Mladi su veštiji u medijskoj pismenosti od starijih

Mladi su na kraju osnovne i početkom srednje škole veštiji u medijskoj pismenosti od nas. Poznaju mreže, svakodnevno su na njima, znaju o politici, jer se u kućama o tome zbori. Čak mislim da imaju i kritički odnos prema tome. Na njima i s njima treba raditi. Hoće da upiju. Oštri su, bez kompromisa, imaju dobra zapažanja.

Objavljeno 28.11.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Aleksandra Mihajlović je profesorka srpkog jezika i književnosti u pančevačkoj Gimnaziji. Ona ne podučava đake samo maternjem jeziku već i osluškuje potrebe mladih, radeći sa njima na različitim projektima. Kada je 2012. godine objavila prvi roman, „Zapričavanje. Zavaravanje. Zavirivanje.”, Mihajlovićeva je počela, paralelno sa profesorskom, da gradi i spisateljsku karijeru. U međuvremenu je objavila još jedan roman, „Kroz prstohvat cimeta”, a ove godine je iz štampe izašao i njen prvi roman za decu, „Sofijine mudrolije s Markom Kraljevićem”. Ako uzmemo sve nabrojane činjenice u obzir, čini se da je Aleksandra nesumnjivo jedan od najboljih sagovornika o temi medijske pismenosti, omladine, obrazovanja i pismenosti uopšte.

PANČEVO SI TI: Ako krenemo od činjenice da je medijska pismenost maltene skup saznajnih tehnika, kako biste ocenili kognitivne veštine kod mladih sada, u odnosu na to kada ste Vi odrastali?

ALEKSANDRA MIHAJLOVIĆ: Nisam sklona da oštro sudim o novim generacijama. Nikada. A i velika je razlika između našeg i njihovog detinjstva. Naši roditelji su bili mnogo više kod kuće, imali su, većinom, sigurne poslove u društvenim firmama, od kojih su mogli da nas izdržavaju. Mi smo bili mnogo zaštićeniji. I jednakiji, što je veoma bitno. Isto smo se oblačili, sličnog socijalnog statusa. I nismo obraćali pažnju na politiku. Barem većina, do kraja srednje škole. Takođe, nismo imali društvene mreže, skloniji smo bili zatvorenim društvima, knjizi i žurkama po stanovima. Ističem socijalni momenat, jer je on veoma bitan.

Ako tako posmatramo, mladi su na kraju osnovne i početkom srednje škole veštiji u medijskoj pismenosti od nas. Poznaju mreže, svakodnevno su na njima, znaju o politici, jer se u kućama o tome zbori. Čak mislim da imaju i kritički odnos prema tome. Na njima i s njima treba raditi. Hoće da upiju. Oštri su, bez kompromisa, imaju dobra zapažanja. Loša strana je što mi kurseva, časova, edukacije o medijskoj pismenosti nemamo. Nisam uopšte sigurna da je u njima problem.

Zasigurno da je moj vidokrug sužen. Radim u gimnaziji i imam dobar odnos sa đacima. Čak veoma dobar s većinom. Poznajem ih i sa iskustvom govorim o njima.

PST: Da li ovo što ste izjavili znači da se ne slažete sa mišljenjem koje se mnogo puta čuje u javnosti, a to je da je svaka naredna generacija slabija u odnosu na prethodnu?

MIHAJLOVIĆ: Ne slažem se sa tim. Stav da je svaka generacija sve slabija mi je najgori od svih mogućih. Pa, molim vas, zar nisu i naši stari govorili da smo mi slabiji, da nam je škola lošija, da je u njihovo vreme… Nanovo ću se vratiti na antiku. Imate filozofe koji pričaju kako su đaci loši, ne poštuju autoritet, imaju slabu pažnju. Isto je odvajkada. Pa mi smo sve slabiji i slabiji, sve stariji. Svi smo skloni veličanju svoga vremena i svega što sopstvo podrazumeva. Imamo manje volje, želje, ambicija. Znate, moje kolege kažu – na početku svog radnog veka sam to i to radio, a sada… Pa što ne radimo i sada! Do nas je. Čvrsto verujem u to. I još nešto – taj stav da su mladi sve slabiji i slabiji: da li to znači da će nam unuci biti posve slabih mentalnih sposobnosti?! Naravno da ne! Biće bolji nego što smo mi.

