Treća tribina u okviru ciklusa „Nije Filozofski ćutati“ održana je 21.2. 2019. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Govorili su Miodrag Zec i Ognjen Radonjić, profesori Filozofskog fakulteta, Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta i Milan Ćulibrk, gl. i odg. urednik NIN-a.

Nesređeni transkript

Ognjen Radonjić: Nema bolje polazišne tačke za ovu tribinu od tekuće kampanje Budućnost za Srbiju. Počeću od premijerke, koja je 15.12. 2018. na skupštini Privredne komore Srbije rekla da je privredni rast 4,5%, najveći u Evropi, i da 10 godina nismo imali dinamičniji privredni rast, i da je javni dug 54% BDP-a. Javni dug je 56,7% BDP-a. I ono što je vrlo važno istaći, osim da je to netačno, je da je zapravo do tog smanjenja javnog duga došlo preko noći. O tome će nešto više, pretpostavljam, Milan Ćulibrk govoriti, a to je da je 1. oktobra 2018. došlo do promene metodologije izračunavanja nominalnog BDP-a, gde je tom revizijom BDP porastao za 6,5%, odnosno 2,2 milijarde evra, što je učinilo da javni dug u BDP-u padne za 4%, na 56,7%, današnjih. U apsolutnom iznosu, možda je to ipak merodavniji podatak, od 2012. do danas je javni dug porastao za nekih 10 milijardi evra.

Zatim je premijerka rekla da je pozitivno to što se udeo nenaplativih kredita u ukupnim kreditima smanjio na 6,7%, ali ja sam u Kvartalnom monitoru koga uređuje Milojko Arsić našao podatak o 8,2%, pri čemu je važno reći da je do ovog smanjenja najvećim delom došlo zbog otpisa dugova, a ne zbog boljeg privređivanja. Zatim je premijerka 3.2.2019. na N1 izjavila da imamo suficit budžeta treću godinu zaredom, što je netačno. Imamo drugu godinu zaredom. Godine 2016. smo imali deficit budžeta. Potom je 12.2.2019. dala već čuvenu izjavu da je u Srbiji gotovo iskorenjeno siromaštvo i da je smanjena stopa rizika od siromaštva. Ove godine, 13.2. premijerka je simbolično uručila ključeve Aerodroma Vansiju i izjavila da će u narednih 25 godina Vansi investirati u Aerodrom 723 miliona evra. Samo dan kasnije je u Šapcu rekla da će Vansi uložiti duplo više: milijardu i po.

Predsednik je 10.2. najavio subvencije za poljoprivrednike. Ta odluka je trebalo da bude doneta na sednici vlade 14.2. Takva odluka nije doneta. Istog dana u Vršcu on izjavljuje da je otvorio preko 100 fabrika. Istog dana u Pančevu, nešto kasnije, da je otvorio više od 180 fabrika. I na kraju, 4 dana kasnije u Ljuboviji smo saznali tačan broj: 120 fabrika. Zatim u Šapcu 14.2. izjavljuje da je javni dug 50% BDP-a, čime je smanjio javni dug za 2,9 milijardi evra. U Loznici je najavio izgradnju 8 novih stadiona i poručio da treba da se obezbede prvoligaši. Ja nisam znao da samo prvoligaši mogu da igraju na stadionima. Istog dana je u Ljuboviji najavio 14 najmodernijih MiG-ova 29. Za nekoliko dana oni će krstariti našim nebom. Oni još ne krstare, ali možda bi trebalo reći da je poslednji MiG 29 modernizovan 1989.

Vršac, 10.2, prešli smo na infrastrukturne projekte: put Pančevo-Vršac do rumunske granice. Pa onda autoput Beograd-Zrenjanin. Pa autoput Zrenjanin-Novi Sad. Sve ukupno 530 miliona evra. Onda rekonstrukcija železničke pruge. Na pruzi Pančevo-Vršac brzina vozova će biti 120 km/h. Loznica, 14.2: saobraćajnica Šabac-Loznica, pa onda od Loznice do Rume i Novog Sada autoput. Sve ukupno kada se sabere, dodatnih milijardu evra. I na kraju, Zorana Mihajlović na Happy TV u sledećem investicionom ciklusu – ne znamo koji je to sad investicioni ciklus, to nismo saznali – najavljuje investicije u infrastrukturu u iznosu od 5 milijardi evra. Imamo pobednika takmičenja. Prema izveštaju Fiskalnog saveta, planirani iznos investicija u infrastrukturu je 475 miliona evra. On je nešto viši, za skoro 100 miliona evra, u odnosu na prošlu godinu, ali se to povećanje ne odnosi na nove fizičke radove na putevima i prugama, već isključivo na eksproprijaciju zemljišta, tako da je njihov zaključak da neće doći do povećanja vrednosti fizičkih radova na izgradnji saobraćajnica, što je po sebi dovoljno loše. Po Fiskalnom savetu, osim ekoloških uslova koji su katastrofalni, mi zaostajemo za zemljama centralne i istočne Evrope, imamo 30% manje kilometara na 100 hiljada stanovnika, a na preko polovini pruga naši vozovi idu brzinom 60 km/h.

Ovde bih završio i postavio jedno načelno pitanje: odakle nama tih 5 milijardi evra, i reč dao profesoru Zecu.

