Kada će linija BG voza biti produžena do Pančeva (i zašto nikad)?

Pančevačka i beogradska vlast godinama ne uspevaju da se dogovore o uspostavljanju jeftinog, bezbednog i komfornog i ekološkog saobraćaja između dva grada. Koji i čiji interesi ih, spolja gledano, u tome sprečavaju? A moderna pruga, rekonstruisana ruskim kreditom, za to vreme ostaje neiskorišćena...

Objavljeno 20.10.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 16 mins

Ljudi orjentisani ka objektivnom novinarstvu, oni koji žele da budu kvalitetno informisani dočekali su u nedelju prilog i članak na sajtu N1 – Pruga Beograd-Pančevo: Novo, moderno, brzo, nedostaje samo – Beovoz koji ukazuje na to da imamo odličnu, rekonstruisanu železničku vezu između glavnog grada i sada za Beograđane sve atraktivnijeg Pančeva koja se ne koristi adekvatno. Prilog se bavi potrošenim novcem na rekonstrukciju te saobraćajnice koja sada džodži neiskorišćena, ali ne tretira uzroke i posledice nekorišćenja ovakvog potencijala.

Pruga čija je rekonstrukcija zvanično završena 13. februara 2017. godine vrlo brzo, tačnije 10. decembra 2017. godine doživela je da se u potpunosti ukine direktna veza između ova dva grada. Do tada, funkcionisalo je još nekako po principu uhvati se Beovoz na stanici Pančevo Varoš i njime se stiže do Ovče, gde se preseda u BG voz (zapamtite terminologiju). Ovo presedanje je besplatno, jer stanica Ovča (makar tada) nije imala naplatne rampe za putnike BG voza, pa time i sam put do stanice Vukov spomenik. Beovoz se morao platiti jer je putnika bilo malo, a voz išao na jako kratkoj relaciji. U povratku šputnici koriste stanicu Vukov spomenik za BG voz, plaćaju kartu da bi mogli da prođu rampe, zatim idu do Ovče, opet presedanje u Beovoz i nazad do stanica u Pančevu. Očigledno da Beovoz od svog naziva ne opravdava prva tri slova, mogao bi se bez problema zvati Ovčovoz. Moram napomenuti da je i pored presedanja ovaj vid prevoza bio pouzdan, prilično brz (osim samog čekanja od par minuta za presedanje), Beovoz je bio izuzetno čist, voz renoviran, dok je BG voz izgledao kao iz serije The Walking Dead, sav ruiniran, prljav, ružan i nimalo prijatan za vožnju. I pored svega, putovanje je bilo u potpunosti bez stresa, za nekoga ko je još za vreme studija na Saobraćajnom fajkultetu koristio sve vidove prevoza – voz, međugradski autobus, gradski autobus, tramvaj i naposletku sopstveni auto – voz je u potpunosti prvi na spisku udobnosti. Da danas postoji redovna saobraćajna veza, pogotovo u terminima jutarnjeg i popodnevnog špica jedan sam od prvih koji bih pohrlio da ovu priliku iskoristim. I siguran sam da nisam jedini, stoga sam često glasnogovornik da se ova veza ponovo postavi na zdrave noge. Dođavola, čak sam pisao gradskim čelnicima krajem prošle godine – i naravno, po običaju bio potpuno ignorisan.

Kolaps na putu

Svako ko redovno saobraća između Pančeva i Beograda (ili obrnuto) zna kakav ga pakao čeka. Početkom 2000-ih ovaj saobraćajni potez je bio najpovoljniji za putovanje drumom, na putu nema mnogo vozila, ATP je redovno saobraćao (koliko god kudili njihove autobuse), imao je i nelojalnu konkurenciju u vidu čestih linijskih takstista (sa kojima pančevačka vlast nije bila sposobna da se izbori dve decenije, a gle čuda – rešeno je istog momenta kada je umesto ATP-a na ovoj liniji usluge počeo da pruža Pantransport!), voz je bio sporiji i nepouzdaniji, jer se čekalo na mimoilaženje vozova na većem broju stanica između dva grada.

