Samo vas gledam

Objavljeno 25.06.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Ovo se desilo u Južnoj Africi, ali moglo je bilo gde na planeti. Glavni, da tako kažem, junaci ove priče su: dijamanti, ljudska pohlepa i orao.

Leteo je tako orao i iz te perspektive je mnogo bolje video neke stvari nego ljudi ispod njega, apsolutni gospodari planete kako su to isti ti ljudi umislili. Štošta je svojim oštrim okom zapazila ova snažna ptica. Kao svevideće oko bila je svedok mnoštva ljudskih slabosti, od onih najobičnijih, bračnih neverstava, preko licemernih laži trgovaca, bankara i političara, do onih najvećih čije će posledice osećati i oni sami i njihova pokolenja.

Pažnju mu je privukla porodica zemljoradnika na prostranoj visoravni. Kuća ili bolje reći koliba od pruća i zemlje nalazila se na samom kraju šumovite visoravni, bukvalno na ivici strme padine, gotovo ambisa, sa koga je pucao pogled na nekoliko stotina metara nižu travnatu savanu.

„Ove godine je dobro ponela njiva na brežuljku, hvala Bogu na kiši”, govorio je ukućanima starešina mnogobrojne porodične zajednice.

„Mogli bi smo da iskrčimo još šume i iduće godine zasejemo više prosa i sočiva”, dodade Nguma, najstariji sin. Žene su ćutale i u drvenom avanu tučkom mrvile zrnevlje.

„To moramo da uradimo, dogodine će nas biti više”, odgovori starešina i pogledom pomilova sramežljive snajke koje su se nadutih stomaka kikotale, znajući da je o njima reč. „Njive, goveda i deca jedino je to bogatstvo, sve ostalo je obest. Kočije, dvorci, sluge…” Kaša se na stolu pušila, razgovor prestade. Orao izbroja nad zdelama nagnutih dva tuceta glava. Muškaraca, žena, staraca i dece.

Nadlete orao sledeće godine visoravan i ugleda još jednu novoiskrčenu njivu i veću kolibu oko koje su se jurcala deca. Nguma je koračao za plugom i molio božanstva za jednu dobru kišu. Ali kiša nije padala celog leta.

„Deca su gladna”, došaptavale su se žene, ali dovoljno glasno da muškarci čuju.

„Pogrešili smo. Trebalo je da iskrčimo zemlju pored rečice, tada ne bismo zavisili od kiše”, govorio je starešina, „sutra silazimo u savanu u lov. Deca moraju da prežive.”

Namršteni i zabrinuti muškarci se vratiše posle dva dana dobro raspoloženi noseći dve ulovljene antilope. Uspeše da prežive tu godinu.

* * *

„Još malo pa će kanal biti gotov”, reče mlađem bratu Nguma dok je ovaj lopatom ubacivao zemlju u dvokolice. Dečaci cimnuše povodac i dugoroga goveda vratovima upreše u jaram. Točkovi škripnuše i zaprega polagano krene.

„Nećemo više zavisiti od kiše kad pustimo vodu”, osmehnu se Ngumin brat i obrisa znoj sa čela „više nećemo biti gladni.” I ostala braća i zetovi osmehom pokazaše belinu zuba i zadovoljno zagrajaše. Onda se začu jasan tenor i svi složno prihvatiše pesmu. Nguma pljune u šake i zamahnu budakom. Nešto zablista pod vrhom krampa. Začuđen, zastao je i prstima između grudava zemlje iščeprkao bleštavi kamen.

Kanal nisu završili, njive prekri korov i rastinje. Površinu visoravni prošaraše otvori rudarskih okana. Nguma i njegovi rođaci postadoše bogataši. Izgradiše ogromnu kuću na ivici visoravni. Mašine su brundale, najmljeni radnici svakodnevno silazili u dubinu. Hodnici rudnika se razgranaše u ukrštaše kilometrima ispod površine.

„Nema govora o povećanju nadnica, na svakom mestu treba da uštedimo. Moramo povećati proizvodnju”, govorio je Nguma braći i saradnicima. Bela košulja je u kontrastu sa crnim licem izgledala još blistavija i belja, „naši partneri iz Antverpena traže više i više. Ne smemo dozvoliti da se okrenu konkurenciji. Ako uspemo da postanemo najveći izvoznik to će znatno uvećati profit.”

„Ako smem da primetim”, oprezno se javi glavni inženjer, „postoje izvesne teškoće. Ako se nastavi sa kopanjem novih jama i hodnika, postoji opasnost…” ali ga Nguma prekide.

„U svakom poslu i uvek postoje opasnosti i rizici. To nas ne sme zaustaviti. Svi dobro znate da zapošljavamo preko hiljadu trudbenika, što znači da naš rudnik hrani šest-sedam hiljada usta. Zar da svi oni žive u bedi kao ranije? Zato nam treba još radnika, još rudarskih jama. Ne smemo stati dok ne iskopamo i poslednji dijamant ispod naših nogu.”

Kliktao je orao nadlećući visoravan. Instiktom je osećao da nešto nije dobro, da je mogao doviknuo bi: „Ne!”

Primetili su njegovo svakodnevno nadletanje i oglašavanje i rudari i stanovnici ogromne Ngumine kuće. Niko nije mogao da razume ponašanje uporne ptice. Čak i kad su počele da padaju po količini vode i trajanju nezapamćene, višenedeljne kiše nije prestalo nadletanje i kliktanje orla.

Kiša je i dalje bez prestanka padala. Korito rečice se prepuni i pretvori u bujicu. Voda prodre u jame i hodnike rudnika. Onda se oglasiše sirene. Sve se završi za jednu noć. Ništa nije ostalo. Kuća i rudnik nestadoše u klizištu. Cela visoravan se pretvori u ogromnu kaljugu.

„Katastrofa! Jedan od najvećih rudnika dijamanata nestao sa lica zemlje za jednu noć. Poginulo i nestalo blizu hiljadu ljudi”, izveštavali su svetski mediji.

Orao se više nije pojavio. Da li se umorio i odustao, ili je možda odleteo negde na drugo mesto da sa visina posmatra pohlepu i neodgovornost najpametnijih bića na planeti?

Crepaja, 23. jun 2021. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)