Miodrag Zec: Ma sam sam sebi važniji kad stojim. Mi, Srbi, ili stanovništvo Srbije – nama je prošlost lepša što je dalja. Znači, to je naša nacionalna osobina. A onda je ovaj naš tekući vođa, koji genijalno sve radi, je l’, on kaže: i budućnost je lepša što je dalja. I on strašno umešno to radi. Sećate se kako izgleda trka pasa? Steraju pse, kao i konje, u boksove, pa onda ima žica jedna, i puste električnog zeca. I oni svi jure zeca, ali nikad tog zeca ne mogu stići. E, Vučić ovo što nama radi – on nama izmiče budućnost. Taman kad dođe 2016, kaže “biće 2020”. Kad dođe 2020, kaže “biće 2050”. To je veoma efikasan način upravljanja masom. Zašto mi imamo takve vođe kao što imamo? On je jedan raskošan primerak, ali i drugi su slični. E, to su pitanja na koja bih ja želeo ovde da skrenem pažnju, da to nije sve od juče i da to nije sve slučajno, i da to nije eksces, već pravilo.

Pripisujući ove osobine, nadnaravne i tako dalje, svim našim vođama, mi pokušavamo verovatno sebe opravdati, zašto se to nama baš desilo. Mi sad kad treba da se vratimo, mi ne znamo gde ćemo se vratiti. Česi znaju gde će se vratiti, Poljaci znaju, ovi drugi znaju. Mi ne znamo gde ćemo se vratiti. Manje-više ne znamo. U to građansko društvo koje postoji u rudimentima – to je razvaljeno. Ne postoji ni sećanje na to. Znači, to su ti problemi. Znači, zašto ne možemo napraviti državu – pogotovo ne pravnu i ne demokratsku, nismo je nikad imali – i ne možemo napraviti ekonomiju, efikasnu. Ne možemo napraviti zato što su to spojene posude, što pravna država podrazumeva da ekonomija bude efikasna i da ima višak, da ima šta deliti. Revolucionarna država podrazumeva da ja delim supstancu, da ja otmem od nekoga i tako to rešavam. I onda se čudimo što sad Vučić otme penziju, recimo, od mene, koji sam siroti i ubogi profesor, a da nekom svome. Zašto on sada svima daje po 6 hiljada? Zašto on državni budžet tretira kao svoj lični džeparac? Zašto većina ljudi to podržava? To su problemi o kojima treba razmišljati.

Nekoliko samo stvari da se setimo. Veliki broj, verovatno i vas ovde koji sede, i veliki broj i starijih i mlađih građana, misle da je komunizam bio bolji. To je jedno mišljenje koje postoji, i mnogima se to činilo da je bio bolji, i tako dalje, i da je, eto tako, propao što je ljudska priroda takva kakva jeste, da su neki drugovi izdali ideju, da je ovo, da je ono, i tako dalje. Mali broj ljudi ovde je shvatio da smo mi napravili sistem ovde koji smo sami hteli, koji nije bio ekonomski održiv. Nije bio ekonomski održiv, nezavisno od toga da li su na njegovom čelu bili dobri ili loši ljudi. Zašto mi ulazimo u reformu ’65. godine? Pa zato što imamo sistem koji ne može zaposliti svoje građane. Tito je genijalan. On je smislio: ovi će rondati (kao i ovi sad, što mi šetamo); ma najbolje da ja njih izvezem. Ja ću njima dati pasoš, pa neka idu tamo kod Nemca. Kod Nemca je bilo zgodno, jer mu je tada trebalo mehaničara, dualnog obrazovanja.

Tada mu je to trebalo. I ljudi su otišli da se vrate. Nisu se nikada vratili, retko se ko vratio. Sad je već treća generacija naših emigranata u Nemačkoj, i tako dalje. Ali šta? Oni su otišli da zarade, da se ožene, da kupe traktor, da naprave hiljade kuća oko Požarevca, Valjeva, Kokinog broda, pitaj boga gde, i stiže novac. Kad su oni otišli, ’65. godine, sistem se stabilizovao. Znači, on ima deficit platnog bilansa i deficit svih nacionalnih računa. To ima već 60-ih godina. Pokazuje se da ’71. godine već padaju doznake. Zašto? Pa ljudi su već tamo otišli, momci sa 18 godina, došlo vreme da se ljubav proba, 28 godina. Oni počeli da se žene, počeli decu dobijati u Nemačkoj, ne šalju više toliko. I ovi umiru, prirodno je, što su ostali, što dobijaju milostinju. I kriza nastupa ’71. godine. Nisu tada džaba doneli te amandmane – Srbi i Hrvati, Karađorđevo, Jugoslavija, raspad i tako dalje. Para nema. Nema para da se spolja finanasira jedan neodrživ sistem. Šta se onda dešava? Gde je druga Titova genijalnost? Pa on počinje strahovito brzo da se zadužuje. Javni dug o kome mi sad govorimo, on je eskalirao od ’71-’80.

Vođa kaže “daj da finansiram, da umrem časno”, i zato je on časno i umro. Prosto je on bio žirant tog sistema. I geostrateška stvar. ’80. godine, desi se to što se desilo. Pukao je sistem. Nema kafe, nema benzina, nema para. Počinje da se štampa novac, da doguramo dotle da se raspadne sve u krvi 90-ih godina. Taj eksperiment pravljenja sistema koji ne može da produkuje višak, gde je ključna raspodela, nije modao biti održiv. Ti si napravio invalidnu stvar. Dolazi tranzicija, zakasnela tranzicija. Mi pokušavamo opet nešto što je nemoguće. Mi pokušavamo očuvati socijalizam kroz radničko samoupravljanje i radničko akcionarstvo. Tu se lomi, dolazi Milošević. Ljudi dobijaju džaba akcije, pod firmom da je to dobro. Jedino su te dve države, mi i Rusi, išli na besplatnu podelu akcija, što ima hiljadu argumenata, što je narod prihvato, kaže “to je naše”; i tako dalje. Sve je to u redu. Šta se završilo kod nas i Rusa? Pa to je došlo u ruke tajkuna, bilo domaćih, bilo stranih. Rusija je podelila svu svoje društvenu imovinu na vaučere, i sad imate 200 tajkuna koji vladaju celom Rusijom.