Jedna od stvari koju izveštaj na televiziji i sajtu N1 nije pokrio je upravo ova činjenica. Za dve decenije broj vozila na putu je skočio, potrebe za putovanjem takođe (studenti i zaposleni pogotovo), a saobraćajna žila između dva grada ostala je ista. Ustvari još gora – na nju je priključena severna tangenta i samim tim dodala još jedan veliki broj vozila na nju. Prohodnost se nije nimalo povećala, naprotiv zbog velikog broja semafora je samo pala, nekadašnji zeleni talas postoji samo u tragovima (ispadanjem jednog semafora iz zelenog talasa treba da prođu nedelje da neko reaguje i da ga vrati nazad u prethodni režim), a ograničenje koje je stojalo ranije na 60km/h spušteno je na 50km/h. Broj saobraćajnih nezgoda raste iz meseca u mesec, ljudi su sve nervozniji, stresniji, ponašaju se nepredvidljivo na putu u svojoj potrebi da što pre stignu na posao ili kući. Nedostatak Beovoza doveo je do toga da je drumski saobraćaj postao jedino rešenje i pored toga što je postao riskantan, spor, stresan i na kraju i najbitnije – SKUP.

BG Voz u stanici Vukov spomenik, izvor Wikipedia

Koje benefite mogu da imaju građani…

Možete li da zamislite da put do Beograda, do centra grada – Vukovog spomenika ili Karađorđevog parka traje 25-30 minuta? Ili za Beograđane – u suprotnom smeru, da dođete do vaših novih stanova u Pančevu (jer smo svi čuli koliko je ovaj zagađen grad postao zanimljiv za vas) za isto vreme? Možete li da zamislite da svo to vreme sedite opušteni, gledate okolinu koja promiče pored vas, razmišljate o tome šta vas danas čeka (na poslu ili na ispitu), da sretnete ljude koje dugo niste videli, popričate sa njima. Da izađete na kraju iz voza potpuno odmoreni, spremni za sve ono što vas taj dan čeka? Glavni benefit koji bi doneo ponovno uspostavljanje linije Beovoza je ono što je u projektu instituta CIP iz 2013. godine jasno formulisano: brže, efikasnije i bezbednije odvijanje saobraćaja za međunarodni putnički i teretni saobraćaj, posebno za prigradski saobraćaj između Beograda i Pančeva. Šta se desilo za ovo vreme, da ova glavna korist koju građani oba grada mogu imati od para spucanih u ovaj projekat – ne bude realizovana, zaista ne znam. Kažem spucanih, jer kao građanin ja ne mogu da koristim ovu rekonstruisanu prugu, stoga za mene utrošena sredstva za projekat nisu opravdana, koja je rekonstruisana najviše zarad prigradskog saobraćaja. Njega više nema.

Osim toga, drugi benefiti koji bi se postepeno primetili su smanjenje drumskog saobraćaja na ovom potezu, njegovo rasterećenje, samim tim i veći protok vozila, manji broj nezgoda. Posledično, putovanje automobilom i autobusom bi bilo manje stresno, put bi se manje opterećivao i njegova rekonstrukcija bi mogla biti odložena (a već je PONOVO zreo za rekonstrukciju). O smanjenju zagađenja i manjim troškovima putovanja građana da ne pričam. Kao ni o tome da bi Železnice Srbije imale jednu izuzetno profitabilnu liniju. I to bi dovelo do konkurencije PanTransporta i Železnica Srbije i smanjenja cena oba vida transporta. To samo neko ko ne želi da vidi ili razmišlja o tome – ne može da vidi.

…a koje predstavnici vlasti?

Za početak – zamislite da ova vlast zaista uspe da uradi nešto u korist građana? Istih onih ljudi koji su ih (pod prinudom, pritiskom, ucenom, iz političkih simpatija ili kako god želite da nevedete razloge za glasanje) izabrali na to mesto? Zamislite zaista da urade nešto u šta se ne mogu ugraditi milione i milione evra, gde neka njihova pajtaška firma ne može da izgubi – zamislite da to uopšte nije kriterijum. Samo da urade nešto od čega će njihovi građani imati veliku korist. Kako bismo ih gledali? Da li bismo to smatrali kao nešto loše? Da li bismo rekli „pa bilo je i krajnje vreme”? Da li bi se možda zahvaljivali Vučiću? Da li je u krajnjem slučaju to uopšte i bitno? Najveća korist koju neka vlast može da ima jeste da radi u korist svojih građana (što je narativ koji često koriste, ali ga se ne pridržavaju) i da građani upravo to vide i osećaju – da je neko shvatio koje su potrebe građana, šta im je potrebno, da sagleda širu sliku i da izađe u susret tome.

