Mladi u ruralnim sredinama bez nade za dostojanstveno i kvalitetno zapošljavanje

Deindustrijalizacija Srbije pogrešnim tranzicionim reformama (praćena neuspelim privatizacijama) ima za posledicu da ona danas spada među najsiromašnije države Evrope. Posebno zabrinjava činjenica da među njima najranjiviju kategoriju predstavljaju mladi ljudi i to naročito u ruralnim područjima

Objavljeno 02.12.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 19 mins

Iako je nekada važio za ekonomski jaku regiju i Južni Banat prati sveopšti negativni trend tako da je danas stopa nezaposlenosti po zvaničnim podacima oko 33 odsto. Da nije odlaska u inostranstvo i različitog oblika ugovornog angažovanja, odnosno rada bez zasnivanja radnog odnosa, ova stopa bi bila daleko veća. Nezaposlenost, rad na crno posebno je izražen u seoskim sredinama gde su mladi ljudi na marginama tržišta rada. Jedna od takvih sredina je i Banatsko Novo Selo, naselje sa preko 7.000 stanovnika, koje administrativno pripada Gradu Pančevu. U ovom izrazito poljoprivrednom naselju s nešto malo zanatskih radionica, trgovina, nekoliko zadruga i samo dve proizvodne firme, mladi ljudi ne mogu lako da dođu do posla. Ni blizina Pančeva, koje nudi veću „poslovnu šansu” ne može mnogo da popravi sveopšti negativni trend.

Iz tog razloga o teškom položaju mladih na selu i njihovoj životnoj borbi za egzistenciju za naš sajt govore Nebojša Prole i Miroslav Jovanović, zvanično nezaposlena lica.

* * *

Nebojša Prole je rođen 1986. godine u Banatskom Novom Selu, neoženjen, elektromonter koji je završio srednju Elektrotehničku školu „Nikola Tesla” u Pančevu.

PANČEVO SI TI: Za početak našeg razgovora čitaoce bi svakako zanimalo zašto elektromonter, a ne neko drugo zanimanje?

NEBOJŠA PROLE: Potičem iz radničke porodice – otac je bio građevinski radnik – tako da sam sticajem okolnosti još u ranoj mladosti došao u dodir sa raznim zanatskim poslovima na građevinskim objektima. Naime, obilazeći oca koji je bio zidar i tesar, a susretajući se i sa drugim majstorima i profesijama, zaintrigiralo me je postavljanje električnih instalacija i kablova, odnosno rad sa strujom. I tako sam nakon završetka osnovnog obrazovanja izabrao da se još tri godine školujem, a sve u nameri da naučim nešto o postavljanju i održavanju instalacija električne mreže. Kada se to završilo i kada sam stekao zvanje elektromontera doneo sam odluku da stečeno znanje i nadogradim tako da upisujem Višu elektrotehničku školu u Beogradu. Na moju veliku žalost, a nakon prve godine koju sam dao u roku, školu napuštam zbog nedostatka materijalnih sredstava.

PST: U neformalnom razgovoru ste naveli da imate oko deset godina radnog iskustva, ali ni jednu godinu u svojoj struci?

PROLE: Da, tako je, na žalost. Rani gubitak majke i teška materijalna situacija u kući primorali su me da radim što pre i bilo šta. Prvi sam radio kao radnik obezbeđenja u jednoj banci u Beogradu. Bio je to slabo plaćen smenski posao, do koga mi je bilo potrebno nekoliko prevoza da promenim, tako da sam ga posle godinu dana napustio. Nakon toga prelazim u Pančevo gde radim na poslovima izrade i ugradnje aluminijumske stolarije. Posao je bio naporan, jer sam najviše radnog vremena provodio po terenu, čak i po Crnoj Gori. Tokom angažmana u ovoj firmi, u jednoj od radionica sam naučio i da varim. Posle ovog posla sa ocem radim na građevini i to najviše po Beogradu. Teški građevinski rad zamenio sam potom lakšim, odnosno našao sam bio posao magacionera u jednoj pančevačkoj firmi boja i lakova. Ovde sam se najduže zadržao, oko pet godina. Međutim, zbog slabe plate i bolesti oca koji više nije mogao da radi i ovaj posao napuštam i odlazim za inostranstvo, u Slovačku, gde sam u jednoj fabrici radio na poslovima varioca i bravara skoro godinu dana.