Posle je došla 2000. godina i došao je problem da imamo investicionu privatizaciju, sa svim njenim slabostima. I sad se mi čudimo zašto sad opet nema akumulacije. Pa kreira se akumulacija, ali ona odlazi tajnim i javnim kanalima u privatno vlasništvo i u inostranstvo. Gde je ta akumulacija? Zašto je sve na Kipru, zašto je sve u Belgiji, zašto je sve u Holandiji, zašto je u Lihtenštajnu? Pa ti koji vode ovu zemlju, oni znaju da to ne može dugo da se održi. Oni višak nose napolje, i mi, i Rusi, i Kinezi. A onda se taj višak pod firmom stranog kapitala vraća ovde jer je zaštićen međunarodnim ugovorima, arbitražama i tako dalje. Znači, mi smo napravili sistem, to se nama desilo, koji jedno priča, a drugo radi. I problem je što smo sada, ovde, ove večeri, pred dva nerešiva pitanja: zašto nemamo pravnu i demokratsku državu, i zašto nemamo efikasnu ekonomiju. I zašto je glavna poruka svih koji pretenduju na vlast “ja ću dati”? Ne kaže se od koga ćeš uzeti. Ovde se otima međusobno i otima se od budućnosti. Javni dug je zaduživanje kroz budućnost. To se dešava. I ljudi slušaju otvorenih očiju.

Ja gledam kako ovi kad izađu iz autobusa, oni su zaneseni, Vučić kaže “biće!”. Oni su naši građani. Naše škole su bile dužne da ih nauče nečemu, da ne može se ex nihilo. Kako ljudi veruju? Alhemija. Njutn je tražio način da napravi zlato iz olova, Isak Njutn. I time se bavio, pa nije našao. A mi verujemo da će Vučić naći, on nas uverava. I ja pomalo verujem. Još samo nešto. Znači, mi svi slušamo “strane investicije, strane investicije”. Ovi ljudi bolje to znaju od mene. Ne može se jedna zemlja napraviti spolja. Zemlja se može napraviti iznutra, ili se ne može napravti. Mi ovo resursa što imamo, znači, mi imamo sistem koji ne optimizira upotrebu resursa, ni prirodnih, ni ljudskih. Zašto? Pa zato što nemamo organizaciju, što nemamo državu, što nemamo ambijent u kome se nešto može napravti, u kome ima nešto smisla napraviti.

Sad je opasna situacija, sad veliki broj mladih ljudi uopšte ne veruje da je išta moguće. Zato njih i nema u protestima. Oni misle da će se spasiti odlaskom iz zemlje. Hoće jedno 5%, jer ovi što sad idu da voze kamione po Americi, za 5 godina će roboti voziti kamione. Neće oni dugo to vozati. Mi nemamo tim ni za šta. Mi nemamo nikakav dogovor, mi nemamo nikakvu organizaciju. To je naš problem. Zašto Volkswagen ide 10 godina, a Zastava ne može, moraš da je guraš već druge godine. Razumete, zašto? Isti troškovi, isti broj ljudi, isto sve. Al’ ne ide, pa ne ide. Sistem. Zašto je rimska legija osvojila čitav svet. Pojedinačno, svaki German je jači od Rimljanina – ako ga slučajno ulovi samog. Ali u sistemu legije, ovi su stigli dokle su stigli, do britanskih ostrva. To je nešto što je važno, o čemu svako od nas treba razmišljati.

Da potpomognem: da li postoji sistem? Ne. Da se vratim na ove investicije: i sad on nas ubeđuje. Ma, kaže, teta Angela, ona pred svako spavanje kaže “Šta rade ovi Srbi?”, “Šta sanja Aleksandar?”. I veliki broj ljudi to veruje. Ja, recimo, meni je baš onako čudno, mislim da ona baš i ne misli tako. Drugo: ti kažeš “Ja ću privući jeftinim radom”. Pa kako ćeš privući kad nema naroda? Kako može neko ko vodi državu da kaže “ja ću konkurisati”. Dovedem brata iz Turske. Nisam ja protiv islama, daleko od toga, ali Turska je država koja ima 70 miliona stanovnika. Prosečna starost Turaka i Turkinja je 27-28 godina. Nas ima 4-5 miliona, prosečna starost 45 godina, 44, koliko već. Mi, brate, nemamo mladih ljudi ni devojaka ni za udadbu ni ženidbu, ni za emocionalne fantazije, a kamoli da sede tamo bezveze. Razumete?

Evo, zamislite situaciju, ovo što on radi, da predstavim metaforično: vi napravite bazen. To je investicioni ambijent. I sad, dolaze ovi strani investitori. Nema ulaznice, je l’ tako, džabe ulaziš da se kupaš. Država platila vodu, struju, suncobrane, palme. Ulaziš ti tu, znači, da ne platiš ni zemlju, ni vodu, ni struju. Infrastrukturu, je l’ tako. E, to je bazen. E onda stoji Vučić i kaže “evo još i za sladoled”. Pa ovi kažu, “pa daj”. Pa kako je to moguće bre? Nije problem on. Problem je zašto na ovoj njivi srpskoj to niče. Zašto postoji pesma “Ja bosiljak sadim, meni pelen niče”? Hvala.

