Godine u prolazu

Objavljeno 11.01.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Godina je vremenski period između 1. januara i 31. decembra. Sastoji se od 365 dana u kojima se svašta dešava. Dešava se život sve dok se ne desi smrt. Onda za neke od nas više neće biti novih godina već samo starih, potrošenih dok ih se neko seća.

Kao što od svakog novog dana očekujemo da nam se nešto lepo desi, to očekujemo i od novih godina. Obično bi to trebalo planirati, ali ovakvi kakvi smo, malo lenji i površni, više bismo voleli da nas to „lepo” iznenadi i obraduje bez nekog posebnog truda. To mi zovemo srećom pa tako i drugima želimo.

Svoje vreme zvano „godina” provodimo kao i svako drugo živo biće na ovoj planeti, a to što znamo koji je datum i dan u nedelji možemo zahvaliti nekim dalekim precima koji su se tako dogovorili. I dobro je što je tako rešeno ranije, jer da su to ostavili nama teško je i zamisliti kakav bi haos vladao. Bar ovde na Balkanu svako bi imao svoj kalendar, svoje Nove godine i ostale datume, svoje tumačenje vremena i ostalih astronomskih fenomena, a sve u skladu sa raznim proročanstvima vidovitih baba i dedova, gospama i raznim prikazama po šumama i gorama. Ali bi svako imao svoju Novu godinu.

Dobro je da postoje mogućnosti da se i ovaj mali, napaćeni balkanski rob protegne između Svetog Nikole i Nove godine pa preko jednog i drugog Božića sve do „Srpske” Nove godine i žrtvujući sadržaj novčanika, nauživa u iluziji raskoši, u ulozi vernika i domaćina razorenog doma i oca porodice na rubu egzistencije.

Taj trenutak koji deli 31. decembar od 1. januara će doći, čekali ga mi ili ne. Ništa se neće promeniti kao što i inače datumi ništa ne menjaju, menjaju ljudi svojim odlukama, svojom inteligencijom ili glupošću. Može, na primer, država da kaže da od 1. januara počinju sa primenom nove takse koje će uticati na cene cigareta i povećati ih tri ili pet puta, ipak će svaki pušač morati za sebe da donese odluku o tome da li želi da puši ili će prestati. To su naše lične odluke. Nova godina nema veze sa time, to je samo datum kao i svaki drugi.

Pošto smo prihvatili konvenciju o datumu i očekivanoj sreći, zdravlju i blagostanju u predstojećoj godini, treba odlučiti na kom mestu i u kakvom društvu ćemo se nalaziti u trenutku kada sat označi ponoć. Ranije je bilo lakše, tako bar izgleda dok posmatam ovu otuđenu gomilu IT korisnika i ovisnika. U svakom selu, na nekoliko mesta u gradu, po kućama i stanovima dešavale su se „žurke”, ne samo zabava, koncert, pijanka ili sl. već druženje, bliski kontakt, reč, pogled i osmeh, flert, život… Nova godina je bila samo zgodan povod da se okupimo i dobijemo priliku da poljubimo nekog kome u običnim, svakodnevnim okolnostima ne bismo smeli ni da priđemo. Da li se to dešavalo na igrankama u Tehničkoj školi, u Domu omladine u Crepaji, kasnije u diskoteci ili na nekom sličnom mestu, svejedno je. Sa mukom se prisećam, ali imam čega da se sećam. Zar to nije najvažnije?

Ipak, jednu Novu godinu nisam dočekao – sa njom sam se mimoišao. Bilo je to vreme bez telefona, doba sazrevanja, doba uzburkanih osećanja i fatalnih ljubavi. Na korak od punoletstva pristizala je ta Nova godina, a mi nismo znali gde da je sačekamo. U mraznoj i vetrovitoj noći, zavejani putevi su me delili od dvadesetak kilometara udaljene sale za igranke gde je čekala Ona u pratnji sestara, tetaka i druge rodbine čije je budno oko pratilo i kontrolisalo svaki minut novogodišnje parade. Tako je bilo na svim seoskim igrankama, devojke bi dolazile sa pratnjom porodičnih čuvara morala i časti. Kafane su bile pune, Dom omladine u užasnom stanju, nikakvog regularnog prevoza van sela nije bilo, a kako i da bude po snegu i mrazu u Crepaji sredinom sedamdesetih i još u novogodišnjoj noći.

Sedeli smo tako kod prijatelja koji su nedavno započeli svoj zajednički život u staroj kući, bez televizora, bez ikakve zabave osim posete prijatelja i provodili novogodišnje veče kao i bilo koje drugo. Kada smo otvorili novu flašu vina, već napunili pepeljare i popili nekoliko kafa, pita me moj prijatelj: „Dobro, a gde je tebi društvo? Gde ti je ona mala? Gledam te celo veče i vidim da ti nešto fali”.

Objasnim ja da je trebalo da idem kod nje da se vidimo tamo, ali niz nepredviđenih okolnosti pa i ovo vreme vidiš da je to bilo neizvodljivo i eto ja ovde sa vama, a ona tamo ne znam kako…

Naroguši on svoje brkove koje nikada nije brijao, mrko me pogleda pa ozbiljnim glasom me upita: „Pa dobro, da li si ti normalan? Oblači se, i ti, a i ti ako nemaš druga posla”. I tako smo izašli napolje, njegova supruga i naš drug koji se tu našao nekim povodom, dok je on otišao u šupu, uz malo muke upalio svog starog fiću i izvezao ga na ulicu.

Vetar se malo stišao, sneg je tek promicao mračnim nebom, a nas četvoro u starom fići u koji smo se jedva ugurali, jurimo zavejanim banatskim drumovima da stignemo na neku seosku novogodišnju igranku na kojoj ću možda videti Nju, dodirnuti je i lagano poljubiti u obraz uz neku lepu želju izgovorenu tiho na uvo da ne čuje neko iz pratnje. Uspešno je fića zaobilazio snežne nanose, mi smo pijuckali usput rakiju iz flaše koju smo poneli, dovršili sa cigaretama i konačno stigli na igranku. Sala je bila već skoro prazna, muzika utihnula, a preostali gosti završavali svoja pića i polako oblačili kapute za polazak kući. Nisam je našao, ali se dobro sećam da nisam osećao nikakav bes, razočarenje ili bilo šta slično. Moji prijateljima je ovaj uzaludan put teže pao nego meni. Verovatno sam znao i osećao da će sve što sam te noći propustio, naći neke druge noći ili bilo kad i nisam očajavao. Ta naša veza je potrajala još par godina sa povremenim prekidima, ali Novu godinu zajedno nikada nismo dočekali.

A šta je bilo sa našom Novom godinom? Nemamo pojma! Niko od nas četvoro u fići nije imao sat. Nismo znali u koje vreme smo krenuli niti kada smo stigli, a tada je ona već došla i prošla. Mimoišli smo se negde. Možda na ulazu u Kovačicu, ili na skretanju za Idvor, na uzdinskom putu, a možda kada smo svratili u kovačički hotel da kupimo cigarete, ili je Martin Jonaš, dok je bežala od nas, sakrio u svoj atelje da mu pozira za neku njegovu maštovitu sliku… to mi se čini verovatnim.

Tako te godine dođu i prođu i ne znam zašto ih uopšte zovemo novim kada izgleda kao da se stalno vrte jedne te iste, dok se mi menjamo i postajemo sve umorniji od stalnog dočekivanja i ispraćanja.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)