Prestanak ugovora o grejanju, isključenje i obustava usluge – zakonska regulativa

Kakvu proceduru predviđaju zakoni o komunalnim delatnostima, energetici i obligacionim odnosima za slučajeve prestanka važenja ugovora o grejanju i obustavu ove usluge pročitajte u novom nastavku feljtona „JKP 'Grejanje': Grejanje bez grejanja”

Objavljeno 12.11.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Prethodni nastavak feljtona možete pročitati ovde)

Odnos potrošača sa „Grejanjem” je trajni dugovinski odnos na neodređeno vreme, a o njemu Zakon o zaštiti potrošača ne kaže ništa. Zakon o obligacionim odnosima pak kaže u članu 358 da takav odnos može otkazati i jedna i druga ugovorna strana. Otkaz se daje u pisanom obliku, mora se dostaviti drugoj strani, može se dati u svako doba osim u nevreme, uz ostavljanje primerenog otkaznog roka. To su jedini uslovi koje Zakon o obligacionim odnosima predviđa. Međutim, reč „nevreme” ima posebnu težinu kod otkaza ugovora o isporuci toplotne energije, zato što se iz razloga obezbeđivanja nesmetane i sigurne isporuke toplotne energije svim korisnicima usluge u jednoj zgradi ne dopušta isključenje sa mreže tokom grejne sezone. Ovaj uslov se redovno predviđa u opštim aktima skupština lokalnih samouprava, i on samo predstavlja razradu zakonskih normi. Takav uslov predviđa i Odluka Grada Pančeva, i on je sasvim legitiman i razuman, i ustanovljen je u kolektivnom interesu korisnika. Njime se potrošaču ne zabranjuje da se isključi, tj da otkaže ugovor, već se to njegovo pravo vremenski ograničava u opštem interesu.

Zakon o komunalnim delatnostima se ne bavi pravom potrošača na otkaz ugovora niti ga sužava. On samo u članu 13 kaže da se u situaciji kad pisani ugovor sa pružaocem usluge nije zaključen smatra da je ugovorni odnos nastao početkom pružanja usluge, i da se taj odnos neposredno reguliše aktima skupštine lokalne samouprave kao opštim uslovima poslovanja.

Zakon o energetici se takođe nigde ne bavi pravom potrošača na otkaz ugovora, već članom 360 stav 1 ustanovljava nadležnost jedinice lokalne samouprave da donese propis kojim se, pored ostalog, uređuju prava i obaveze krajnjih kupaca, posebno u slučaju prestanka ugovora, kao i uslovi za podnošenje i rešavanje zahteva za obustavu usluge.

Da li Zakon o komunalnim delatnostima i Zakon o energetici negiraju potrošaču pravo na otkaz koje on ima u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima? Jasno je da to nije slučaj. Zakon o komunalnim delatnostima i Zakon o energetici kažu čijim aktom i kojom vrstom akta se ugovorni odnos reguliše, i da se regulativa u tom aktu naročito odnosi na prava i obaveze krajnjih kupaca u slučaju prestanka ugovora. Zanimljivo, ne pominje se nadležnost za regulisanje uslova koje krajnji kupac mora da ispuni da bi ugovorni odnos bio otkazan ili raskinut, već se pominju samo prava i obaveze koje krajnji kupac ima u situaciji kada je – ako doslovno jezički tumačimo normu – ugovor već prestao da važi, dakle kada je ugovor već raskinut ili otkazan. Ta prava i obaveze nisu definisana, ali je evidentno da u slučaju prestanka ugovora, lokalna samouprava ne bi smela za potrošače da propiše prava koja su manja odnosno obaveze koje su strože u odnosu na prava i obaveze iz Zakona o zaštiti potrošača[1]. Ustanovljavanje nižeg nivoa zaštite potrošača u odnosu na minimalna garantovana prava iz krovnog, sistemskog Zakona a u korist trgovca sa dominantnim, praktično monopolskim položajem na tržištu radi nametanja nepravične cene ili nepoštenih uslova poslovanja, moglo bi se sagledavati i kroz prizmu Zakona o zaštiti konkurencije.