Milojko Arsić: Posle ovog mudrog, sadržajnog i duhovitog izlaganja profesora Zeca, ja mogu samo da vas smaram prepričavajući tabele i grafikone. Možda da krenemo od toga. I ja ću početi od prošlosti, pokušati da odgovorim na pitanje kada je počelo zaostajanje privrede Srbije, koji su uzroci tog zaostajanja, šta bi možda mogli da uradimo da počnemo konačno da sustižemo neke zemlje sa kojima smo nekad bili na sličnom nivou razvijenosti. Pre 30 godina, dakle, na kraju socijalizma, tadašnja Srbija, koja je bila po razvijenosti na nivou proseka Jugoslavije, bila je razvijena kao što je to prosek u zemljama Srednje Evrope: Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Nama, kad smo išli tamo, činilo se da smo i razvijeniji, zašto što je naša tekstilna industrija i idustrija široke potrošnje bila razvijena, ali kad se uzmu sve delatnosti, bili smo tu negde gde su i oni. Danas su te zemlje za negde 70-80% razvijenije od Srbije. Znači, to je dosta velika razlika, formirana u periodu u toku posednje tri decenije. Vrlo je važno da znamo zbog čega je nastala, kada je nastala – to su povezana pitanja.

I može se reći, bez mnogo dilema i sporenja, da je razlika ključna u nivou razvijenosti između Srbije i tih zemalja, nastala tokom 90-ih godina prošlog veka. Znači, u tom periodu, Srbija je suočena sa sankcijama, hiperinflacijom i sa bombardovanjem. U tom periodu zemlje centralne i istočne Evrope sprovode tranziciju, privatizaciju, liberalizaciju i druge reforme. Naš bruto domaći proizvod 2000. godine bio je otprilike na polovini onoga što se imalo ’89. godine. Kako je to predstavljeno tadašnjoj javnosti Srbije? Pa predstavljano je kao da, recimo, tranzicija u Mađarskoj, Poljskoj, drugim zemljama, gore utiče na građane tih zemalja nego sankcije na nas. I zaista su pronalazili neke gubitnike tranzicije, koji su izgubili posao, tvrdili su da ništa gore ne može da bude od privatizacije, liberalizacije i drugih reformi koje su sprovedene u tim zemljama. Pa su možda sankcije nas donekle i spasile, tako je to tada predstavljeno. Međutim, recimo danas kažu, otprilike: pa mi smo propali zbog toga, zbog privatizacije i liberalizacije. Međutim, ne samo da su ovi faktori uticali na pad bruto domaćeg proizvoda, a samim tim plata, standarda i svih pokazatelja, oni su trajno smanjili proizvodne mogućnosti Srbije.

U tom periodu, koji je trajao gotovo desetak godina, gotovo da uopšte nije bilo investicija. Stoga je kapital privrede, pogotovo oprema, pretvorena u staro gvožđe. To je naročito bilo razorno kada je u pitanju industrija, gde je tehnički progres najbrži, zastarevanje relativno brzo. Znači, hotelijerstvo i neke druge uslužne delatnosti, one su lakše to podnele nego što je industrija podnela, tako da je došlo do smanjivanja fizičkog kapitala, vrednosti fizičkog kapitala u Srbiji za oko 40%. Znači, radi se o ogromnim sredstvima. Osim toga, došlo je do smanjivanja onoga što ekonomisti zovu ljudski kapital, znači, smanjeni su znanje i veštine koje poseduju ljudi. Veliki broj stručnjaka desetak godina ništa nije radio, znači nisu učestvovali u nekim projektima, nisu realizovane investicije, nisu imali kontakte sa međunarodnom zajednicom, tako da su njihova znanja dobrim delom postala prevaziđena, jer devedesete godine su bile godine velikog tehnološkog napretka u svetu.

Konačno, veliki broj stručnjaka, inženjera, napustio je Srbiju. To takođe predstavlja trajne gubitke za privredu Srbije u tom periodu. I pokidane su poslovne veze. Zbog toga, kada je došlo do otvaranja Srbije prema svetu, 2000. godine, startna pozicija je bila prilično loša. Međutim, uprkos tome, u narednih 8 godina privreda Srbije je ostvarila kumulativni rast od blizu 60%, prosečno godišnje oko 5,8%, i to je period najbržeg rasta privrede Srbije u poslednjih 40 godina, znači od Titove smrti. Kada slušate vesti, to je najgori period u našoj istoriji. Naravno, da kažem, kako se još na drugi način može taj rast predstaviti? Pa došlo je u to vreme do povećanja zarada u evrima za oko 4 puta, dok su realne zarade povećane duplo, otprilike. Ni to nije baš dobro kad GDP raste za 60% a zarade 100%, formiran je spoljni deficit, ali pak, nesporno je da je došlo do određenog napretka u tom periodu. Međutim, i u tom periodu su počele, pogotovo negde posle 2006. godine, da se formiraju klice nekih budućih problema, jer je došlo do zastoja u sprovođenju strukturnih reformi, odnosno reformi javnih preduzeća, državne administracije i slično. Negde od sredine 2006. godine je počeo taj zastoj, i on je trajao relativno dugo.

Šta se događa u poslednjih 10 godina, od početka svetske ekonomske krize do sada? Pa od početka svetske ekonomske krize do sada, Srbija ponovo zaostaje u odnosu i na zemlje srednje Evrope, i u odnosu na zemlje centralne i istočne Evrope. Srbija sporije raste u odnosu na tu grupu zemalja. I možemo navesti neke podatke, koji su mnogima i poznati: Srbija je, na primer, od 2008 do prošle godine ostvarila kumulativni rast za 13,6%, dok su zemlje centralne Evrope, ove 4 zemlje, porasle za 25%. Znači duplo više. Taj zaostatak je takođe relativno veliki i ako ga računamo od dolaska SNS-a na vlast, od 2012. godine do sada. U tom periodu mi smo ostvarili rast od negde oko 13%; dok su sve zemlje istočne Evrope, a i srednje Evrope, u tom periodu imale rast preko 20%.

