. I tako je počeo sudski proces u kome je veliki broj kolega bio pozvan da svedoči. Poziv je stigao i meni. Do momenta kada je trebalo da uđem u sud, nisam bio nervozan jer zašto bih? Treba da odgovorim na pitanja koja mi budu postavljali, zahvalim na pozivu i doviđenja. Pozvali su me da uđem u kancelariju. Unutra me čekaju sudija, zapisničar, advokat odbrane i dva čoveka koji su verovatno predstavljali nezavisne posmatrače celog postupka. Posle uvodnih generalija krenuše pitanja da se nižu. Na svaki moj odgovor, đavolja advokatica sa dva prezimena je uskakala u reč sudiji i meni svojim upadicama od kojih su neke bile zamišljene kao duhovite. Kako je vreme odmicalo osećao sam se sve više kao da sam ja taj kome se sudi, malo je reći da je advokatica bila nepristojna i prilično neprijatna. Sudija je pokušavala da primiri koleginicu uz primetnu sramotu što deli isti prostor sa tom osobom i što joj se ima obraćati kao koleginici. Tirada pomenute dvoprezimenjakinje je trajala dalje i postajala nepodnošljivija i vredna prezira sa svakom sledećom izgovorenom reči. Toliko je uzelo maha da su se i nezavisni posmatrači umešali da podsete kome se sudi, a to svakako nisam ja ili moje kolege. Na sceni je bio pokušaj diskreditovanja svakog od svedoka uz flagrantno ometanje sudije da obavlja svoj posao. Zvuči li poznato? Pošto sam pomenutog predstavnicu nepravde dobro zapamtio, kasnije sam je viđao na istoj strani (ne)pravde u nekim potonjim slučajevima-aferama koje su nam dobro poznate. Da li je potrebno da pominjem da je direktorka, odnosno operativac pomenute klike slobodno šetala po Zlatiboru i Knez Mihajlovoj potpuno oslobođena osećaja morala i sigurna u naručju bezakonja koje negira državu.

Kada je apoteka počela da odbrojava poslednje dane i kada je uveliko bila u blokadi, kao očajnički potez nam je ostalo još samo da izađemo na ulicu i obilazimo oko opštine i oko kancelarija u Nemanjinoj u Beogradu. Jasno je da ništa od toga nije pomoglo, pa se neću na tome zadržavati. Ali se prisećam jednog detalja sa protesta ispred Opštine. Dok smo stajali na platou ispred zgrade, po januarskom mrazu, prolazili su i mnogi građani pored nas. Neki su se interesovali šta se događa, a neki su znali i da dobacuju neumesne komentare uz konstataciju da nam tako i treba. Dakle, još jedna zamena subjekta i objekta, još jedno suđenje pogrešnim ljudima, dok su pravi krivci bili na bezbednoj udaljenosti od suda javnosti i građana Pančeva. Pomislio sam nešto što sam hteo brže bolje da izbacim iz glave. Da li je moguće da su naši pacijenti, kojima smo do juče pružali stručnu pomoć i za koje smo davali sve od sebe da im pružimo adekvatnu zdravstvenu i svaku drugu negu, bili među onim prolaznicima koji su smatrali da smo mi sami sebe pokrali i da nisu uputili ni reč saosećanja i podrške?

Tu se vraćamo do pomenutog poziva na bojkot svih onih, koji su deo te stoglave aždaje, makar nam bili i prijatelji, poznanici ili samo Fejsbuk kontakti. Istinska hamletovska dilema. Da li nas takvi postupci čine istima sa onima od kojih se ograđujemo? Da li se može čovek u salonskim rukavicama boriti protiv nekog ko ima boksere na prstima? Da li treba da oprostimo onima koji su deo sistema koji nas je oterao iz rođenog grada, iz rođene zemlje u Nemačke, Kanade, Švedske, Švajcarske, Norveške, Malte…? Da li treba da oprostimo onima koji su nas odvojili od naših porodica i prijatelja? Da li neko može da živi sa tim da se odrekne prijatelja kad mu neko to kaže? Da li je sa druge strane moguće verovati čak i poznanicima i prijateljima da se neće o vas teško ogrešiti i podrediti vas interesima treće strane? Da li je i njih neko ucenio da se odreknu svojih prijatelja zarad samo jedne crvene novčanice? Da li je vrag odneo šalu i da li se može postupati moralno i pošteno sa onima koji su za mnogo manje prodali svoj obraz? Da li možemo da oprostimo to što nam je naša lepa zemlja ostala bez najboljih, što nam se uništavaju prirodni resursi, što nam umire i ono malo lekara koji još nisu stigli da odu, što se vraćamo u 19. vek? Da li to treba da shvatimo lično? Da li je brisanje Fejsbuk kontakta tolika žrtva? Da li je sramota makar na taj način podržati slobodu kritičkog razmišljanja i osuditi bahatost, poltronstvo, neznanje i primitivizam? Da li smo slobodni i nezavisni? Da li znamo da razlikujemo žito od kukolja? Nastavite niz…

Možda i nađem odgovor na ovu dilemu ako postavim dovoljno pravih pitanja.

Ostavi komentar

  • (not be published)