PST: Često ste menjali razne poslove, da li je osim teškog rada i novca bilo i nekih drugih razloga?

PROLE: Prvi i najosnovniji razlog bio je novac, a potom i uslovi rada. Posla se ne bojim, ali mala plata bez prava na topli obrok, naknade za prevoz i regresa, zatim godišnji odmor i bolovanje, kao i rad na terenu bez adekvatnog terenskog dodatka, primorali su me da često menjam poslodavca. A posao u Slovačkoj bio je tek posebna priča. Izuzetno teški uslovi rada, zatim nedostatak radne dozvole i nepouzdani posrednici koji se nisu držali obećanog, bili su glavni razlog mog brzog povratka u Srbiju.

Nebojša Prole

PST: Da li ste prijavljeni u evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje? Ako jeste, da li su vas u međuvremenu zvali i nudili posao u struci?

PROLE: Jesam, prijavljen sam i za sve ovo vreme nikada me nisu zvali niti nudili posao ili prekvalifikaciju. Potrebna mi je očigledno „veza” ili politička partija da bi radio posao za koji sam se školovao.

PST: Poslednjih godina Grad Pančevo organizuje Sajam zapošljavanja s ciljem da se nezaposleni upoznaju sa potencijalnim poslodavcima. Primera radi ove godine je oko 40 firmi ponudilo više od 400 radnih mesta. Takođe, Gradska uprava otvara konkurse u kojima se, između ostalog, nudi i projekat samozapošljavanja. Da li imate pravovremenu informaciju o socijalnoj politici Grada i da li razmišljate o pokretanju sopstvenog biznisa?

PROLE: Moram da priznam da sam slabo informisan. I to je jedan od glavnih hendikepa nas iz seoskih sredina. Čini mi se da ljudi u gradu brže i jednostavnije dolaze do informacija. Iako smo u eri društvenih mreža očigledan je nedostatak aktivnije kampanje državnih i lokalnih vlasti na edukaciji i programima koji se bave pospešivanjem zapošljavanja mladih. Sajam zapošljavanja jeste dobra ideja ali je u praksi na snazi partokratija, sve je unapred dogovoreno i sajam služi više kao paravan kojim se pokriva nečiji netransparentni rad.

A što se tiče konkursa samozapošljavanja, za njega sam čuo. Međutim, iznos novca koji se nudi je za buduće biznis-početnike jako mali, mislim da je oko pola miliona dinara, a što je priznaćete nedovoljno. Tu pre svega mislim na obezbeđenje poslovnog prostora (radionice, hale) s pratećom infrastrukturom, nabavku mašina, neophodnog alata, vozila, knjigovodstvene usluge, poreze i doprinose… Ja imam i dodatni problem da mi ni kuća (koja se nalazi na kraju sela) od pokojnog oca nije uknjižena pa ne mogu ni na taj prostor da računam.

S druge strane, imamo situaciju u kojoj država finansira strane investitore sa oko 10.000 evra po radnom mestu. Mislim da je ova ekonomska politika pogrešna i da ne doprinosi dostojanstvenijem i kvalitetnijem zapošljavanju nas mladih. Kako vidimo otvaraju se radna mesta gde su plate i prava radnika daleko ispod proseka zemalja iz kojih te firme dolaze. I umesto da država stimuliše domaća preduzeća i naše preduzetnike mi omogućujemo strancima da uz finansijsku stimulaciju dođu do jeftine radne snage koja je bez ikakvih prava.

