Kako je nastala ova priča?

Objavljeno 24.06.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

„Guske su spasle Rim”, pročitao sam u Politikinom Zabavniku. Sama priča mi se vrzmala po glavi dugo vremena i na koncu konca to razmišljanje o guskama dovelo je do odluke da počnem sa njihovim uzgojem. Jer kad su uspele da spasu Rim, valjda će pomoći i meni. Doduše ja nisam imao problem sa Galima kao Rimljani, već probleme druge vrste. Ta odluka da gajim guske, pokazalo se, imaće dalekosežne posledice.

Nije bilo lako, moram da priznam. Bio sam u nedoumici odakle da krenem, da li da nabavim odrasle jedinke, tek izležene guščiće ili jaja, odnosno gubio sam dragoceno vreme razmatrajući pitanje kauzalnosti, ili drugačije rečeno razmišljajući o tome da li je starija kokoška ili jaje, u mom slučaju guska ili jaje? Oko rešavanja tog problema glave su uzalud lupali mnogi filozofi i odgovor naravno nisu našli, pa i ja digoh ruke. Ali razvoj događaja, barem u mom slučaju dovodi do zaključka da je starije jaje, ali ne zbog uzročno-posledične veze već zbog mojih finansijskih prilika. Kad sam dospeo u Idvor na pijacu, Mokrin mi je bio daleko, poskočio sam od radosti jer sam na jednoj tezgi, šćućurene u kartonskoj kutiji, ugledao četiri paperjasto-žuta guščeta. Bez potrebe da saznam ko je stariji gušče ili jaje, odlučio sam da kupim guščiće. Vrhom kažiprsta sam dodirnuo baršunastu mekotu paperja na glavi najglasnijeg, zavirio u novčanik, šlajpik, šarajtov, kako više volite, i zaključio da nemam dovoljno novaca za pazar. Potunjen k’o pokisla kokoška, stajao sam pored, dok su se guščići oglašavali specifičnim pijukanjem i kljunovima čeprkali iseckanu travu na dnu kutije već išljickanu zelenkastim izmetom, kad u cegeru pored kutije ugledah krupna guščija jaja.

„Pošto jaja?”

„Lako ćemo prijatelju”, zvučao je odgovor, „samo ako si nameran da pazariš”.

I stvarno je bilo lako. I ostalo je bilo lako. Kvočku sam pozajmio od komšinice uz reči da ću da joj se odužim i pritom se zagonetno nasmešio. Ona je pripretila prstom i rekla: „Videću!”

Kotaricu sam napunio slamom i stavio je zajedno sa jajima i kvočkom u mračni deo šupe suprotno od vrata. Četiri nedelje sam strpljivo čekao i dočekao. Dvadeset devetog dana se izvalilo prvo gušče a u naredna dva dana ostali.

Rasli su ko iz vode.

„Biri, biri, biri!”, oglašavao sam se svakog jutra i popodneva i iznosio im doručak i ručak. Hranio sam ih zametenom prekrupom, a kasnije žutim zrnevljem kukuruza. Po ceo dan su pasli travu. Žućkasto paperje je poprimilo prljavo-sivu boju, a kad su operjale moje guske su se zabelele u svoj svojoj lepoti. Pred jesen su potpuno odrasle, narandžastih kljunova i nogu i plavkasto-crnih okica. Počele su da gaču i potrčavaju raširenih krila, da bi poput aeroplana braće Rajt ili našeg Pančevca Vladimira Aleksića, u niskom letu prevalile desetak metara uz galamu i podignutu prašinu. Od haremskih lepotica koje su ispruženih vratova čupkale travu i nešto među sobom kratkim gagatanjem komentarisale, veličinom i dostojanstvenim gegajućim hodom izdvajala su se dva gusana.

Kad je pao sneg, da vidiš to kupanje u belom, prhutavom dvorišnom pokrivaču. Kad se smire i legnu u sneg, jedino si po truglastim tragovima mogao da ih pronađeš u sveopštoj belini. Onda se pred Božić sneg zacrveneo. Jer pored sveg svog dostojanstva i lepote jedan gusak je završio u rerni sa orahom u kljunu kao božićna pečenica. Tužno, ali na neki način neizbežno. I sada će se uzročno-posledična veza između pročitanog članka u Zabavniku o guskama koje spasavaju Rim i nastanka ove priče pojaviti u svoj jasnoći. Naime, jedan vrh krila od gusana završio je u obližnjoj pekari u obliku peruške kojom će majstor-Draga pekar da od brašna paja police i stelaže na koje ređa hleb. Držao sam vrh drugog krila i pitao se: Šta s njim? Kratko sam razmišljao, iščupao jedno pero, zašiljio ga brisom, umočio u mastilo i napisao ovu priču.

Ali priča ne završava na ovom mestu. Njen epilog nije bio najprijatniji za mene. Jednog jutra kad su se kvočke ponovo raskvocale, a mirisi buđenja prirode u proleće rasprostrli selom, dok je moja Sosa metlom korovačom čistila sokak naiđe pomenuta komšinica i upita:

„Jel, a kad će onaj tvoj da mi se revanžira za kvočku što sam mu lane uzajmila?”

Moja ti Sosa uleti u avliju i počne da me mota s’ onom metlom.

„’Oćeš da se revanžiraš? A?”

Sreća što sam u ruci imao guščiju perušku, zamahnuo njom par puta i vinuo se u nebo izvan domašaja razgoropađene Sose i strašne metle. Gledajući od gore zajapureno lice moje izabranice i ne prestajući da mašem peruškom, pomislio sam:

„Eto ni kriv ni dužan da nastradam. Šta bi ‘tela komšinica, zar nije dovoljno što sam je turio u priču?”

Nije lak spisateljski život, zar ne? Ali ipak je lep. Letiš uz pomoć nekakvih krila i iz druge perspektive posmatraš svet.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)