Site icon Pančevo.city

Heroji (posle) Vidovdana

Imao sam neviđenu sreću tokom Vidovdanskog protesta. Pre svega zato što sam tamo otišao sa prijateljima, našao se sa porodicom i rođacima iz Novog Sada, završio ga sa kolegama, a sve vreme imao svoj bicikl uz sebe. 

Takođe sam imao sreće jer sam proveo par sati ispred policijskog kordona (sa strane raskrsnice kod Londona bliže centru) na kome nije eskaliralo nasilje. Osećaj je bio veoma neprijatan i ovo govorim iz perspektive nekoga ko redovno ide na mitinge, od svoje desete godine, što podrazumeva jedno tridesetpetogodišnje iskustvo.

Nelagodu sam osećao pre svega zbog nepoverenja u ljude oko sebe. Bilo je raznih pojedinaca ornih da se svađaju sa policijom u punoj ratnoj opremi i za svakog od njih sam se pitao da li je ubačeni element ili ima autentično somnabulnu potrebno da se mi svi pobijemo sa žandarmima nakon što nas nagovori da se dovoljno približimo kordonu i započne nasilje.

Ostao sam na silu tamo jer sam smatrao da mi „normalni” moramo da ostanemo u većini zato što verujem da je nasilje kontraproduktivno. Svaki put do sada kada bi dolazilo do erupcije nezadovoljstva kadre da na ulice izvede impozantan broj ljudi, Vučić bi po oprobanom receptu ubacivao huligane među demonstrante da započnu konflikt sa policijom koji će odbiti građane od daljeg učestvovanja. Studentski pokret je uspeo da ostane nenasilan i pored svih Vučićevih provokacija i ozbiljnog nasilja kojem nas je višestruko izlagao: od zvučnog oružja i gaženja automobilima, do huligana koji su brutalno tukli veliki broj ljudi.

Situacija ispred mog kordona je stvarno bila zanimljiva. U jednom trenutku se istakao jedan aktivista koji se sat vremena šetao ispred kordona i bukvalno urlao na policajce, ali je govorio iz srca, nešto kao domaća verzija Martin Luter Kinga. To je ujedno i mrsilo konce svim ovima što bi hteli da se pofajtamo sa policijom. Ako imaš svog tribuna ispred sebe koji artikuliše sve što ti leži na duši, automatski ti opada nagon da se konfrontiraš, čak i ako sa preke strane gledaš ozbiljan napad žandarmerije na pobunjene građane uz pucnjavu i miris suzavca.

Ja sam pokušao da deeskaliram situaciju tako što sam ispred kordona počeo da skupljam stakliće od razbijenih flaša. Znao sam da će mi se sigurno pridružiti još par ljudi na talasu entuzijazma da se uradi nešto pozitivno i odgovorno. Mnogo bolja ideja je došla od jedne mlađe devojke koja je prosto sela na kolovoz, što je takođe tipično za ove proteste da najmlađi ispadaju i najpametniji među nama.

Malo pre ponoći sam izgubio strpljenje i krenuo doma, međutim, nedaleko od kordona nalećem na dekana fakulteta na kome predajem. Predvodi grupu zaposlenih sa našeg fakulteta i srodnih instituta sa ciljem da obiđu sva mesta sa kojih su nam se javili naši studenti da bismo im omogućili da se bezbedno vrate na fakultet. Provlačimo se iza kordona, prolazimo pored kontejnera u plamenu, pored nas prolaze kolone teških žandarmerijskih džipova. Zvuči apsurdno ali kada sam se našao u društvu mojih „štrebera” koje bi Kobre razbucale ne za pet, šest sekundi, već samo da nas pogledaju, prvi put sam se te noći osetio bezbedno.

Dekan i još par kolega su odlučili da prespavaju na fakultetu zajedno sa svim studentima koji nisu mogli te noći da se bezbedno vrate kući. U trenutku kada su im na Trgu kupovali pice i sokove da ne bi legli da spavaju gladni, sinulo mi je kako su ovog dana definitivno pogrešni ljudi dobili orden. Predsednik je za Vidovdan odlikovao Patrika Drida, jednu u najmanju ruku grotesknu ličnost, šampiona slepog podaništva monstruoznoj vlasti, profesora koji nije propustio nijednu priliku da izneveri svoje studente.

I mi smo mogli tu noć da presedimo kod kuće jer duže vreme nismo bili plaćeni ni da radimo svoj regularni posao. Ali ne samo da smo se organizovali da uradimo nešto solidarno i plemenito, već su se i oni na vrhu pokazali kao najpožrtvovaniji. 

Ovo bi mogla biti jedna divna topla ljudska priča o dometima nenasilnog otpora i aktivizma da je danas 29. jun. Međutim, zašli smo u sredinu jula i pored sve svoje univerzitetske uglađenosti trenutni razvoj situacije mogu samo da opišem kao neverovatnu tortu od govana. I nije prvi put da nam se ona prinudno servira. 

Svi smo bili u šoku kada je predsednik otvoreno slagao da nadstrešnica nije bila renovirana, da bi potom gledali kako se (opet pod njegovim javnim blagoslovom) ludaci zaleću kolima u studente i premeću devojke preko krovova automobila. Kada smo pomislili da se ne može gore od toga, saznali smo da su huligani izleteli is SNS prostorija i devojci palicama razbili vilicu. Par meseci nakon toga bolesni um koji je odgovoran za sve ove akcije je došao na ideju da hiljade građana koji u tišini mirno odaju pomen ubijenima u Novom Sadu napadne zvučnim oružjem. 

Osvrt na bilo koji od pomenutih događaja bi ubrzo postajao obesmišljen novim podlostima. U istoj smo situaciji i danas, jer je iza maski na licu postalo nemoguće razlikovati policajca od kriminalca, oni više ne da tuku naše studente, već im lome kosti. Treba li da čekamo da neko od njih završi i u čitulji?

Nenadležni se raduje u sebi što je nasilje konačno eskaliralo i ne razume koliko se grdno preračunao. Kada nasilje ide od ubačenih huligana sa misijom da iz naših redova napadaju policiju, koja će onda selektivno hapsiti, maltretirati i tući većinu nevinih ljudi kao što se to desilo na protestima protiv karantina ili izbornih krađa, naravno da ćemo imati poriv da se distanciramo i pacifikukemo. Međutim, danas imamo situaciju da su kriminalci infiltrirani u samu policiju i sa te pozicije ubijaju od batina naše studente. Pa ne da neću ostati kod kuće dok se to dešava, već mi nije problem ni da me prebiju ili uhapse.

Duže od decenije oko nas se postepeno diže jedna plima zla koja preti da proguta našu budućnost, blagostanje, pa i same naše živote. Međutim, došli smo do trenutka kada je močvara zapretila dovoljnom broju ljudi da će ih udaviti i ljudi su se ovaj put masovno trgli. Od mojih kolega pa do profesorke koja je druge noći svojim telom štitila studente od policijskog nasilja, a zatim i svih studenata i građana koji prkose strahu i opresiji, vidimo bezbroj primera da je ljudima izuzetno stalo. Pristojna Srbija se probudila, osvestila i udružila. I to je nepobediva sila kojoj ni bogatstvo stečeno korupcijom, izborne krađe, pretnje, ucene i prinude neće moći da pariraju.

Exit mobile version