I u Banatskom Karlovcu slabe šanse za zapošljavanje mladih

Ponuda poslova u većim gradovima je uvek bila bogatija, ali naći zaposlenje u manjim mestima i selima za mnoge je skoro nemoguća misija. Da je podjednako teško i onima sa visokom stručnom spremom, kao i onima sa srednjom, svedoče primeri Jelene Janjić Tomić, profesorke razredne nastave iz Banatskog Karlovca i njene sugrađanke Zorane Veljović, koja je po struci ekonomska tehničarka

Objavljeno 07.05.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Tridesettrogodišnja Jelena, nakon što je diplomirala i završila master studije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu do sada je imala priliku da radi, ali ne u struci.

– Radila sam kao nestručno lice na zamenama. Menjala sam nastavnice biologije, matematike, sve do raspisivanja konkursa, dakle to je po hitnosti. Ta bolovanja su se brzo završavala. Škole nisu zapošljavale nikog stručnijeg, nego su se te koleginice koje su bile na bolovanju vraćale na svoje radno mesto – kaže Jelena.

Bez posla je poslednje četiri godine, a u kontinuitetu je najduže radila jednu školsku godinu.

– Radila sam kao pedagoški asistent, ali i to se ne vodi kao posao u struci jer to mogu da rade ljudi sa četiri godine srednje škole. Pošto sad imamo problem sa nedostatkom dece, pa većina mojih kolega koji su završili kad i ja ili malo kasnije, rade kao pedagoški asistenti, imala sam nameru da završim master na Defektološkom fakultetu kako bih bila u prednosti u odnosu na ostale – objašnjava ona.

Sleva: Zorana Veljović i Jelena Janjić Tomić u razgovoru sa našom saradnicom

Osim jednog poziva iz Leskovca da predaje biologiju, do sada ponude iz Nacionalne službe zapošljavanja nije dobijala, iako se redovno prijavljuje u evidenciju. Zbog zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, kako kaže, zvaničnih konkursa nema, ali to nije jedini problem.

– Uglavnom, sva ta radna mesta kad se i pojave zna se ko će ih popuniti. Negde je to veza, prijateljski, politički, ali uglavnom to već bude završeno. Kad se pojavi ta vest da će biti potreban neko za ovo ili ono, dođu i ljudi koji su stručni, ali mi koji smo upadali na zamenu, sad postoji garnitura ljudi koja dolazi i menja po tim vezama – kaže Jelena.

Zorana, koja ima 29 godina i diplomu Srednje ekonomske škole u Alibunaru kaže da posla u struci nema i da je generalno teško naći bilo kakav posao.

– Nakon završetka škole šest meseci sam radila kao pripravnica u Opštini Alibunar, u matičnoj službi, pisarnici, na otvarnju radnih knjižica i na kraju sam dobila sertifikat za nešto što uopšte nisam radila. Obećan mi je bio posao posle toga koji nisam dobila – kaže ona.

Poslednjih godina tražila je posao kako na teritoriji svoje opštine tako i u susednom Vršcu.

– Po preporuci sam dobila poziv da idem u Vršac i da u „Frezenijusu” radim za 10.000 dinara. To je bilo 2016. ili 2017. godine. To sam odbila, jer ne mogu da putujem iz Karlovca za Vršac i da radim tri smene za taj novac. U Alibunaru sam takođe konkurisala, prijavila sam se u fabrici za proizvodnju obuće. Tražila sam ponovo posao i u Opštini – priča Zorana.

Sa suprugom je pokušala i privatan biznis.

– Otvorili smo piljaru. Radili smo oko godinu dana. Nismo uspeli da funkcionišemo i morali smo da zatvorimo – objašnjava.

Nedugo potom, njen suprug je preko poznanika otišao u Nemačku, gde uz povremene dolaske kući radi već godinu dana. Njihovi planovi su, kako kaže, da uz njega i ona sa obe ćerkice ode van zemlje.

– Mi bismo se borili, ali smatramo da sutra kad naša deca odrastu nema nikakve mogućnosti za njih. Ne mogu da se školuju i rade u svojim strukama – kaže Zorana.

Prema zvaničnim podacima, nezaposlenost u Srbiji prethodnih godina je u padu. Ovom trendu doprinelo je povećanje broja zaposlenih, u koje su se prema staroj metodologiji računali samo oni koji su imali ugovor o radu na određeno ili neodređeno vreme, dok u tu statistiku sada ulaze i oni koji rade po ugovorima o privremenim i povremenim poslovima, angažovani preko omladinskih zadruga, sezonski radnici… drugi razlog je masovno iseljavanje iz zemlje i odlazak na rad u inostranstvo.

Za razliku od nje, Jelena ne razmišlja o odlasku i smatra da bi država na različite načine mogla da pomogne njoj i njenim koleginicama i kolegama koji su u sličnoj situaciji.

– Što se tiče konkretno mog zanimanja, možda da omoguće ljudima da se doškoluju, prekvalifukuju za ona zanimanja koja su deficitarna. Evo, mi imamo problem sa nastavnikom matematike. Isto taj posao radi učiteljica i ona je u stalnom problemu šta ako se neko javi. Ona u tom slučaju ostaje bez posla, a radi niz godina unazad – sedam ili osam. Za to vreme ona je mogla da se doškoluje, da joj država na neki način pomogne, da se napravi program obrazovanja po kome bi ona mogla da završi taj neki smer i radi to. Imamo dosta deficitarnog kadra za predmete koji bi učitelji mogli da predaju, imaju te kompetencije, radili su metodike. Mislim da bi mogli da se uklope – objašnjava ova profesorka razredne nastave.

Prema njenim rečima, pomoglo bi i ukidanje Zakona o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru i to ne samo u njenoj struci, već za sve druge u državnom sektoru.

Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske Unije.

Ostavi komentar

  • (not be published)