Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od
žene
majke
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti
novo srce za svečanu priliku
da paše
kao saliveno uz ovo lice i sliku
oboljelu od anemije 
– vazduha treba
izliveno rudarsko okno
pretopljeno
je
u posljednji ciklus alhemije
presušen
je
plač iz kolijevke
Kad izbaci more
posljednje kosti pitomih fosila
ja sjedjeću na obali
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice
u kliše
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i
pocijepam taj ram 
– vazduha mi treba
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje
majke
zemlje
žene
pravdajući ga neznanjem
umro mi je sram
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava
silovana
pocijepana
pogrebena
zemlja
majka
žena
u posljednjem kriku
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka
da ste mi mogli oprostiti
ispruženu ruku

(Iz zbirke odabranih pesama „Globus Hystericus”, BKG, 2021)

Ostavi komentar

  • (not be published)