Svejedno, iz člana 360 stav 1 Zakona o energetici ne može se izvući zaključak da je skupštini jedinice lokalne samouprave omogućeno da svojim propisom suzi ili relativizuje pravo krajnjeg kupca toplotne energije na otkaz ugovornog odnosa u odnosu na pravila iz člana 358 Zakona o obligacionim odnosima, a naročito se ne može naći utemeljenje za pravno izuzetno problematičan stav – kakav, recimo, ima Ministarstvo rudarstva i energetike[2] – da se „Zakon o obligacionim odnosima ne primenjuje na obligacione odnose uređene posebnim zakonima, tj. da se on ne primenjuje na odnose uređene Zakonom o komunalnim delatnostima i Zakonom o energetici.

To jednostavno nije tačno iz dva fundamentalna razloga.

Prvo, ova dva zakona ne sadrže lex specialis odredbe kojim se za kupce toplotne energije derogiraju opšta pravila ugovornog prava. Ti zakoni samo kažu da će se prava i obaveze pružaoca usluge i kupca usluge urediti aktom lokalne samouprave.

Drugo, u skladu sa ustavnim načelom jedinstva pravnog poretka, primena Zakona o obligacionim odnosima kao sistemskog zakona uopšte nije, niti može biti isključena odredbama pomenutih specijalnih zakona (osim ako sistemskim zakonom nije propisana mogućnost drugačijeg uređivanja istih pitanja)[3], pa se njegova primena može samo razraditi podzakonskim aktima jedinice lokalne samouprave koji su preko Zakona o komunalnim delatnostima i Zakona o energetici zapravo dobili ovlašćenje da detaljnije urede ugovorni odnos pružaoca i kupca usluge.

U vezi sa trajnim isključenjem sa mreže, Zakon o energetici ovlašćuje lokalnu samoupravu da propiše uslove za podnošenje i rešavanje zahteva za obustavu usluge. Ovde se očito radi o terminološkoj omašci zakonopisca. S obzirom na pominjanje podnošenja i rešavanje zahteva, ne radi se ni o kakvoj obustavi u smislu privremenog ukidanja usluge zbog npr. neplaćanja usluga, već se radi o trajnom isključenju sa mreže.

Obustava usluge – zakonska regulativa

Zakon o energetici se ne bavi pitanjem obustave usluge grejanja. Ono je detaljno regulisano članom 19 Zakona o komunalnim uslugama a za potrošače članom 86 Zakona o zaštiti potrošača. Šta kaže Zakon o komunalnim uslugama? Da vršilac komunalne delatnosti ne može uskratiti komunalnu uslugu osim u slučaju kada korisnik (1) izvrši priključenje na komunalnu mrežu bez prethodnog odobrenja, (2) koristi uslugu protivno propisima, (3) neosnovano ometa druge korisnike usluga, (4) ne plati komunalnu uslugu u utvrđenom roku, (5) nenamenski koristi komunalnu uslugu u vreme snabdevanja uz ograničenje potrošnje (redukciju) o čemu je korisnik blagovremeno obavešten. Za uslugu grejanja, utvrđen je minimalni rok od 60 dana za pokretanje postupka obustave usluge zbog neplaćanja, počev od dana dospelosti prvog neplaćenog potraživanja. Ustanovljena je dužnost pružaoca usluge da korisniku pošalje opomenu pred obustavu usluge, uz ostavljanje „primerenog roka” za izmirenje obaveze (koji je za potrošače 30 dana, prema članu 86 Zakonu o zaštiti potrošača). Propisano je da jedinica lokalne samouprave bliže određuje u kojim slučajevima i pod kojim uslovima se usluga može uskratiti. Propisana je i dužnost vršioca komunalne delatnosti da nastavi pružanje komunalne usluge korisniku, najkasnije u roku od dva dana od izmirenja duga za izvršenu komunalnu uslugu i plaćene propisane naknade za ponovno priključenje.