PST: Za kraj našeg razgovora moramo da vas pitamo da li ste ipak optimista? Da li se nadate nekim promenama i poslu uz koji ćete dočekati i penziju?

PROLE: Kako sada stvari stoje u našoj državi, teško. Mnogo toga treba da se desi da bi se to promenilo. Pa pogledajte Banatsko Novo Selo, naselje na 36 kilometara od Beograda koje je na međunarodnom drumskom i železničkom saobraćaju, a odumire! Sve je manje ljudi i sve je više praznih placeva, šta mislite zbog čega!?

* * *

Sagovornik o ovoj temi je i Miroslav Jovanović, star 25 godina, takođe neoženjen, po struci elektroinstalater.

PANČEVO SI TI: Kao i kod vašeg prethodnika interesuje nas, pre svega, motiv da se osposobite upravo za posao elektroinstalatera?

MIROSLAV JOVANOVIĆ: Da budem iskren, nakon osnovne škole želja mi je bila da upišem školu za kuvara ili za vozača motornih vozila. Zanimanje elektroinstalater mi je bilo na poslednjem mestu i, sticajem raznih okolnosti, baš sam to upisao i na kraju i završio.

PST: Uvreženo je mišljenje da većina mladih ljudi ne voli da radi, da su vam teške bilo kakve obaveze, odnosno da se po ceo dan dosađujete, ili kako bi mladi rekli „da blejite. Međutim, vi spadate u grupu mladih ljudi koji su, kao i prethodni sagovornik, stekli radna iskustva kroz mnoge poslove?

JOVANOVIĆ: Nakon završene škole 2013. godine prijavio sam se na Biro za zapošljavanje u nadi da ću veoma brzo i dobiti posao. To se naravno nije desilo tako da sam bio prinuđen da se sam snalazim kako bi zaradio neki dinar. Prvo zaposlenje bilo mi je u jednom seoskom kafiću gde sam radio kao konobar. To je trajalo oko šest meseci nakon čega sam počeo da radim u auto-perionici, takođe u Banatskom Novom Selu. Ovaj posao obavljam dve godine i odlazim za Švedsku u nadi da ću u toj bogatoj zemlji uspeti konačno da nađem posao u svojoj struci. Naime, tetka kod koje sam bio smešten u međuvremenu je došla do čoveka koji je poslovođa u nekoliko građevinskih firmi i koji je tražio zanatlije raznih struka. Postojala je mogućnost da radim kao elektroinstalater, a to je tamo dobro plaćen posao. Na moju žalost već na startu sam imao pehove. Prvo sam boravišnu vizu umesto na godinu dana dobio samo na šest meseci, a potom i ta „veza” koja je trebala da me zaposli (naravno na crno) nikako se nije javljala. I tako sam ja u Švedskoj umesto ozbiljnog rada obavljao kućne poslove rodbini. Po povratku u Srbiju radim razne poslove na nekoliko mesta: kao barmen i serviser u Tržnom centru „Ušće” u Beogradu, kao trgovac u prodavnici životinja u okviru Zoološkog vrta, takođe u glavnom gradu, kao radnik u magacinu Kurirske službe „Beks” Beograd, a zatim i kao radnik u fabrici obuće u Alibunaru, odnosno fabrici toalet papira u Beogradu…

PST: Većinu poslova ste radili van Banatskog Novog Sela i Pančeva. Koji je razlog?

JOVANOVIĆ: Pa vidite, život u jednoj seoskoj sredini je na margini svih društvenih dešavanja. I Banatsko Novo Selo u tome nije nikakav izuzetak tako da i tržište rada ne nudi preveliki izbor. Može da se radi u nekoj od zadruga, zanatskoj radionici, kafiću, auto-perionici ili trgovini, drugog posla za nas mlade nema. A što se tiče Pančeva tu je situacija bolja nego u selu, ali daleko od nekadašnje, i veliki broj Pančevaca je nezaposlen U takvoj situaciji okrećemo se Beogradu gde je sve drugačije i gde relativno lakše možete naći posao koji vam bar približno odgovara.