Aleksandra Mihajlović na ovogodišnjem Sajmu knjiga

PST: Koja je vrednost pismenosti i obrazovanja u ovoj zemlji?

MIHAJLOVIĆ: O ovome se često priča. Uopšte ne mislim da nam je obrazovanje loše. Naprotiv! Ako pogledate planove i programe, oni su vrlo dobri. Naravno da mogu pretrpeti korekcije, ali ih ne treba menjati. O ovome znam. Da, pokatkad imamo problem s nekim kadrovima. Najbitnije je na koji način đacima gradivo predstavljamo. Kažu ima mnogo. To je tačno. Ali to ne vidim kao manu. Ne znam kome je šta falilo jer je vredno učio. I nisam klasičan profa, da me pogrešno ne razumete. Poštujem sve inovativno, kreativno i drugačije. Kritički stav baš volim. Ali naš obrazovni program je nepravedno napadan. Silna metež se oko toga pravi. Sitničarimo, bez volje da dopravljamo.

Sada smo došli do pismenosti. Mislim da jesmo nepismena nacija i da se mora na tome raditi. Ali, dajem samo primer, prošle godine sam sa svojim četvrtacima napravila projekat, na nivou grada, da svake srede, u podne, izlazimo s lecima o pravopisu. Jedne kako se piše rečca NE, pridevi, brojevi, itd. Da podsetimo sugrađane, hteli smo da lepimo letkiće na šaltere, svugde gde se uplaćuje. Novac koji je tražen bio je minimalan. I… nismo ga dobili. Moje pitanje je: ko treba da se stara o pismenosti? Naravno, sve pada na pleća učitelja, nastavnika, profesora. Ali sam sigurna da oni svoj posao obave. Hajmo malo i velike da poučimo. Zamislite opšti projekat, na nivou cele države – svake srede u podne se dele leci kako šta pisati. Pričati o tome, pokazati. Ja sam sigurna da bi rezultati bili vrlo brzo vidljivi. Samo je pitanje da li imamo nekoga ko će ovo da podrži!

PST: Da li se i gde presecaju medjiska pismenost i demokratija?

MIHAJLOVIĆ: Ovo je odlično pitanje! Prvo, gde je demokratija? Ili ja ne poznajem tu većinu. A i nisam pobornik apsolutne demokratije. Platon je o tome pisao na način koji bih, najpre, podržala. Ne može bilo ko doći do vlasti i deliti kolač bez znanja i stručnosti. Ako je to bilo kome demokratija, zaista nisam za nju. Ja ne mogu biti ministar finansija, ukoliko nisam uobrazila da je moj budžet isto što i državna kasa. Jednostavno, nisam za to školovana. Da ne pričam kako ne mogu biti vojni ministar! Ako od toga pođemo, onda je svaka priča o medijskoj pismenosti ovde suvisla.

PST: Da li je medijska pismenost u ovom društvu uopšte vrednost? Da li se plasiranjem rijalitija i sličnih sadržaja, kao i bombastičnih naslova, namerno podstiče medijsko onepismenjavanje?

MIHAJLOVIĆ: To svakako. U celom svetu je tako. I slažem se, to ne treba da nas se tiče. Ali to jeste povezano s pitanjem o demokratiji, slobodi… Ovde se samo priča o tragičnim stvarima. I o novcu. Kao pošast su nas prekrili tzv. emisijama, političarima, naslovima, reality programom. Šund i kič na sve strane. Naravno, to nekome odgovara! To ne odlučujemo vi i ja, to odlučuju oni. A onda isti pričaju o nepismenosti. U kojoj pobožno učestvuju.

