U Kanadi sam slobodan da budem to što jesam

Poznati gej aktivista Boban Stojanović govori o osećaju nezaštićenosti, izbeglištvu u Kanadi, LGBT zajednici u Srbiji i aktuelnom političkom režimu

Objavljeno 06.03.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 15 mins

Tog 22. avgusta 2016. godine, Boban Stojanović kretao se centrom Beograda i razgovarao telefonom kada je iz neposredne blizine čuo uzvike „Gle, eno ga peder”. Nekoliko sekundi kasnije, nepoznati napadač je i fizički nasrnuo na Stojanovića, jako ga udario u predelu nadlaktice, nastavio da mu se unosi u lice i proziva ga na osnovu njegove seksualne orijentacije. U vređanju mu se pridružio još jedan napadač, a Boban je nekako uspeo da se odmakne od njih, kao i nekoliko okupljenih građana koji su zastali kada su videli da je došlo do napada. Istaknuti gej aktivista prijavio je ovaj slučaj policiji. U septembru iste godine, Boban je, tokom policijske istrage, na video snimku prepoznao osobu koja ga je napala, ali taj napadač nikada nije procesuiran. Nekoliko meseci kasnije, ovaj organizator Parade ponosa zatražio je i dobio azil u Kanadi. Danas tamo živi sa svojim višegodišnjim partnerom, Adamom Puškarom.

Boban Stojanović u Kanadi – Foto: Facebook / Boban Stojanović

PANČEVO SI TI: U tekstu koji ste, u avgustu prošle godine, napisali za Peščanik naveli ste da se ne sećate trenutka u kom ste odlučili da odete. Da li vam je sada, posle još šest meseci od kada je tekst objavljen, jasno kada se to desilo i zašto ste otišli?
BOBAN STOJANOVIĆ: Mislim da je traženje azila snažan glas koji potvrđuje nepripadanje i nemogućnost da se nešto što smatramo pogrešim prihvati kao normalnost. Mislim da je azil tužna pesma pojedinca, to je naricanje jedne zemlje, zemlje koju pojedinac napušta. Napad koji mi se desio u avgustu 2016. godine, nekoliko nedelja pred početak Nedelje ponosa, nije bio prvi verbalni i fizički napad koji mi se dogodio, ali ono što je za njega bilo specifično jeste potpuno odsustvo reakcije ljudi koji su taj događaj posmatrali. Oko mene i dvojice napadača formiran je krug od desetak građana i građanki koji su sve to nemo gledali. Niko nije reagovao, niko nije pozvao policiju. Ništa se nije dogodilo i upravo mi je tim izostankom reakcije, poništen strah, dignitet, prava i sloboda. Sve mi se više čini da sam odande otišao zbog nemih posmatrača, a manje zbog napadača. Imao sam osećaj da sam potpuno sam i apsolutno nezaštićen.

PST: Kako sada gledate na tu svoju odluku ako uzmemo u obzir da je vaš aktivistički rad u Srbiji bio prepoznat, a u Kanadi ste krenuli od nule?
STOJANOVIĆ: Duboko verujem da svako od nas u svakom trenutku donosi odluku koju smatra najboljom. Nemam osećanje kajanja ili osećanje da sam pogrešio. Dobiti azil znači biti izbeglica, a izbeglištvo nosi sa sobom brojna ograničenja. Nedavno mi je umrla majka i nisam mogao da dođem na njemu sahranu. Nemam kod sebe pasoš i ne smem da uđem u Srbiju. To je bio čudan osećaj, ne tako dobar, ali je istovremeno to i mogućnost da se o nekim stvarima razmišlja na potpuno drugačiji način.

