Kosovo je najjeftiniji politički poen

O radu Inicijative mladih, Kosovu i kosovskoj realnosti, festivalu „Mirdita, dobar dan”, incidentu u Beškoj i ulasku u Liberalno-demokratsku partiju za naš sajt govori Anita Mitić

Objavljeno 06.06.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Iako ima samo 28 godina, Anita Mitić je izgradila prepoznatljivo ime u sektoru građanskog društva, a odnedavno se i politički angažovala učlanivši se u Liberalno demokratsku partiju. Deset godina je provela u Inicijativi mladih za ljudska prava iz Beograda gde je najpre bila aktivistkinja, da bi 2014. godine postala i direktorka ove organizacije. U okviru Inicijative mladih, Anita se bavila osetljivim pitanjima poput Kosova, Srebrenice, ratnih zločinaca i suočavanja sa prošlošću. Njen jasan građanski stav i aktivizam doveo je do toga da je prorežimski mediji i desničarske organizacije nazovu stranom plaćenicom.

PANČEVO SI TI: Kako izgleda svakodnevni život nekoga ko je targetiran kao strani plaćenik?
ANITA MITIĆ: Kako kad, sve zavisi od dana do dana. Nedavno sam u kolima stojala na semaforu i čekala da se upali zeleno svetlo. Momci, koji su prelazili pešački prelaz, prepoznali su me i počeli da lupaju po haubi automobila. To je samo jedna od neprijatnih situacija. Na društvenim mrežama ponekad dobijam preteće poruke, a dešavalo se i da izađem u grad i neko želi da me bije. Jedno vreme sam se osvrtala za sobom, da vidim da li me neko prati, ali sam onda sebi rekla da ću se ili baviti ovim poslom i neću se plašiti ili ću se povući iz civilnog sektora. Odlučila sam se za ovu prvu opciju.

PST: Mnogo puta ste boravili na Kosovu. Koliko se kosovska realnost razlikuje od one koja nam se servira u medijima?
MITIĆ: Albanci i Srbi sarađuju na lokalu i bore se da sebi priušte bolje uslove za život. S druge strane, ako vam kažem da severnu i južnu Mitrovicu nadziru takozvani čuvari mosta, koji prate svaki vaš korak, jasno vam pod kolikom tenzijom ljudi tamo žive. Preko Inicijative mladih, u Prištinu smo, za deset godina, odveli oko tri hiljade mladih koji su se sastajali sa svojim vršnjacima Albancima. Na početku svakog susreta, na obe strane, bio je prisutan grč i rezervisanost, da bi potom, tokom upoznavanja, situacija postala opuštenija. Iz tog isksutva, shvatila sam da se ljudi plaše nepoznatog i da upravo to nepoznavanje drugog i drugačijeg proizvodi strah koji, ako se na kosovskom pitanju ne bude radilo, preti da nas potpuno pojede. I srpsko i kosovsko društvo je potpuno zanemareno i nije se dovoljno radilo na tome da se ljudima rasvetli zašto su obe zajednice tu gde jesu.

PST: Na koji način se ta situacija može popraviti?
MITIĆ: Iskrena i hrabra politika je rešenje, ali se ona ne primenjuje jer je Kosovo najjeftiniji politički poen. Realnost je toliko daleka od naših očiju da je postalo potpuno normalno da Vučić kaže jedno, njegovi ministri nešto sasvim drugo, a da prosečan čovek vidi i čuje ono što želi. Tu nema nikakvog dijaloga i sve se svodi na opasnu polarizaciju javne scene gde ćemo, sa jedne strane, imati civilno društvo, a sa druge strane, desničarske organizacije.

PST: Kako vidite rešenje kosovskog problema?
MITIĆ: Mislim da će Kosovo biti tema broj jedan ove i naredne godine, ali da još uvek ni Srbija, ni Kosovo, kao ni EU, nemaju jasan plan kako rešiti celokupnu situaciju.

PST: Prošle nedelje u srpskoj prestonici održan je festival „Mirdita, dobar dan” koji ima za cilj upoznavanje i saradnju mladih umetnika iz Beograda i Prištine. Međutim, festival nije protekao u miru, već su ga obeležili protesti nacionalističkih organizacija, kao i kordoni policije koji su čuvali umetnike.
MITIĆ: Zabrinjava to što država Srbija ni na koji način nije reagovala na otvorenu mržnju koje su neke desničarske organizacije pokazale, kao ni na i pretnje izrečene koordinatorki festivala Sofiji Todorović. Te pretenje dolaze od poslanika koji treba da predstavljaju narod. Šteta što kvalitetna umetnost, koja dolazi iz dva spomenuta grada, i treba da predstavlja sponu među mladima, ostaje u senci ovakvih događaja.