Jedini period kad smo relativno nešto bolje prošli je bio period ekonomske krize. Recimo, u tom periodu je Srbija imala pad, 2009, za 2,7%. Prosečan, recimo, pad u svim zemljama centralne i istočne Evrope je bio 7,5% u 2009. godini. Znači, mi smo tu krizu što se tiče ekonomske politike relativno dobro progurali, ali se u tom periodu gomilaju strukturni problemi. Znači, gomilaju se problemi u javnim preduzećima, gde se odustaje od njihovog restrukturiranja. Imamo neke korake čak i nazad. U tom periodu gomilaju se problemi i u bankama, i de facto, stvaraju se klice nekih budućih problema, da kažem, koji će ometati rast privrede Srbije. Drugi faktor koji je uticao na sporiji rast privrede Srbije u ovih 10 godina je to što je Srbija kasnila 3 godine u sprovođenju fiskalne konsolidacije. Većina zemalja u centralnoistočnoj Evropi primenila je fiskalnu konsolidaciju već 2011. godine. Mi smo primenili tek 2014. godine.

Znači, ako bismo hteli da odredimo ko je odgovoran za to, mogli bismo da kažemo da je prethodna vlada kasnila jedno godinu i po dana, naredna vlada je kasnila jedno 2 godine. Prethodna vlada je bila relativno slaba, fragmentirana, sa mnogo stranaka, nije imala snage da sprovede neke potrebne mere fiskalne konsolidacije. Nova vlada, formirana 2012. godine, je došla sa potpuno nerealnim idejama o tome kako treba sprovesti fiskalnu konsolidaciju. Tada su tvrdili da će izvršiti prepakivanje dugova, a to se uopšte nije dogodilo. Nismo te uštede napravili po tom osnovu. Bilo je jasno i tada da to nije moguće. Zašto bi neko ko nam je nekada odobrio kredit po 6-7% pristao da mi to zamenimo sa kreditom po ili 3%. To, ako ugovorom nije predviđena ta mogućnost, a znali smo da za većinu kredita nije, nije bila realna opcija da se, recimo, u tom periodu izvrši prepakivanje.

Bilo je i drugih nerealnih ideja. Iako je u to vreme, recimo sredinom 2012, Fiskalni savet izašao sa jednim detaljnim predlogom fiskalne konsolidacije, koji da je primenjen tada kada je javni dug iznosio oko 15 milijardi evra, mogao je da prođe bez smanjivanja plata i penzija. Tada je bilo dovoljno samo da se PDV poveća, da se plate i penzije zamrznu jedno dve godine, ne bi morali to da smanjujemo. Međutim, očigledno, prve dve godine su izbegavane nepopularne mere, kako bi se učvrstila vlast. Znači, cela politika je bila u tom periodu da se preuzmu sve poluge vlasti, od medija, finansijskog sektora, bezbednosnih službi, tako da se društvo stavi pod jednu, da kažem, čvrstu i potpunu kontrolu. Nakon 2015. godine, u Srbiji se primenjuje program fiskalne konsolidacije, koji ako izolovano posmatramo, je dao relativno dobre rezultate. Od fiskalne konsolidacije više ne može da se očekuje. Znači, smanjen je fiskalni deficit, koji je bio vrlo veliki, 2014. najveći u Evropi. Zaustavljen je rast javnog duga, recimo, i kad je u pitanju rast javnog duga, to je jedan od brojnih predmeta manipulacije u ekonomskim i političkim raspravama. Znači, u trenutku dolaska SNS-a na vlast, on je iznosio 15,4 milijarde, da bi recimo pre sprovođenja fiskalne konsolidacije, znači do kraja 2014, porastao za 7 i po milijardi. A onda, u periodu sprovođenja fiskalne konsolidacije, još za oko 2 i po milijarde. Prema tome, to je mnogo veće povećanje javnog duga nego što se dogodilo tokom prethodne vlade, iako je ta prethodna vlada vladala i u vreme svetske ekonomske krize.

Ako imamo samo makroekonomsku stabilnost, moguće da u takvom stanju tavorimo decenijama. I mnoge zemlje su tako fukcionisale, mnoge afričke zemlje, i Bosna na primer. Recimo, nisu imale inflaciju, nisu imale deficite. Decenijama su stagnirale na nekom niskom nivou razvijenosti. Za rast je potrebno više od toga, a ono što je ključno, to su dobre institucije. Generalno, predsednik je verovatno u pravu kada kaže da je on otvorio 120 fabrika, i verovatno je to najviše od svih predsednika u Evropi, ali naša privreda sporije raste od tih privreda. Privredni rast se ne obezbeđuje na taj način. Znači, privredni rast se obezbeđuje na način što se usvoje dobri zakoni, što se oni striktno primenjuju, što imamo efikasnu državnu administraciju u kojoj su zaposleni ljudi koji imaju odgovarajuće kompetencije, ljudi koji su posvećeni poslu, gde se poštenje ceni i vrednuje, a ne partijska lojalnost. Iako bi stranka, da se više posveti, i u EPS-u mogla da nađe inženjere koji će biti i lojalni, ali i stručni.