PST: Šta trenutno radite u Kanadi i da li ste aktivni u nekom LGBT pokretu?
STOJANOVIĆ: Moj prvi posao u Kanadi je na neki način produžetak mog rada u Srbiji. Radim u agenciji koja pomaže novopridošlim emigrantima da se snađu u Kanadi. Moj posao je da LBGT emigrante uputim na prave instiucije ili organizacije koje mogu da im pomognu. Takođe, pomažem tražiocima azila kako da, uz što manje stresa, a sa što više razumevanja, prođu kroz ceo proces. Ovaj posao traži veliko angažovanje i čelične živce jer je veoma teško slušati dramatične životne priče LGBT osoba koje ovde dolaze iz celog sveta. Ipak, lepo je videti da ljudi napreduju u svom životu, korak po korak. To je kao da posmatrate nečije odrastanje. Aktivizmom se ovde ne bavim na način na koji sam to radio u Srbiji. Moja mala aktivistička misija je da prenesem iskustvo života LGBT osoba u Istočnoj Evropi, jer ovde postoji predrasuda da je u Evropi svuda dobro osim u Rusiji. A nije. I zato o tome treba da se govori.

Novi početak, novi posao – Foto: Facebook / Boban Stojanović

PST: Da li se u Kanadi konačno osećate kao slobodan čovek?
STOJANOVIĆ: U Kanadi ne moram da mislim ko mi dolazi u susret i da li će da me napadne. Ne moram da mislim koliko je sati i da li se kući vraćam sam. Za godinu i po dana tek sam nekoliko puta seo u taksi. Koristim gradski prevoz, sa prijateljima se nalazim u najrazličitijim lokalima, šetam sa partnerom po bilo kom gradskom parku i, kada osetimo potrebu da se uhvatimo za ruke ili poljubimo, to i uradimo. Biti gej ovde nije nikakav problem. Naravno, postoje brojni izazovi, ali je sve to neuporedivo sa Srbijom.

PST: Dok ste živeli u Srbiji, bilo je nekoliko pokušaja da Prajd prođe u najboljem redu, ali se to ipak nije desilo. Kako tumačite činjenicu da Prajd prošao bez navijača i sukoba, uslovno rečeno okej, tek onda kada je Vučićev režim došao na vlast? Nije li ironično da sada ispada da je Vučić veći demokrata od onih koji su se od početka predstavljali kao takvi?
STOJANOVIĆ: Od 2009. godine nije se odustajalo od inicijative da se održi Parada ponosa, pa je ova manifestacija postala važno političko pitanje. Sve što se dešavalo oko Parade imalo je svoje spoljne i unutrašnje razloge. Unutrašnji razlozi su se odnosili na previranja između stranaka. Recimo, Vučić je sve do dolaska na vlast motivisao huligane da napadaju Prajd jer je nasilje na ulicama pokazivalo nesposobnost demokratske vlasti, a onda, kada je on došao na vlast, rekao im je da se smire jer njemu to ne ide u korist. Činjenica da neko poseduje toliko moći je porazna. Mi smo kao organizatori, između 2010. i 2014. imali velikih problema da se Prajd desi tehnički, dakle, da omogućimo šetnju, a od 2014. smo bili pod stalnim pritiskom državnih institucija da sve programe na Paradi i oko Parade depolitizujemo. Recimo, sat vremena nakon što smo 2016. objavili da će nam gosti na Prajd šetnji biti organizatori Prajda iz Istanbula, pozvali su nas u zgradu Vlade na raport o tome šta će ti ljudi govoriti i da li će kritikovati Erdogana. To je suludo. Ako je Srbija otvoreno demokratsko društvo kakvim se predstavlja, onda svako može da kritikuje vlast koja nije dobra, a naša će vlast biti ponosna što nije takva. Međutim, državni čelnici su bili više nego zabrinuti zbog naše trans drugarice i gej druga iz Turske. Stalno su proveravali sadržaje izložbi, sadržaje tribina, ko će govoriti i o čemu. Sa ove distance, vremenske i fizičke, vidim koliko je upornost nas, kao građana, bila važna. Da nije bilo našeg insistiranja, Prajda u Srbiji ne bi bilo. Budućnost Parade ponosa u Srbiji zavisi od spremnosti mladih aktivista da nastave sa zastupanjem vrednosti koje smo postavili prethodnih godina, a to su: antinacionalizam, antimilitarizam, odnos prema nemilim događajima iz nedavne prošlosti, odnos prema ratu, odnos prema ljudima koji su danas u vlasti. Prajd nije samo slanje zahteva šta nam je kao zajednici potrebno na nivou ljudskih prava, Prajd je jednako stav o tome šta nećemo i šta smo naučili iz sopstvene boli.