Ova gradska vlast upravo radi sve suprotno. Ustvari nisu samo oni krivci, već i beogradska vlast. Šta više, dolazi do orkestriranih odlaganja, neuspelih dogovora, uf pardon – imitacije dogovora, ping-ponga odgovornosti, dok se naravno Železnice Srbije javljaju samo sa šturim saopštenjem kako raspolažu svi neophodnim resursima za uspostavljanje ovog vida saobraćaja. Pa naravno gospodo draga, kada smo mi kao građani morali da odvojimo 90 miliona američkih dolara za, pazite sad ovo – ruski kredit – da bismo finansirali nešto što ne možemo da koristimo. Valjda je logičnije i da ga platimo u rubljama, ipak je ruski kredit? Čak je i sam (zamenik) gradonačelnika Beograda Vesić rekao da je pre nekoliko godina zvao predstavnike grada Pančeva da se ovaj problem reši. Podsetiću, činjenica radi, da je to izjavio 27. avgusta 2019. godine, bivši gradonačelnik je baš bio uveren da će Beovoz ići do Vojlovice, kao i da se o istoj stvari govorkalo u aprilu 2019. godine, i tako dalje.

Kako bismo gledali na ove ljude da zaista ispune neko svoje obećanje? Koji benefit mogu oni da imaju osim da ispune svoja obećanja, da prikažu sebe i sve što rade u dobrom svetlu – jednom za promenu? Ne samo bivši gradonačelnik Pančeva, već i Goran Vesić?

Železnička stanica Pančevo Varoš, izvor Google Maps, autor Miloš Anđić

Zašto nikad?

Odgovor možete naći upravo u brzom rešenju bivše nelojalne konkurencije ATP-a, tj linijskih taksista. Pančevačka policija već dva meseca stoji na dva jedina mesta na izlazu iz Pančeva, vrlo uspešno radeći na tome da ih uklone. A to je problem koji nije mogla… pardon, nije htela da reši dok je postojao ATP. Dakle, Grad je čak svojevremeno bio protiv ponovnog uspostavljanja Beovoza jer bi na taj način ATP izgubio monopolsku poziciju na tržištu. Zamislite tek sada kada imamo privatnu firmu, za čiji interes da ostane monopolista pančevačka policija radi, da li će neko da se drzne da radi na tome da upropasti jedno de fakto privatno preduzeće, jer je ugovorom o javno-privatnom partnerstvu grad Pančevo vlasnik mizernih tri odsto. Gradski predstavnici nisu mogli da isposluju da grad bude vlasnik bar 5% te firme – da bi makar iz ironije mogli da kažu „Ne zarezuju nas ni pet posto”…

Drugi od „zašto nikad” razloga: jer je najlakše da se manipuliše činjenicama, da se u nedogled odlaže realizacija bilo čega, rešavanje bilo kakvog problema (setite se samo naracije „za dve, najviše tri godine” ili sada popularne „narednih par nedelja su ključne”). Kako jedna izreka lepo u IT-u kaže – najlakši način da se neki problem reši sam od sebe je da ga ignorišeš. Osim toga, nerešavanje problema dovodi do povećane potrošnje goriva (samim tim i većem slivanju sredstava u budžet Republike Srbije od akcize), većeg stresa zbog gužve u saobraćaju (ali ne i zbog političkih prilika u gradu ili državi), manjka novca u novčaniku (zbog povećanje potrošnje goriva ili ne daj bože saobraćajne nezgode), manjka vremena za svoju devojku, dečka, porodicu i decu (umesto da se bez stresa pozabavite njima i njihovim potrebama), itd, itd.

Dakle, razumite da sve što se radi radi se zato da bi državi ili nekom gradu bilo bolje. Ne vama, ne građanima, ne vašoj deci i roditeljima, već državi ili gradu. A ako je nešto dobro državi ili gradu, dobro je i onima koji upravljaju tom državom ili gradom, finansijski naravno. Vi građani samo možete da budete ovce i da pustite da vas šišaju. Do skoro ste mogli da se vozite i Ovčovozom, ali eto – i to vam je pravo oduzeto.

P.S. Autor ovog teksta je apsolutno svestan da postoji železnička veza između Pančeva i Beograda putem regionalnog voza Vršac-Beograd, koji prolazi kroz Pančevo, ali on saobraća samo pet puta dnevno i uopšte ne pokriva jutarnji i popodnevni špic.

Ostavi komentar

  • (not be published)