Pančevačka trilogija (drugi deo): Donji grad

Objavljeno 17.07.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Na Sodari smo se vozili po nekoj močvari na sklepanim splavovima, brali gube koje smo uveče palili da bi oterali komarce i pravili se da pušimo tompus, igrali fudbal, „između dve vatre” i trkali se na „Tekstilčevom” rukometnom terenu od crvene šljake. Učiteljica nas je vodila u Topolu da bismo u Malom ritu videli kako u prirodi izgledaju slojevi zemlje: humuša, glinuša, peskuša. I kasnije smo, kao momci, ovuda često prolazili sa društvom bajsevima, kada smo išli da se kupamo na Azotarinom kanalu. Na Strelište sam išao sa ocem da kupujemo kozje mleko i sir. Svaki put bi mi utrnule noge dok me je vozio na paktregeru svog bicikla marke „Partizan” od centra, pa pored Narodne bašte (kroz koju nikada nije želeo da skrati „jer tuda nije dozvoljeno biciklistima), pa čak do Strele, kako mladi sada zovu ovaj kraj. Tamo je bilo nekoliko redova kuća razdvojenih širokim, zelenim doljama, a svuda uokolo su se prostirale nepregledne livade i bašte, na kojima se danas nalaze stambeni blokovi ovog, najvećeg gradskog naselja.

Do četvrtog razreda sam išao u OŠ „Žarko Zrenjanin” koja se nalazila na uglu ulica Maksima Gorkog i Dr Kasapinovića, ali je jednom nerazumnom odlukom tadašnjih gradskih vlasti ova, u svemu najbolja škola, ukinuta da bi se popunili kapaciteti novoizgrađene škole „Branko Radičević” koja se nalazila u Donjem gradu. Tako sam u narednih nekoliko godina dobro upoznao i ovaj radnički kraj, za koji je vezana jedna neverovatna, ali istinita priča, nastala u to vreme. Kada je Tito aprila ’69. dolazio prvi i poslednji put u naš grad, lokalni rukovodioci su se našli u ozbiljnom problemu. Tada se znalo da bi Broz sa svitom, iz bezbedonosnih razloga, uvek mogao da skrene sa predviđene rute i krene nekim alterativnim pravcem. A koja je crna alternativa ovde postojala? Jedina asfaltirana ulica od centra do hemijske industrije gde se zaputio, bila je Žarka Zrenjanina, susedna Maksima Gorkog je od Lole Ribara do kraja, imala tursku kaldrmu, a sledeće dve „alternativne”, Cara Lazara i Cara Dušana, zemljani (čitaj prašnjavi ili blatnjavi) kolovoz. Veče pred istorijsku posetu, žitelji Ulice Maksima Gorkog su otišli na počinak sa kaldrmom ispred svojih kuća, ali kada su ujutru svečano obučeni, sa cvećem, krenuli na doček, videli su da im je ulica preko noći asfaltirana. Ne zna se da li su to uradile dobre vile ili radnici „Vojvodinaputa” uglavnom, narednih godina su građani, uvek kada bi bili nezadovoljni brzinom rešavanja nekog komunalnog problema, prozivali gradske oce govoreći: „Što Tito ne dođe ponovo, završili biste sve za jednu noć”. Maršal je prvo održao govor na trgu kod „Gvožđara”, a zatim krenuo Lenjinovom i skrenuo u Ulicu Žarka Zrenjanina, ne prošavši uopšte pored našeg razreda koji je bio raspoređen na njenom početku. Zato smo moj drug Dragan Boharević Bojs i ja odlučili da krenemo za njim, ne bismo li ga negde videli usput. Ne znam koliko dugo smo trčali uglavnom, kada smo stigli do Azotare, poseta je već bila završena i kolona crnih automobila je krenula nazad, ka gradu. Odjednom, tu odmah ispred nas, ugledali smo veliku limuzinu sa šestoro vrata čiji je zadnji prozor bio otvoren. Srce je htelo da mi iskoči od uzbuđenja. Da li ću ga videti? Ali umesto voljenog lika koji se na slikama u našim čitankama uvek smešio i mahao okupljenim pionirima, omladincima i radnim ljudima, videli smo samo njegovu ruku, ležerno oslonjenu na prozor, sa crnom kožnom rukavicom u kojoj se dimila velika „havana”. O kakav šok i razočaranje za obojicu. Ne progovorivši ni reč, krenuli smo i mi put grada koji nam se onako umornima, učinio predalekim. A i ona crna, kožna rukavica nas je baš smorila.

