O porođaju i drugim demonima

Priča koja sledi bazirana je na stvarnim događajima, svaka sličnost sa osobama o kojima se govori je namerna

Objavljeno 19.10.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Porodila sam se juna 2003. godine u pančevačkoj bolnici. Dve nedelje pre porođaja provela sam u bolnici, zbog rizične trudnoće (dvoroge materice koju posedujem iliti uterus bicornis-a), što iznosi, kada se spoji sa mesec i po dana tokom trudnoće i tih dve nedelje pre i dve nedelje posle porođaja, „tričavih” dva i po meseca bolničkog staža. Celu trudnoću provela sam pijući lek gynipral, na svaka tri sata, za koji se kasnije utvrdilo da je katastrofalan u svakom slučaju, jer usporava porođaj, uzrokuje kardiovaskularne tegobe, i sada je zabranjen, a uz koji dobijate i verapamil, zbog moguće tahikardije. Trudnoću sam vodila privatno kod dr M. Magdeske, a porodio me je po rečima pomenute M. M. „najbolji tim” Vajs-Ovuka. Porodila sam se četiri dana posle termina, a uprkos „najavljenoj” sitnijoj bebi od strane M. M. rodila sam devojčicu od 4050 g i 54 cm.

Porođaj je bio traumatičan, indukovan uz prethodno dobijene dve vaginalete koje su imale za cilj da ga ubrzaju. Urađena mi je jeziva epiziotomija, naravno bez anestezije, jer u tom trenutku „sve je toplo, i ne boli”, reči su doktora Vajsa. Taj bol se ne može opisati kao ljudski, jer sam imala utisak da sam rasporena divljač iz „Opstanka” koju lavovi nameravaju da prožderu.

Tako rasporenu/epiziotomiranu uz forceps koji je sledio, jer je beba očigledno bila prevelika, rascepanog grlića, ostavljena sam da više od pola sata ležim, i da mi se sve lepo ohladi, uz čestitke dr Vajsa, kako sam bila disciplinovana i nisam zucnula, jauknula, apsolutno glas nisam pustila, osim primenutih psiho-fizičkih vežbi disanja koje sam samo teorijski znala i prethodno „naučila”.

Moja Ada mi je predata na grudi i stomak, onako topla, tek rođena, što jeste bio najdivniji osećaj i neviđena lepota, ali bolovi koji su usledili pri ušivanju rane od epiziotomije koju je izvodio dobrih sat vremena dr Ovuka, „od milja” nazvan „Klot-frket“, ne mogu se opisati. Navodno sam primila anesteziju, mada se ne sećam da jesam, i apsolutno, svaki ubod i svaki šav, osetila sam strašno, sve vreme isto tako ne izustivši ni glas, osim postavljenog pitanja: „Kad će biti gotovo?” ili tako nešto…

Nakon intervencije u kojoj sam imala sve vreme utisak da sam neko zamorče u rukama naciste, jer je pogled dr Ovuke najviše ličio na Lorens Olivijea u „Maratoncu”, odvedena sam u sobu, ali su se jaki bolovi odmah pojačali i odvedena sam ubrzo u operacionu salu, gde su mi uz totalnu anesteziju, zadobijen hematom od tog „nežnog” šivenja operisali.

Nekoliko dana nakon prve revizije, urađena mi je kiretaža, tj. revizija broj 2, jer je parče posteljice (iako sam nekoliko puta nakon porođaja pitala da li je cela), ostalo u meni. Sledeća pančevačka „zvezda” koja je stupila na scenu bio je tada mlađani dr Parović, i ovoga puta zaista sam videla da prislanja injekciju i daje mi anesteziju, ali ponovo, kao da je nisam primila, videla sam ne sve zvezde, već i sve ratove zvezda i Dart Vedera lično… Otpuštena sam posle dve nedelje, jedina bez vaginalnog pregleda, zahvaljujući dr Magdeski, jer se valjda osetila malo jadno što me je pored sijaset privatnih pregleda u trudnoći porodio, i to jako loše, „najbolji tim”, a moguće i zbog toga što sam posle prve revizije i vađenja gaze na najgrublji mogući način, više se ne sećam da li je to uradio dr Ovuka ili jedan drugi lekar sa nadimkom „Mesar”, toliko puta bila ispregledana vaginalno, da još jedan takav „nežni dodir” ne bih podnela. Mogla sam da sedim tek dva meseca nakon porođaja, a rana od epiziotomije mi se nikad nije izravnala. Znajući kroz šta sam sve prošla, na izlasku iz bolnice dr Vajs je prokomentarisao vrlo „šaljivo”: „Drugi, treći put – biće bolje!”.

Moja ćerka ima 15 godina i naravno da je jedinica. I još sam ja „super” prošla, jer sam preživela, za razliku od dve porodilje koje mesec ili dva pre mog porođaja tu sreću nisu imale. Znam mnoge užasne priče o pančevačkoj Ginekologiji i njenom osoblju, čast izuzecima. Moja sestra od tetke je pre tridesetak godina na porođaju doživela ono čuveno: „Sad te boli, a nije te bolelo kad si ono radila”. Moja mlada prijateljica Marina, na običnom uzimanju brisa, izrazito grubom zahvatu od strane jedne medicinske sestre doživela je rečenicu: „E, sad znaš kako je biti silovana”. A, priča se, kako se ona moja lekarka, dr Magdeska jednoj porodilji obraćala rečima: „Šta se dereš,kravo”!

Ovakve priče nisu rezervisane isključivo za pančevačku bolnicu, koju danas „vodi” onaj isti Ovuka, uz prethodnu stranačku karticu koju je „potpisao”. Slične priče mogu da se čuju i iz beogradskih, zemunskih i drugih bolnica, gde mnoge žene dožive ginekološko i porođajno nasilje.

O ovome se ne priča, jer većina se vodi onim čuvenim: „Ćuti, dobro je, rodila si zdravo dete” i „Sve se to zaboravi”.

Zaboravi se, malo sutra.

(Ovo je mali doprinos sestrama u Hrvatskoj i njihovoj kampanji #prekinimošutnju)

Prekinimo ćutanje!

One Comment to: O porođaju i drugim demonima

  1. Accordi Disaccordi - Limehouse Blues

    oktobar 21st, 2018

    Limehouse je četvrt u istočnom Londonu, poznata kao Chinatown. Inspirisani delom grada i ljudima, Philip Braham i Douglas Furber su 1924. godine napisali pesmu, Limehouse blues. Na tragu priče, a po motivima pesme, američki filmski producenti su 1934. godine snimili istoimeni fim sa Džordžom Raftom kao Harry Young i En Mej Vong kao Tu Tuan u glavnim ulogama.
    George Raft and Anna May Wong (1905 -1963) dance in mouvie, Limehouse Blues
    https://www.youtube.com/watch?v=-2-DrSxE0-Y
    Intrigantna glumica kineskog porekla i danas ima obožavaoce i udruženja širom sveta
    https://www.youtube.com/watch?v=KXDRJDETE0U (Rod Stewart – These foolish things)
    Čuveni džez gitarista Đango Rajnhard (Django Reinhardt) je Limehouse Blues odsvirao u svingu, te je pesma postala poznata širom sveta i deo repertoara, mnogih. Lično, meni je najinteresantnija ona, koju svira italijanski džez trio, Accordi Disaccordi (album, Bouncing vibes)
    Trio čine Alessandro Di Virgilio i Dario Berlucchi, gitare, te Elia Lasorsa kontrabas. Kombinuju džez, sving i bluz, ponajviše Gypsy swing, inače zaštitni znak Đanga Rajnharta, momcima, očigledno uzor.

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)