Znači, to je na primer Milošević radio: tamo su uvek bili direktori koji su, recimo, ujedno bili i vrhunski inžinjeri. Tako da mi imamo sada problema u nekim delatnostima u kojima ne bi trebalo. I dobra ekonomska politika i strukturne reforme zahtevaju dobre institucije. Pa sad je pitanje – a zašto mi ne uspostavimo te dobre institucije. To je profesor Zec postavio kao pitanje i dao odgovor. Ja ću isto pokušati sa svoje strane: čini nam se da mi nemamo istoriju dobrih institucija otkako smo postavili svoju samostalnu državu. Tu postoje relativno moćne interesne grupe kojima odgovara ovakvo stanje. Tu su pre svega ljudi u vladajućoj stranci, čiji je cilj dugoročna vlast bez obzira na rezultate. To je vlast koja postoji u Belorusiji, u Crnoj Gori, u još nekim zemljama, gde recimo vlast opšta, i kada ima uspeha i kada nema uspeha, toliko kontroliše društvo da praktično politički protivnici nemaju šansu. Deo tog procesa jeste i bogaćenje, kako samih ljudi na vlasti, tako i recimo ljudi u biznisu, koji su blisko povezani s njima. Znači, dok su propisi generalno loši, za celu privredu postoji deo domaćih preduzeća koja imaju privilegovan status, i takođe stranci su zaštićeni od nekih najvećih slabosti našeg privrednog sistema. Strani investitori, bar u trenutku kada ulaze i u početku, imaju posebnu pravnu zaštitu od strane države. Znači, prosto, to što se njima daje kao posebna zaštita, trebalo bi da bude dostupno svima.

A i Evropska unija, pitanje koliko će ona da insistira na tome; da li će dati prednost dobrim institucijama, ili nekim geostrateškim interesima poput, recimo, rešavanja kosovskog pitanja, odnosa sa Bosnom i Hercegovinom i Rusijom. U nekim slučajevima, progledala je mnogim zemljama kroz prste; Bugarska i Rumunija nisu zrele bile za Evropsku uniju, ali su ušle. I u slučaju Srbije je nešto tako moguće, i ne bi trebalo da prepustimo da naša sudbina zavisi od drugih. Hvala.

Milan Ćulibrk: Kad sam dolazio, dolazio sam sa mnogo više optimizma, ali posle Milojka, moram da priznam da sam mnogo veći pesimista. Kaže, za brži rast potrebne su nam jake i snažne institucije, i prvo što mi je prošlo kroz glavu, setio sam se, negde pred Novu godinu, predsednik je, pre nego što je počeo da obilazi okruge, obilazio je televizije sa nacionalnim frekvencijama, i rekao je da je savetovao, da je zapravo zvao guvernerku Jorgovanku Tabaković i da joj je predložio da kupuje zlato umesto deviza, jer ima nagoveštaja krize, i da bi trebalo jačati zlatne rezerve. Sad ja gledam – da li u Narodnoj banci ima iko ko o tome razmišlja, da li postoje neki ljudi koji se bave operacijama na deviznom tržištu? A onda, dva dana posle toga, kaže guvernerka: “Da, mi ćemo poslušati savet predsednika”.

I kaže Milojko – sa jakim institucijama, brži je rast. Tako da stvarno je dinar najjača valuta na svetu u poslednje 2 godine. Recimo, konkretno, februar 2017-februar 2019: prema evru je ojačao 5%; prema britanskoj funti – 7%. Dobro, oni su ionako pukli. Ruska rublja, naša dražesna, krasivaja, kako bi se reklo – 15% je dinar ojačao prema rublji u poslednje dve godine. Švajcarski franak, ljudi, 13% dinar jači. Kanadski dolar – 15%. Američki dolar 10%. I vi niste srećni? Ja ne razumem to, stvarno. Ponekad se pitam, kad pogledam ovakve cifre, šta zapravo stoji iza toga.

Trećina javnog duga Srbije je u evrima, dakle, pošto je dinar ojačao 5%, BDP se izražava u dinarima, automatski vam pada pošto je još trećina u dolarima, još 10% i evo nama javni dug za čas na 56%; iako je predsednik jutros ponovo rekao da je 50%. Nekako nam se cifre slabo uklapaju. I kad si već pomenuo javni dug, dakle, predsednik voli da kaže da je on u trenutku kad je postao premijer, javni dug bio na rekordno visokom nivou, 78% bruto domaćeg proizvoda. Javni dug nikada nije bio 78%. Rekord je dostigao, i bio je 74% kad je on bio premijer, i to dve godine nakon što je preuzeo Vladu Srbije. Dakle, vi povećate bruto domaći proizvod 2,5 milijarde evra, kako da vam kažem, i onda na osnovu toga apsolutni iznos duga, koji je 24 milijarde evra poslednjih nekoliko godina stoji na tom nivou, naravno da ovaj udeo izračunat u procentima – to verovatno deca u osnovnoj školi mogu da izračunaju, u trećem razredu, da pada udeo. Ali to nije rezultat smanjivanja duga, nego nedostatna matematička operacija zbog koje sam se takođe 3 meseca svađao sa direktorom Zavoda za statistiku, Miladinom Kovačevićem.

Ali šta je poenta? Dakle, predsednik izjavi da je sada prosečna plata u Srbiji 465 evra, i to izjavi u istom danu kad zvanična statistika, i zvanično Ministarstvo finansija na svoj sajt stavi podatak: prosečna neto plata 417 evra. I sad ja kažem – pa nije, razlika je, ljudi, 40 evra; nije mala stvar. Da se mi razumemo, u Srbiji pogotovo. A ima jedna stvar oko koje se ja potpuno slažem, i za koju priznajem da su u pravu. Kad vlast kaže da smo mi prošle godine imali najveći rast u poslednjih 10 godina. Tačno. Samo što su oni 6 od tih 10 godina bili na vlasti. Tako da, kako da vam kažem: ako na taj način posmatramo, većinu tog perioda su oni bili na vlasti, što znači da njihova vlast baš i nije bila toliko efikasna. I sad, ono što je posebno interesantno je da smo kao lideri u regionu – to je i Milojko Arsić malo pre pomenuo, od 2012, kada je aktuelna vlast, prvo Dačić, pa Vučić, pa sad Brnabić na čelu vlade, za tih 6 godina ukupan kumulativni rast bruto domaćeg proizvoda, to je ono sve što se stvori za godinu dana u jednoj zemlji – 13%.