Najveća znamenitost ovog dela grada bila je Narodna bašta. Početkom šezdesetih godina, ona je svojim gustim šipražjem, šikarama, stoletnim stablima i stazama ispresecanim korenjem, više podsećala na prašumu, nego na urbanu parkovsku površinu. U njoj se nalazio muzički paviljon – volijera, u kome je pre rata nedeljom i praznikom svirala pleh muzika i jedini teniski teren u gradu. Moj ćale je u to vreme, pripremao neke ispite i ceo dan je provodio ovde učeći, dok smo se sestra i ja igrali u blizini. Preko dana je bašta bila puna šetača, zaljubljenih parova i dece, ali sa prvim sutonom bi, poput njujorškog Central parka, skroz opustela, jer je od tada, pa sve do jutra, postajala carstvo Ćelave bande. Čak je i milicija zazirala da u to vreme ulazi u ovaj park, a smenski radnici Staklare i drugi prolaznici su izbegavali da ga koriste kao prečicu. Posle nekoliko godina njihovog terora, jedne noći je u bašti izvršena racija, „ćelavci” su bili pohapšeni i poslati na prevaspitavanje. Od tada je zelenilo u njoj više puta proređivano i kultivisano, sve dok nije dobilo današnje konture. Sredinom šezdesetih, srušena je volijera i na njenom mestu je izgrađena velika fontana u čijem centralnom delu se nalazila stilizovana, kamena statua kupačice sa ćupom iz koga je snažno izbijao vodeni mlaz. Uz unutrašnje zidove fontane, ispod površine vode je bila postavljena rasveta, tako da je izgledala atraktivno i u večernjim časovima. Pošto u našoj novoj školi još nije bila završena fiskulturna sala, fizičko smo radili na terenima pored bazena, na kojim se sada nalazi Hala sportova i zatvoreni bazen. U povratku kući kroz Narodnu baštu, pred kraj školske godine kada nam je bilo toplo, ne bismo odoleli, već bismo svi poskakali u fontanu. Kupali smo se, prskali i ronili sve dok nas čika Iva čuvar, ne bi izbacio napolje. To što je u fontani bilo i struje, koga je još zanimalo. Kada sam bio tinejdžer, u bašti se okupljalo naše društvo iz „Brankove” škole. Prve simpatije, masne fote, pravi „filmski” poljupci, „Drina” bez filtera, prepisan stih, fotografija i pramen odsečene kose u nečijem spomenaru, upisivanje u leksikone u kojima je bilo i tako „bezobraznih” pitanja kao što su: „Da li si zaljubljen – na”, „U koga?” ili „Da li imaš dečka – devojku”. Danas Narodna bašta sa uređenim stazama i zelenilom, novom muzičkom volijerom na mestu nekadašnje velike fontane, savremenim parkovskim mobilijarom, malom fontanom i kafe galerijom izgleda zaista evropski i mislim da je se ne bi postideli ni Beč, ni Pešta, a ni Prag. Naprotiv.

Sa početkom sezone kupanja na bazenu, hronično bismo počeli da patimo od besparice. OK, bilo je love za jednu, dve ulaznice nedeljno, ali se trebalo kupati svakodnevno. Zato smo kradom, iz neke šikare, obučeni samo u kupaće gaće, preskakali ogradu i žurno se infiltrirali među „legalne” kupače. Kada sam završio osmi razred, ovde su za redare bili angažovani neki nabildovani, danas bi rekli, žestoki momci, koji bi uhvaćenim upadačima davali bokserske rukavice i terali ih da se tuku međusobno. Pobednik je toga dana, za nagradu, mogao besplatno da uđe na plivalište. Ubrzo smo shvatili da se upadanje ne isplati i „da i Dunav nije loš”.

Sedamdesetih godina je u našoj varoši bilo najlepše od polovine avgusta pa do početka septembra. Tada bi se svi vratili sa letovanja, školska godina još nije počela i „ceo grad” je bio na jednom mestu. Preko dana na bazenu gde smo plivali, skakali sa ivice i zezali se u vodi, igrao se fudbal i basket po okolnim terenima, poker i remi „u lovu” na kafanskim stolovima u hladovini letnje bašte koja se nalazila uz samo kupalište. A uveče smo svi ponovo bili zajedno na prepunom Korzou. Ovako aktivan društveni život imao je značajan uticaj na moje rezultate postignute u septembarskom ispitnom roku. Danas u Halu sportova odlazim jednom godišnje, na memorijalni fudbalski turnir posvećen jednom našem drugu, Teslašu. Tačnije, u početku je to bio turnir sa više ekipa, kasnije bi se jedva skrpile dve, a sada uglavnom idemo pravo u bife, na vrhu tribina. A nekada sam ovde provodio celu zimu igrajući fudbal na raznim studentskim, radničkim i drugim rekreacijama. Posle toga smo se kupali u zatvorenom bazenu koji se nalazio ispod tribina, a ako je bilo love, završavali bi na pivu i ćevapima u restoranu „Bazen”, u kome su svirali legendarni čika Balog, slepi pijanista i Sloba violinista. Čujem da je danas naš „Dinamo” dobar u rukometu i da ima neku novu, mladu i vatrenu publiku. Drago mi je zbog tih klinaca, ali mi ih je ujedno i žao. Ne znaju oni kako je sve prštalo na terenu i u gledalištu kada su nekada, u vreme one velike države, ovde dolazili „Partizan” iz Bjelovara, „Borac” iz Banja Luke ili „Krivaja” iz Zavidovića i kada je na otvaranju hale u jesen 69. reprezentacija Jugoslavije igrala protiv Španije. Normalno da ovakav spektakl nije mogao da prođe bez mog prisustva. A prisustvovao sam i nezaboravnim koncertima, kada su  u halu dolazili „Bijelo dugme”, „Korni grupa”, „Smak”, „Leb i Sol”, „Vatreni poljubac”, Đole Balašević i drugi.

Ostavi komentar

  • (not be published)