Nikola*

*Tekst koji sam upravo izbunario iz moje arhive inspirisan je susretom iz godine 2004. kada sam radio kao prodavac smrznute hrane i obilazio veronske ulice svojim malim kombijem-hladnjačom

Objavljeno 04.12.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 5 mins

Ulazim u stan u Ulici Dorija. Na interfonu pronalazim prezime Jurčenko, ime Nikola.

Pomislio sam da je reč o poslovnom čoveku iz Rusije ili Ukrajine jer takvih je mnogo ovde u poslednje vreme, a kraj u kome se nalazi ulica Dorija je primeren upravo stanarima ovakvog porekla.

On mi je već bio otvorio pa ulazim u predsoblje i krećem oprezno ka kuhinji. Opreznost nije na odmet. Drže ljudi po stanovima razne životinjke, najčešće paščad, a ima i zmijurina i velikih guštera. Istina, ničega se od toga ne bojim, ali ipak u tuđu se kuću ne ulazi kao u svoju.

On me čeka u kuhinji zavaljen u invalidsku stolicu. Telo sitno, lice bledo, ispijeno, upale oči. Ostavlja utisak čoveka koji odavno nije izašao na dnevnu svetlost.

– Buon giorno – kažem.

– Buon giorno – odgovara.

– Come va – pitam tek toliko da nešto kažem i odmah se grizem za jezik jer mi se pitanje čini suvišnim i u neskladu sa obespokojavajućom impresijom koju izazivaju invalidska kolica i čovek u njima.

– Così…

– По руски говоришь?

– Говорю.

Okrećemo ipak na italijanski. Lakše nam je obojici.

– Odavno ste u Italiji?

– Skoro ceo život. Meni je otac Rus, emigrant nakon revolucije. Majka mi je Nemica. Odavno sam u Italiji osim detinjstva koje sam proveo tamo na istoku gde sam i osnovnu školu završio.

– Gde na istoku?

– U Srbiji, u Novom Sadu.

Za trenutak ne mogu da poverujem pa ga oprezno pitam na već čuvenom maternjem jeziku.

– Znači i srpski govorite?

– Govorim – odgovara mirno i sa nekom laganom dosadom, kao da mu ovo pitanje postavljaju bar tri puta na dan.

– I to baš u Novom Sadu?

– Ne baš. Kada je izbio rat preselili smo se u jedno selo, teško da ste čuli za njega.

– Koje selo?

– Bavanište, kod Pančeva.

– Bavanište? Čuo sam, kako ne, i to ne jednom. Ja sam nekako i odande.

Nikola podiže svoje upale oči, kraj usana mu pobeže u blagi smešak.

– Bože kako je svet mali – kaže na srpskom.

– Nije svet mali, moj Nikola, nego se ljudi rasipaju kao sačma. Ili se proganjaju među sobom ili ih mesto iz nekog razloga ne drži. Zato smo se ovako izmešali.

Onda mi je ispričao kako je radio kao vozač sve dok pre dvadesetak godina nije, nameštajući ciradu, pao sa kamiona. Slomio je kičmu i ostao nepokretan od pojasa naniže. Poslednjih godina ga zahvata i mišićna distrofija. Gubi snagu tako da bez tuđe pomoći ne može ni u krevet da legne. U određeno doba dana mu dolazi jedna žena koja ga položi u krevet i pospremi po kući. Kuva sam, tako je navikao i ne želi da menja.

Malo reči, više ćutanje nego govor. Sa srpskog prelazi na italijanski i obratno. Kada govori naški, oseća se lak vojvođanski izgovor. Umesto „onda” kaže „ondak”.

Ostavio sam ga u kuhinji na istom mestu gde sam ga prvi put sreo.

Videćemo se kroz dve nedelje kada će me moj krug klijenata ponovo preseći njegovu ulicu.

Vrata za sobom s mukom zatvaram. Zapinju. Kao da se Nikolina samoća podbila pod njih pa im ne da ulegnu u dovratak.

Epilog:

Od ovog susreta je prošlo skoro petnaest godina. Preselili smo se u Grad, na puškomet od Nikoline ulice. Ona je nekako skrajnuta, nije mi usput, i uvek se otme mojoj nameri da zastanem ispred Nikoline zgrade i zavirim na spisak stanara iznad interfona. Jednom mi je pošlo za rukom.

Ne, nije bilo njegovog imena.

Kao da ga nikada nije ni bilo.

Bacio sam pogled ka zgradi.

Da nije i ona nestala?

Ne, nije.

Nestaju samo ljudi.

Ostavi komentar

  • (not be published)