PST: Prošle godine je devetoro aktivista Inicijative mladih, među kojima ste bili i vi, protestovalo u Beškoj protiv govora ratnih zločinaca u javnom prostoru. Od protesta na promociji knjige Veselina Šljivančanina stigli ste do Prekršajnog suda. Da li je proces protiv vas i ostalih aktivista još u toku?
MITIĆ: Na toj promociji su nas napali aktivisti SNS-a, a povrede su bile takve da je dvoje kolega završilo u Urgentnom centru, dok je moj auto u potpunosti razlupan. Tom prilikom se oglasio i Vučić, rekavši da smo prekršili zakon i da ćemo biti procesuirani. Terete nas za remećenje javnog reda i mira. U decembru prošle godine je bilo prvo ročište, ali sve deluje kao Kafkin „Proces” jer su neki svedoci davali lažna svedočenja i podneli lažnu medicinsku dokumentaciju. Situacija je potpuno suluda, ali se Inicijativa mladih i ja lično nećemo povući.

PST: Vučić sebe predstavlja kao demokratu i čoveka kome je stalo do jačanja građanskog društva. Ipak, stiče se utisak da građanski sloj nikada više nije bio atomizovan nego što je sad. Kako se vama čini civilno društvo danas?
MITIĆ: Mislim da je civilni sektor sistematski uništavan. Praksa širom sveta je pokazala, naime, da kada jedno društvo pređe iz autokratskog sistema u demokratski, što se nama formalno dogodilo, strane fondacije počinju da se povlače iz tog sistema, a država postaje ta koja finansira civilni sektor. Svedoci smo da je ova država rešila da napravi svoje organizacije i da njima daje novac. Drugi problem je taj što dolazi do fizičkog urušavanja nevladinog sektora. Na primer, kada smo svakog 11. jula išli da stojimo na Trgu kako bismo odali počast žrtvama Srebrenice, uvek bi došli navijači-huligani, vređali nas i skandirali nam. U takvim situacijama se svi koji se bave NVO sektorom osećaju poniženim i u takvim okolnostima nevladin sektor ne treba ni da postoji. Nije normalno da, ako se bavite promovisanjem ljudskih prava, treba da strepite za sopstveni život.

PST: Gde je Evropska unija u celoj toj priči? Deluje kao da i zvaničnici Evropske unije, zarad svojih interesa, svesno zatvaraju oči pred onim što se u Srbiji dešava.
MITIĆ: Stiče se utisak da smo pušteni niz vodu i da se razne stvari prećutkuju zbog geopolitičkih interesa. Ipak, mišljenja sam da mi, koji ovde živimo, treba da radimo tako da naš svakodnevni život učinimo boljim, bez obzira na to šta se dešava unutar EU. Mi kao društvo treba da odrastemo i da prihvatimo svoju krivicu za neke događaje iz neposredne prošlosti. Kod nas je veoma veliki taj problem identiteta koji definitivno mora da se menja ukoliko želimo da idemo napred.

PST: Posle decenije rada u civilnom sektoru, odlučili ste da se politički angažujete. Na beogradskim izborima ove zime, pojavili ste se kao kandidatkinja Liberalno demokratske partije za odbornika Skupštine Beograda.
MITIĆ: Meni je rad u NVO sektoru isto jedna vrsta politike. Nekako mi je taj prelaz bio prirodan put. Oduvek sam i znala da ću se jednog dana baviti politikom, budući da potičem iz opozicionarske porodice i da sam završila politikologiju na Fakultetu političkih nauka. Razlog zašto sam odlučila da se politički angažujem je to što mi, između ostalog, smeta ta podela na vučićevce i antivučićevce. Smatram da je to pogrešno i da jedino što može da nas izvuče iz ove užasne situacije jeste neka velika ideja, a ne da jedno zlo zamenimo drugim zlom.

PST: Zašto je izbor pao baš na LDP?
MITIĆ: Zato što je Čedomir Jovanović više puta pričao baš o toj ideji i o promenama koje su nam neophodne. Iako neki danas govore o tome da je LDP iskoristio svoju istorijsku ulogu, ja se često pitam šta bi bilo da ta stranka nije uopšte postojala i da nije bila kontrateg na vagi celokupnog ludila, gde bi ova zemlja bila danas. Iz tog razloga smatram da je veoma važno da ti osnovni postulati, koje zastupa LDP, danas opstanu i prežive.

PST: Da li mislite da to smatraju i glasači, budući da ste na beogradskim izborima osvojili samo 1995 glasova?
MITIĆ: Odgovoriću vam na ovo pitanje na osnovu svog iskustva u Inicijativi mladih. Kada smo išli da stojimo i poklonimo se žrtvama Srebrenice, bilo nas je pedesetak i to kada nije bilo mnogo toplo. Na Prajdu se okupi do hiljadu ljudi, a na protestu u Beškoj nas je bilo devetoro. Iz tog ugla, ovih 1995 glasova ne zvuči uopšte malo. Ja nikada nisam radila stvari koje svi podržavaju već one koje sam smatrala istinoljubivima. Ukoliko ne budemo govorili istinu, ma kakva ona bila, ubrzo će istina izgubiti značenje. Ja stvarno u tome ne želim da učestvujem.

Ostavi komentar

  • (not be published)