PST: Da li su vas za sve ovo vreme zvali iz Zavoda za zapošljavanje i nudili posao u struci?

JOVANOVIĆ: Ne, posao u struci mi nisu do sada ponudili. Preko njih sam se bio zaposlio samo u fabrici obuće u Alibunaru gde sam radio poslove za koje se nisam školovao i obučavao.

Miroslav Jovanović

PST: Upada u oči da ste za ovih šest godina promenili mnoge poslove, ali da se nigde niste predugo zadržali. Koji su razlozi?

JOVANOVIĆ: U većini slučajeva menjao sam poslove (koje sam sam nalazio) zbog novca, ali i zbog uslova rada. Priznaćete, raditi u zimskom periodu u auto-perionici nije nimalo lako. Takođe, rad u tri smene ili na normu je samo po sebi zahtevno i ja se tamo u tim situacijama nisam nikako uklapao. Štaviše, radeći u fabrici toalet papira narušeno sam i zdravlje, konstatovana mi je alergija na neku celuloznu prašinu. U Tržnom centru „Ušće” prestao mi je radni odnos jer je to poslodavac tražio. Naime, nisu im odgovarale moje tetovaže koje sam u međuvremenu uradio, iako u ugovoru koji sam sa njima sklopio to nije bilo naglašeno kao nekakva mana. I od svih poslova najinteresantniji i najsimpatičniji posao mi je bio u prodavnici životinja u okviru beogradskog Zoološkog vrta. Tamo sam radio kratko, oko šest meseci i to kao zamena čoveku koji je bio na bolovanju…

PST: Nakon svih ovih iskustava da li ste možda razmišljali o pokretanju sopstvenog biznisa, Grad Pančevo nudi saradnju kroz nekoliko projekata, između ostalog i kroz projekat samozapošljavanja?

JOVANOVIĆ: Ja potičem iz zanatske porodice, otac mi je bio obućar, a jedan od predaka sa babine strane čuveni krojač, tako da priča o pokretanju nekog sopstvenog posla ima smisla i nije loša. Međutim, glavni problem je nedostatak novca, adekvatan poslovni prostor i prekvalifikacija, i tu nam je potrebna podrška društva i lokalne zajednice. Što se tiče pomoći Grada tu nešto nisam preterano informisan, čuo sam samo da se daju neka mala sredstva tako da se nisam dalje interesovao. Međutim, ono što je interesantno je to da je u Gradu veliki broj praznih lokala, pretpostavljam da je među njima izvestan broj i pod ingerencijom grada. Taj prostor bi lokalna zajednica trebalo da opremi, uredi i pod povoljnim uslovima ponudi nama mladima za započinjanje nekog posla, zanata, trgovine… Takođe, to treba uraditi i po selima, naravno tamo gde ima uslova, i tako pomoći pokretanju zanatskih radnjica, radionica…

U čitavoj ovoj priči je pored sredstava važna i edukacija, neko ko će da nas podučava u kom pravcu treba usmeriti interesovanje mladih za poslom, biznisom. Znači, kada bi mi neko pomogao da sagledam sve ekonomske aspekte bavljenja obućarskim ili krojačkim zanatom i kada bi mi pomogao da dođem do prostora i mašina, alata, ja bih se prekvalifikovao i usudio da krenem u sopstveni biznis. Ovako…

PST: Za kraj i pitanje da li se u neko dogledno vreme nadate poslu koje će ispuniti sva vaša očekivanja?

JOVANOVIĆ: Po prirodi sam optimista, ali posmatrajući sveopštu situaciju na ovim prostorima, teško.

Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske Unije.

Ostavi komentar

  • (not be published)