Konstatujemo da u skladu sa Zakonom o komunalnim delatnostima korisnik/kupac/potrošač koji hoće da mu se obustavljena usluga vaspostavi ima obavezu da plati samo ponovno priključenje i dugovanu naknadu za izvršenu komunalnu uslugu. Što znači da se i ovlašćenje na naplatu fiksnog dela cene mora vezivati za izvršenu uslugu, to jest za njenu potrošnju – čak i onda kad je pružanje usluge obustavljeno zbog neplaćanja ili iz nekog drugog zakonom predviđenog razloga. Iz Zakona o zaštiti potrošača već znamo da se računi za usluge od opšteg ekonomskog interesa izdaju samo za pružene usluge, i da je izmirenje duga za te usluge uslov za vaspostavljanje ukinutog snabdevanja. Iz člana 359 Zakona o energetici takođe znamo da snabdevač toplotnom energijom ima dužnost da „prikuplja podatke o količini isporučene toplotne energije krajnjim kupcima, druge potrebne podatke za izradu obračuna isporučene toplotne energije, dostavi račun i naplati toplotnu energiju krajnjim kupcima.” Na ovom terenu dakle, u pravnoj utakmici između srpskih zakona i pančevačke Odluke – zakoni vode sa 3:0.

U sledećem nastavku, 19. novembra: Obustava, prestanak ugovora i isključenje – propisi Grada


[1]Kad bi među pružaocima usluge grejanja postojala konkurencija, pa potrošač odluči da promeni pružaoca usluge, član 360 stav 1 Zakona o energetici bio bi u direktnoj suprotnosti sa članom 90 Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje dužnost trgovca da omogući potrošaču zaključivanje ugovora sa drugim trgovcem koji pruža usluge od opšteg ekonomskog interesa iste vrste bez plaćanja naknade i dodatnih troškova.

[2]Odgovor na zahtev koji je punomoćnik oštećenog potrošača iz Pančeva uputio Vladi Srbije radi obustave od izvršenja Odluke o uslovima i načinu snabdevanja toplotnom energijom kupaca na području Grada Pančeva i pokretanja postupka za ocenu ustavnosti i zakonitosti tog opšteg akta (dokument broj 07-00-00198/2019-06 od 08. 05. 2020).

[3]Videti kako je Ustavni sud Srbije razradio načelo jedinstva pravnog poretka u svoje tri odluke I Uz 231/2011 od 22. jula 2010. godine, I Uz 17/2011 od 23. maja 2013. godine i I Uz 27/2011 od 3. oktobra 2013. godine.

Tekst je preuzet iz studije Jovana Ristića „NEVIDLJIVI ZAKON (neprimenjivanje propisa o zaštiti potrošača usluga od opšteg ekonomskog interesa pred sudovima u Beogradu i Pančevu)”, koju je oktobra 2020. godine objavilo Udruženje potrošača i bankarskih klijenata Efektiva, Beograd, uz podršku Centra za evropske politike, Naleda i European Western Balkans, kroz projekat „Pripremi se za učešće” koji finansira Delegacija Evropske unije u Srbiji.

Pančevo Si Ti će u narednim mesecima objavljivati delove knjige koji se odnose na nezakonit rad JKP „Grejanje” (naplata fiksnog dela cene grejanja isključenim potrošačima) i na praksu sudova u Pančevu po ovom pitanju. Oprema teksta redakcijska.

Jovan Ristić (1973, Beograd) je diplomirani pravnik, angažovan u udruženju potrošača Efektiva. Pravna specijalnost su mu usluge od opšteg ekonomskog interesa i izvršni postupak. Dugo je bio agencijski i istraživački novinar, i prevodio je sa engleskog jezika.

Ostavi komentar

  • (not be published)