Žene na selu još teže dolaze do posla od nezaposlenih muškaraca

Seriju tekstova o mladim ljudima iz sela južnog Banata koji nemaju stalni posao, nisu obuhvaćeni programima neformalnog obrazovanja niti su radno angažovani u formi plaćene prakse nastavljamo razgovorom sa 25-godišnjom Aleksandrom Trnjanac, majkom, suprugom i borcem

Objavljeno 25.02.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

U Pavlišu, malom selu nadomak Vršca, poznatom po tome što se u njega dolazi i vraća istim putem, jer nije na putu kojim se ide ka bilo kom drugom mestu, živi mlada četvoročlana porodica Trnjanac. Intervju, koji je protekao u dobrom raspoloženju i opuštenoj atmosferi, počeo je pitanjem Aleksandri da li je moguće danas podizati porodicu sa jednom platom?

ALEKSANDRA TRNJANAC: Jeste da je sve teže priuštiti sve ono što bi moglo sa dve plate da se postigne, ali prednost jeste što živimo na selu gde je život jeftiniji, a hranu pravimo sami. Naravno i mi se trudimo da se „raširimo koliko imamo”. Srećom, moj muž se pored stalnog posla bavi i poljoprivrednom proizvodnjom ,rdi praktično dva posla. Takođe, veliku pomoć dobijamo i od naših roditelja.

PANČEVO SI TI: Pre nego što si se udala, da li se okruženje u kome si živela bitno razlikovalo od okruženja u kome živiš sada?

TRNJANAC: Rođena sam u Jasenovu, selu u belocrkvanskoj opštini, gde sam i živela do udaje. Živela sam u porodičnoj kući sa roditeljima, mlađom sestrom i bratom, i sa babom i dedom. Moji su radili, tako da su nas veći deo dana čuvali baka i deka na čemu sam im beskrajno zahvalna. Ovde moja deca takođe odrastaju uz babu i dedu, što mislim da je velika prednost u odnosu na decu koja nemaju babe i dede u blizini.

Udala sam se rano, tokom srednje škole i vrlo brzo postala majka. Danas moji sinovi imaju četiri i šest godina. Pokušavam da sličnu atmosferu koju sam imala u porodičnom domu stvorim i u ovoj kući, i čini mi se da u tome uspevam.

Aleksandra Trnjanac

Generalno se seoske sredine ne razlikuju previše jedna od druge. U svakom selu postoji problem s obrazovnim ustanovama. Uglavnom, u svakom većem selu postoji osmogodišnja osnovna škola dok su za pohađanje srednje škole deca prinuđena da putuju do većeg naselja ili grada. To je slučaj i sa ova dva sela. Tada se kao dete suočavaš sa različitim situacijama – od kašnjenja na školske časove zbog prevoza do loših vremenskih uslova koja te zadese na putu od kuće do škole. Ali sve to ide u rok službe.

PST: Da li si do sada negde radila?

TRNJANAC: Nažalost, do sada nisam imala priliku da radim. Jedan od razloga jeste što nije imao ko da čuva decu. Roditelji muža rade, a vrtić u selu prima decu tek od treće godine starosti. Ni radno vreme vrtića mi ne odgovara, jer radi od 8 do 12 časova. Drugi razlog je što nisam nailazila na razumevanje poslodavaca, uglavnom vlasnika samostalnih trgovinskih radnji, kod kojih sam želela da radim kao prodavačica, ali koji su mi često u toku razgovora jasno dali do znanja da im je potrebna mlada, neudata osoba, bez dece.

PST: Na koji način si dolazila do informacija o otvorenim konkursima za radna mesta na koja si se prijavljivala do sada?

TRNJANAC: Uglavnom preko prijatelja koji su znali da tražim posao. Takođe, koristim i internet za pretragu oglasa za zapošljavanje. Kada se moja sestra udala i otišla u inostranstvo, počela sam da šaljem CV i na inostrane oglase, iako sam bila svesna da ne bih otišla u inostranstvo bez svoje porodice.

PST: Da li postoji neki posao koji bi volela da radiš i koji su ti planovi u narednom periodu?

TRNJANAC: Volela bih da postanem profesionalni šminker. Mislim da imam dara za to. Trenutno se time bavim iz hobija. Šminkam prijateljice. Planiram da završim kurs za šminkanje, da položim za auto kako bih mogla za početak da se odvezem do klijenta. Kasnije, ako mi posao krene, možda i adaptiram manju prostoriju u lokal za prijem mušterija.

PST: Da li si upoznata sa programima za samozapošljavanje i da li pratiš takve vrste programa?

TRNJANAC: Imam neka saznanja o programima koje se nude u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, ali do sada nisam imala prilike, a ni uslove za korišćenje tih programa. Zato se i nisam previše interesovala o detaljima programa. Za ostale programe nisam čula i ne znam da li postoje. To i jeste problem nas nezaposlenih jer nismo dovoljno upućeni u uslove takvih programa.

PST: Kada bi imala priliku da osmisliš sistem za poboljšanje socijalnog i ekonomskog položaja mladih i nezaposlenih na selu, kako bi to izgledalo?

TRNJANAC: Uvela bih dostupne savetodavne službe koje bi posećivale sela nekoliko puta godišnje sa ciljem boljeg informisanja mladih o postojećim programima podrške koje postoje na lokalnom i nacionalnom nivou, i o mogućnostima koje ti programi pružaju mladim nezaposlenim osobama, kao i o dostupnosti domaćih i inostranih fondova. Uvela bih pomoć za pokretanje sopstvenog posla, što bi podrazumevalo kompletan servis od otvaranja pa do samostalnog vođenja poslovanja bez plivanja u mutnom, što je čest slučaj sa onima koji pokreću svoj biznis…

Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske Unije.

Ostavi komentar

  • (not be published)