PST: Kako gledate na sukobe u okviru LGBT zajednice u Srbiji? Šta aktiviste sprečava da budu jedinstveni?
STOJANOVIĆ: LGBT aktivisti nisu ništa drugačiji od ostatka društva, oni su samo mikrorefleksija istog. Sve što se dešava na javnoj sceni: u političkom životu, u akademskoj zajednici, u sportu, u kulturi, u svakoj drugoj sferi društva, dešava se i na LGBT aktivističkoj sceni. Problem je što je ta scena mala, a veoma atraktivna i na taj način skreće pažnju javnosti. Kada se tako postave stvari, sve postaje jednostavnije. Lično, mislim da treba raspravljati samo o vrednostima. Ako se ne slažemo, a akteri smo na političkoj sceni društva, onda moramo da debatujemo o neslaganjima. Nekada nas ponese egzotična ideja o pluralizmu mišljenja kao demokratskoj vrednosti ili normi otvorenog društva, ali to je budalaština. Zato danas na sceni postoji izvesna Mačkica, Arkanova kuma i članica njegovih paravojnih formacija. To je vrednost sa kojom se nisam slagao i o tome sam govorio. Takođe, osobe poput majora Helene Vuković moraju da se odrede prema Vojsci i njenom učešću u ratnim sukobima devedesetih i sakrivanju ratnih zločinaca nakon toga. Boris Milićević mora da se objasni kao član partije Slobodana Miloševića. Zašto je ovo važno? Homofobija i transfobija u Srbiji ne postoje nezavisno od porasta nacionalizma, verske i etničke mržnje, stvaranja ksenofobične atmosfere koja je vodila masovnim zločinima. Mržnja koja danas postoji prema LGBT osobama svoju osnovu ima u tome: u Arkanu, u Miloševiću, u Ratku Mladiću. Ja nikada nisam video pomenute ljude da su se pridržili komemorativnom skupu za Srebrenicu, ali su biliski sa Cecom i Mrkonjićem. Mislim da o tome treba da se govori. Koja organizacija ima koliko para i ko gde putuje od aktivista, to je nebitno, a nameće se kao bitno što je odraz palanačke, militantne i nadasve Vučićeve kulture. Dugoročno, to samo stvara tamnicu u koju će biti strpana LGBT zajednica.

Boban i Adam na Paradi ponosa u Kalgariju – Foto: Facebook / Boban Stojanović

PST: Pre tri godine, proglašeni ste za jednog od pet najboljih LGBT aktivista u svetu. Kako sada gledate na nagradu David Kato – Vision and Voice i koliko vam ona znači?
STOJANOVIĆ: Svet zvaničnih priznanja je veoma varljiv i može da kod pojedinca ili organizacije stvori iluziju o važnosti koja ne postoji. Nikada se nisam sam prijavljivao za nagrade, niti sam jurio druge da to čine za mene. Smatram da zaista postoji kvalitet onoga što radimo, to će biti nagrađeno na različite načine. Nagrada David Kato – Vision and Voice mi je posebno draga jer nosi ime aktiviste čiji sam rad cenio i koji mi je bio inspiracija, ali mi je dodatno drago jer se ova nagrada dodeljuje ljudima koji imaju viziju, a to je veliki kompliment.

PST: Kako gledate na političku situaciju u Srbiji? Kako vam se čini budućnost ove zemlje?
STOJANOVIĆ: Poslednjih nekoliko nedelja pratio sam kampanje povodom beogradskih izbora i čini mi se da je nikada gore. Nisam pesimista, ali mislim da je u Srbiji nikada gore. Nema nade, nema snage, nema ljudi, nema ničega. Sve je postalo mračno. Neke stvari se dešavaju samo protokom vremena, ali progres u tom društvu nije moguć. Ne znam, ne mogu ni da zamislim šta bi ili ko bi mogao da promeni društvo u Srbiji nabolje.

Ostavi komentar

  • (not be published)