E sad, kako stvari stoje oko nas? Albanija u istom periodu – 16,5. Bosna i Hercegovina i Makedonija – 17. Bugarska – 18. Crna Gora skoro 21, i Rumunija skoro 31, a mi lideri. Svaka vlast voli da krivicu svaljuje na prethodnu. Hajde da malo zavirimo i u tu prethodnu. Dakle, do globalne krize, od 2000-2008, nikada, nijedne godine, privredni rast u Srbiji nije bio manji nego što je bio u rekordnoj godini od poslednjih 10. I to su takođe neke brojke koje treba imati u vidu, da smo mi tih godina imali i stope rasta od 9%; i da nikad nije bilo manje od 4,4, a sad kako stvari stoje, kad se revidira to, imaćemo oko 4,2, i to nakon one prethodne od 1,8, pa kada se to stavi u prosek, to je negde oko 3,2. Prosečna stopa otkako je aktuelna vlast na vlasti je 1,8. Ceo svet u proseku raste po 3,5. Ceo svet. Dakle, mi upola sporije rastemo od sveta, i sve stižemo i prestižemo. Znači, sve je relativno zapravo. I ono što je takođe relativno jeste kad kaže naš predsednik da smo mi po platama prestigli Bosnu i Hercegovinu.

Ljudi, ne morate znati bilo koji strani jezik. Bošnjački svi razumemo. Ima i na ćirilici, na njihovom sajtu. Znači, kad uđete na zvanični sajt Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, vidite da je prosečna plata u oktobru bila 880 KM-ova ili konvertibilnih maraka. Kurs je vrlo jednostavan, 1:2. Podelite sa dva, 440 evra. Ali da bi mi prestigli Bosnu, mi moramo da kažemo da nam je prosek 465, iako je 417. Ognjen je pominjao i ovu izjavu premijerke o iskorenjivanju siromaštva: “Skoro smo iskorenili apsolutno siromaštvo”. Računao sam i to. Znači, kad pogledate da smo, recimo, 2006. godine, kada je počela prvi put da se meri stopa apsolutnog siromaštva u Srbiji, 8,6 mislim da je bilo, posle 11 godina mi smo skoro iskorenili na 7,4. I onda kad gledate, tim tempom, da bismo došli do nule treba nam još 40 godina. I skoro smo ga iskorenili. I kako se tu stvari potpuno relativizuju i kako se zapravo vrlo lako ljudi preveslaju preko vode, a da nisu ni svesni. Stopa rasta industrijske proizvodnje je na kraju prošle godine bila 1,2%, najsporija stopa rasta od poplava 2014, i usporava, što je najveći problem.

Pa vi ne možete taj trend da preokrenete preko noći. Ako vam je problematična poljoprivreda, s jedne strane, neizvesna; ako vam usporava; ako je u Italiji recesija, ako je moguće da će biti zvanično proglašena recesija i u Nemačkoj – to su dva naša najveća spoljnotrgovinska partnera, kojima mi izvozimo godišnje između 4 i 5 milijarde evra; a ako imate problem s Kosovom, zbog čega se štete posle samo tri meseca procenjuju na stotinak miliona evra, ili ukupni izvoz je otprilike 1,5% bruto domaćeg proizvoda; ako na to tržište ne možete da isporučujete robu – pa tu robu ne možete da isporučite nekom drugom preko noći, što znači da će ona ostati u skladištima, što znači da se neće prodati; ako tih 1,5% izostane, uz sve ovo, ja bih bio srećan, čini mi se, u ovom trenutku da kažem da ove godine stopa rasta bude 3% i da smo svi zadovoljni. Da bismo znali kako da rešimo problem, prvo moramo da priznamo da imamo problem. A mi ne priznajemo to, mi smo lideri, mi smo najbolji, mi najbrže rastemo i nikako nikoga da stignemo.

Miodrag Zec: Vi prvo imate dvovalutni sistem, gde su ljudi strašno vezani – koliko je to evra, koliko je to evra, on stalno priča koliko je to evra. I većina ljudi smatra da je to regularna stvar. Novac je konvencija. Amerika živi tako što manipuliše novcem i kreditom u globalnim razmerama. Mi to ne možemo da radimo, mi smo mala zemlja. Mi manipulišemo vršeći intersektorsku i intertemporalnu i međugeneracijsku preraspodelu dohotka. Vi živite u društvu u kome su sirotinja neto poverioci, a glavni kapitalisti su neto dužnici. Razumete? Ova pobuna što se sad dešava na ulicama Beograda, ja vidim po ovome skupu, to je pobuna srednje klase koja izumire. Ko ima štednju? Pa srednja klasa, manje-više. Kako tu štednju možemo oteti? To svaka vlast postavlja pitanje. Milošević je otimao preko Jezde, Dafine, preko inflacije. Tako je kreiran onaj kapital. I ovde se preko kursa vrši intertemporalna raspodela. Šta to znači?

