sanjam ljude koji odlaze
ovi što ostaju služe me mlakim čajevima

u snu si mi s mora doneo poeziju
hrapavim glasom propovedala sam je
noćnim pticama na promuklim trgovima
grlila te voštanim rukama
u sebi plaho nabrajala

brassaï
pariz
noć
orošeni zglobovi

nemoć

rasipam ruke ka severu
želeći da previjem ti
triput proneverenu ključnu kost i jabučice
a već s lica umrtvljeno brišem
limunov sok i amsterdamske kiše

sanjam ljude koji odlaze
azurnu poeziju i filigranske čemprese

PRETHODNI ČLANAK

Rast

NAREDNI ČLANAK

Bez izbavljenja

Ostavi komentar

  • (not be published)