Ko je pobednik, a ko šampion?

Objavljeno 25.02.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Davno sam čuo priču o šampionima. Kaže, negde u Americi, Kalifornija ili tamo negde na Zapadu, skoro svaki gradić kroz koji se prolazi na ulazu pored puta ima veliku tablu na kojoj pored naziva mesta piše i koliko ima stanovnika, koliko konja, pasa, mačaka, automobila ili već nešto što je interesantno u tom gradu. A piše i (na primer) „u ovom gradu živi taj i taj, olimpijski šampion, prvak u plivanju na Olimpijadi u Meksiku 1968. godine”. Nedovoljno upućeni radoznalci pitaju: „Pa to je bilo davno, kako to da je on šampion kada je posle njega bilo mnogo bržih i boljih koji su takođe bili šampioni?” Odgovor glasi: on je šampion i to će ostati do kraja života, kao i svi drugi šampioni. A ti pokušaj da to isto postaneš pa ćemo te tako zvati i poštovati!

Postati šampion, prvak u nečemu nije uopšte lako. Naporan rad, odricanje od mnogih stvari, upornost, disciplina. Savladati protivnika, biti bolji od njega i od drugih, ali i pobediti sebe, to odlikuje šampione. Ipak, ne može niko stalno pobeđivati. I šampion bude nekada pobeđen. Pravi šampioni moraju znati kako se pobeđuje, ali i kako se gubi. Kao što je u pobedi veliki šampion, on mora to biti i u porazu. To se nekako uklapa sa onom što je Marko Miljanov rekao o čojstvu i junaštvu. Šampioni moraju biti primer svima, sportistima, običnim građanima, svim profesionalcima čime god da se bave, a pre svega deci. Deci koja će možda jednog dana poći njihovim stopama i želeti da budu još bolji. Zato su u sportu kao i u životu ustanovljena pravila koja, pre svega određuju okvir ponašanja prema protivniku u borbi i van nje, kao i ponašanje prema ostalima, navijačima, simpatizerima, ali i prema onima koji to nisu i nalaze se na suprotnoj strani terena i života. Mogli bismo ta pravila nazvati i sportski moral ili možda samo moral, a svakako se uklapa u tu tako ljudsku i sve ređu karakternu osobinu. Ako šampion prekrši ta pravila, poništio je sve one teške godine i rad kojim se uspinjao do pobedničkog postolja.

Posebno je ovo važno u disciplinama u kojima se kao zahtev postavlja fizička snaga, spremnost i spretnost da se protivnik onesposobi ili mu se nanesu povrede zbog kojih neće moći da nastavi borbu – borilački sportovi. Imamo niz sjajnih primera u istoriji. Jugoslavija je imala Parlova i Beneša, svetski poznate i uspešne boksere, šampione koji nikada svoju veštinu nisu upotrebili protiv nekoga ko u bilo kom smislu nije bio ravnopravan njima. Imali smo rvače, olimpijske i svetske šampione, karatiste, džudiste, a bilo je i drugih, bili smo poznati kao sportska nacija. Deca su imala sjajne primere u svom razvoju i kao sportisti i kao ljudi. Radi se o individualnim sportovima i sportistima sa imenom, prezimenom i statusom šampiona. Fantastični uspesi u ekipnim sportovima takođe su dali primer mnogim generacijama koje su htele da igraju košarku kao naši svetski prvaci, da u bazenu ponove uspehe vaterpolista, da budu kao odbojkaši itd. Zašto to više nije tako?