Ti imaš dijasporu, i onaj tamo Milisav iz Dortmunda šalje 100 ojra – ne kaže on više “evra”, nego “ojra”, on polunemački govori. Šalje za prase za Novu godinu. Ali nije više prase 100 evra, nego 200. I on ne može da shvati da sada treba za prase 200 evra, da ovi što su živi proslave Božić, roždestvo Hristovo. Znači, on uzima njemu njegov dohodak, stvoren pre 5-6 godina štednjom. Napravio se bankarski sistem, gde nam sve uzima. Odskora ja imam penzionu karticu za gradski prevoz. I kako ulazi u autobus, juriša narod u autobus k’o na Sutjesci, i mene nabiju na onaj automat, i skine mi sa kreditne kartice 100 dinara. Ja kad nisam plakao! Sledeća faza je da ti skine sa kartice ako se očešeš o banku spolja. Zašto? Ovde se ne da nama nikako da napravimo portfelj. Srednja klasa mora da ima portfelj sledeći: da ima dohodak i imovinu. I moraš imati kombinaciju fiksne imovine, stabilne, i prihodne imovine. To se nama ovde ne da. Ti stalno narod pogrešno usmeravaš: sad svi beže od štednje, sad prave stanove. Zemlja se smanjuje, iseljava, biće stanova, ja stanujem u zgradi gde ima 12 stanova, a nas ima troje. Ja kad vidim komšiju, ja odma kažem je l’ su izbori neki. Šalim se.

Znači, on ima strateški dogovor preko apresijacije kursa da uzme tu štednju iz dijaspore, i da je prebaci u dugovni saldo. On ima to, kad ne platite struju, dobijete 40% popusta, a kad je plaćate, ne dobijete ništa. Ovo je dužničko društvo, gde samo kroz preraspodelu svaka nova vlast ima nove bogataše, batinaše i robijaše. To je to. I gledajte: on nama ne da – recimo meni ne da – da ja kupim obveznice Telekoma za 6%, koliko se zadužuju oni. Ja to ne mogu. Ja mogu da nosim novac u banku po 0%. Ovi kažu “budi sretan ako ne moraš doplaćivati!”. A onda oni pozajmljuju njima po 3%, 4%, 5%, razumete. Drugi narodi to daju. Vi ne možete posedovati akcije ovde, jer je sistem smišljen tako da isključuje pojedinca. Moraš brokera, moraš dilera, oni ti otmu na ulazu, a ti samo plačeš. Znači, ovde se ne može formirati portfolio pojedinca, preduzeća i države. Ljudi imaju imovinu, a sirotinja su. Vi ovde imate Kadilak, a nemate za benzin. To se dešava.

Ovo su strukturne stvari. Ovde neko smišlja kako da pregrupiše. I sad je on svu svoju emocionalnu i svaku drugu energiju usmerio na srednju klasu, na vas. E, vama treba oteti, treba oteti penziju od profesorke matematike, a dati, da ne kažem sad kome, jer je taj opasan, taj ima 17 hiljada penzije, a ima 20 miliona imovine. Šekspir je rekao: “U ovome ludilu ima sistema”. I mene to vređa, to mene vređa kao čoveka, jer smatram sledeće: uspostaviti pravnu i demokratsku državu nemoguće je bez srednje klase. Nemoguće. Niko nije uspeo. A to dostojanstvo srednje klase, ona gde niče? Niče iz kompetencije. To nije vlasnička klasa. Srednja klasa je vrhunski lekar, srednja klasa je obrazovan oficir, pilot, to je srednja klasa. E, ti su ovde višak. I ja se izvinjavam, neću više da vas zamajavam.

Milan Ćulibrk: Dakle, ja kao što vlastima ne dam da govore neistine, ni profesoru Zecu to ne dozvoljavam. Prošle godine si otišao u penziju i možeš da pevaš. Realno kretanje penzija u poslednjih 8 godina: 2010. realni pad 5,6%, 2011. realni pad 3,6%, 2015. realni pad 5,5%, 2016 rast od 0,1%, 2017. opet pad od 1,2, i prošle 3,9 rast. Dakle, sve zajedno, kumulativno oni koji su otišli 2009. sada realno imaju 17% manju penziju nego što su imali. A penzije nikad veće. Samo je tebe zakačilo povećanje.

Miodrag Zec: On kad je nateran da vrati penzije, pošto je MMF rekao “stvarno nema smisla, bićemo obrukani, jer ti si konsolidovao tako što si uzeo penzije; to nije niko uradio”. Niko to nije uradio. On nije konsolidovao tako što je smanjio javne rashode i subvencije, što je poboljšao EPS, što je poboljšao NIS, što je rešio ovo ili ono. Ne bi mi nikada dobili penzije natrag, da nije MMF rekao da nema smisla, celi program je u pitanju, jer je na tome zasnovan. Nikakvo tu restrukturiranje društva nije bilo, razumete. Ništa se tu nije desilo pametno u sistemu, nego je čovek oteo penzije portivzakonito. I Ustavni sud, njih ima 15. Ja sam jedanput bio kao ekspert na tom Ustavnom sudu. To su, ovako, negovane dame. Njih ima 2 muškarca i 15 žena. Oni čim nešto vide da je problem, oni su nenadležni. Oni su nadležni samo za platu. Znači, nisu nadležni oko Kosova, što je par excellence ustavno pitanje, nisu nadležni oko penzija, što je par excellence ustavno pitanje. I znači, da li se sistem puni i prazni na prepoznatljiv način. Manipulacije su, ljudi, maksimalne u sistemu. Niko se od ovih ne buni. Ne možeš da dobiješ sudski spor. Ne možeš da odeš do Strazbura, jer onaj neće da donosi rešenja. Ovo je kafkijanski proces. Ja ovo što se žalim, ja se žalim iz principa; ja sam i predebeo, meni može još da smanjuje. Hvala.

Peščanik.net, 23.02.2019.

PRETHODNI ČLANAK

Iza sedam logora

NAREDNI ČLANAK

S.O.S.

Ostavi komentar

  • (not be published)