Aleksandrini najmlađi čitaoci

PST: Kada imate takve programske sadržaje, u kojima se servira kič, šund i najjeftinija zabava, da li onda sve uzimamo zdravo za gotovo? Koliko nekritički primamo poruke koje nam mediji nude?

MIHAJLOVIĆ: Naravno da uzimamo „zdravo za gotovo”. Pa, kada ujutru čujemo neku pesmu, pevušimo je celodnevno. Nema veze da li nam se sviđa. Čista psihologija. A neko na narodnoj psihologiji radi. I jednako valjano kvari i ono što se dopraviti može. Jer im odgovara. Krug se zatvara, a mi kao u toru.

PST: Kada već pričamo o medijima, kojim medijima u Srbiji ljudi veruju? Koji medijski sadržaji intrigiraju javnost?

MIHAJLOVIĆ: Sve u čemu glavnu ulogu imaju političari narod naprosto obožava. Lakrdijaške scene, svađe. Prate i zvezde, tj. one što oni smatraju da su zvezde, ljude iz sveta muzike, najčešće. Tračevi, ko, šta, gde i kako od njih radi. Ali to je zato što se to nudi. Setite se školskog programa, emisija o kulturi, koje su retke, putopisnih emisija, dobrih filmova i dobrog muzičkog i zabavnog programa. Gde je sve to?

Kojim medijima naši ljudi veruju, ne mogu da iskažem bez neke jeze. Ali, nanovo, kada sednem i pričam s ljudima iz svoga okruženja – to nije tako. Kada je počela nanovo Olja Bećković, pitala sam đake znaju li ko je ona. U razredu je jedva dvoje, troje znalo. Onda smo čuli o njoj, ko joj je otac, zašto i kako, pričali o novinarstvu. Zašto ne bismo imali neki takav predmet? To je ono što treba da se ubaci. Kad se radi retorika, puštaju se svi političari, govornici… da nauče, da kritički posmatraju. Da misle.

A kada smo kod javnosti – očigledno je ima dve. Meni su javnost oni ljudi koji su mi bliski. S njima i o njima razmišljam. I ukoliko želim, znam gde i kada šta kvalitetno videti, a naročito slušati.

PST: Da li kada pišete prozu, bilo za decu, bilo za odrasle, podilazite ukusu čitalačke publike? Da li to primećujete da rade drugi pisci?

MIHAJLOVIĆ: Nikome ne podilazim. I govorim i pišem kako mislim. I stojim stameno iza svega. Drugojačije ne mogu. I neću. I kao što ima slatkorečivih ljudi u svakodnevnom opštenju, tako ima pisaca s tzv. slatkim stilom. Ne čitam ih. O tome ne znam ni da zborim. Nema potrebe.

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost Redakcije sajta Pančevo Si Ti i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

One Comment to: Mladi su veštiji u medijskoj pismenosti od starijih

  1. Oružjem Protiv Otmičara, Zrenjanin SR Jugoslavija, 1992

    decembar 2nd, 2019

    Dragana Mrkajić, Draga Antonov, Nikola Pavković, Darko Kurjak
    Oružjem protiv otmičara, 1995
    Barbieque, 1996
    Komadić koji nedostaje, 1998

    Mladiću moj
    https://www.youtube.com/watch?v=ZwhWN-Nq-YY
    Vidim se
    https://www.youtube.com/watch?v=HCMJEddA2T0
    U mraku
    https://www.youtube.com/watch?v=wd9plyT98lE
    Mrzi me
    https://www.youtube.com/watch?v=QwJLkCX-jUU

    Hor osnovne škole´Ivo Andrić´ iz Beograda sa nastavnicom Jovanom Obradović, 2016
    Dobro znam da ćutim (Saša Ajdanov)

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)