Zato što su u međuvremenu došli neki drugi ljudi, neka druga ekipa koja ne poštuje pravila, pa im i to nije dosta nego pravila ukidaju i prilagođavaju ih sopstvenim potrebama. Sa promenom pravila menjaju se i vrednosni sistemi, a onda sportski moral gubi na značaju, jer se stvara osećaj da sve može da se kupi. Zašto da stvaramo šampiona kada možemo za male pare da ga kupimo pa da ga dresiramo i prilagodimo važećim pravilima igre i tako osposobljenog prodamo i pare stavimo u sopstveni džep. Da bi to bilo efikasnije, a obrt novca brži i zarada veća ubrzavaju se trenažni procesi, mnoge faze u razvoju sportista se zanemaruju, a sportski moral i ljudski kvaliteti prestaju da budu važni i ne čine više lik jednog sportiste pa možda baš zato imamo sve manje šampiona. Na sreću, postoje izuzeci koji ne podležu surovim prohtevima modernog tzv. liberalnog sveta.

Nova pravila neminovno vode u zloupotrebe imena i lika šampiona. Tome smo svedoci gotovo svakodnevno. Primeri nisu važni, oni će ionako posle upotrebe biti zaboravljeni i kao šampioni, ali i kao ljudi. Sve češće je političkim potrebama i kratkotrajnom sumnjivom uspehu podređena slava šampiona i stvarnog pobednika, koji umrljan u dnevnopolitičko blato biva zaboravljen. Pobednika koji je u tome čime je ostvario uspeh koji se pamti, služio kao uzor i temelj nekoj novoj generaciji šampiona. A da li mi to pamtimo?

Pa, ne pamtimo. Bar ne sve. Kada čujemo i na Youtube primetimo šta rade Jokić, Teodosić i Bogdanović u NBA ligi, tek usput, na desnoj strani ekrana vidimo ponekad video klip o nekom Divcu, Stojakoviću i nekim tamo Hrvatima Draženu Petroviću i Kukoču. A onda, kada nismo ni znali da su to tamo neki Hrvati, Crnogorci, Slovenci i ostali, oni su generacije klinaca naučili kako se igra košarka. Mnogi od tih klinaca i danas igraju pokušavajući da imitiraju neki njihov potez ili da šutiraju precizno kao Kićanović i Mirza Delibašić i skaču kao Dalipagić ili možda da se malo poigraju kao Slavnić. Hall of fame – skoro svi su tamo, a Hall of fame je američko pamćenje, ne naše.

Pamćenje jednog naroda je jako važno, naročito kod malih naroda kao što smo mi. Ne mislim pri tom na zvaničnu istoriju koja može biti svakakva kada se radi o (tobože) nezavršenim procesima i u okviru te nezavršenosti o snažnim interesima. Mislim na onu bolju stranu ljudskog i kolektivnog pamćenja. Mali narodi moraju poštovati i pamtiti svoje najbolje ljude, a mi imamo šta i koga da pamtimo. Najviše toga u kulturi i sportu, oblastima koje već decenijama guramo pod tepih naše stvarnosti. Našu stvarnost više ne kreira i odlikuje ljudski i sportski moral i pravila nego neka, vrlo prilagodljiva i sumnjiva politička i kvaziekonomska pravila.

Možda ceo svet klizi u taj mrak, ne znam. Zašto uopšte treba znati takve stvari i zašto mi uopšte moramo da poštujemo takva pravila. Da, to smo mi. Mali, nedovršeni slovensko-balkanski narod koji kad mrzi kapitalizam – mrzi ga iz dna duše, a kada ga voli – voli ga „do imbecilnosti”.

Dok smo bili normalniji, Mati Parlovu, višestrukom svetskom i olimpijskom prvaku i profesionalcu u poluteškoj kategoriji u boksu nije padalo na pamet da šamara goste svog kafića u Fažani, a ni Marjanu Benešu da tuče Banjalučane po ulicama. Oni su i kao sportisti i kao ljudi bili šampioni i takvi će ostati upamćeni. Ne treba pomisliti da su pobedom na terenu oni svoj posao obavili. Ostatak posla po čemu će ih pamtiti, odradili su kao ljudi. U tome je veličina šampiona. Da bude pobednik, ali i da pruži ruku protivniku koji ga pošteno pobedi. Takve šampione treba pamtiti. Nije propast jednog naroda u tome što možda nema pobednike i šampione, propast je u zaboravu.

Ostavi komentar

  • (not be published)