Kako je Azotara sistematski uništavana

U prilog obeležavanju međunarodnog dana borbe protiv korupcije – 9. decembra, objavljujemo odlomak iz publikacije „Oči u oči sa političkom korupcijom” Siniše Jankovića, bivšeg inspektora privrednog kriminaliteta pančevačke policije i člana nekadašnje Radne grupe MUP-a za 24 sporne privatizacije. Za Pančevce su interesanti događaji vezani za Azotaru. Verujemo da će mnogi lako odgovoriti na pitanja koja je Janković postavljao pre jedanaest godina, već tada propast Azotare bila je gotovo izvesna

Objavljeno 09.12.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Sve je počelo jednim običnim telefonskim pozivom kada sam krajem leta 2010. pozvan da sutra dođem u MUP, bez ikakve druge informacije naravno. Javljam to rukovodiocu, a na pitanje zašto me zovu, nemam odgovor. Njega je to uvek najviše zanimalo, mene ne, jer sam znao da me zovu zbog posla i zato što sam im potreban. Poziv iz MUP-a njemu je stvarao neizvesnost, a meni izazov. Uostalom, tajnost je bila praksa u MUP-u, sve je trebalo od starta učiniti mističnim.

U zakazano vreme, sa uvažavanjem kao i uvek, primaju me kolege u MUP-u.[1] Tema je pančevačka Azotara i promet neregresiranog tj. komercijalnog mineralnog đubriva. Nakon osnovnih informacija, dobijam prvi zadatak: sa proverama početi odmah, bukvalno odmah, bez prethodno obaveštenog tužilaštva! Kakva hitnost, šta li to treba da znači? U predmetu koji će se razviti do mega nivoa, bilo je to prvi put da se procedure, po potrebi, ne poštuju ili poštuju.

Za one koji ne znaju, Azotara Pančevo je naša najveća fabrika mineralnog đubriva. Osnovna sirovina joj je gas. Znači kupujete gas, pravite đubrivo, pakujete ga u plastične vreće i prodajete. Ujedno ste i jedini domaći proizvođač sa dugom tradicijom i apsolutno prepoznatljivi i dokazani na domaćem ali i na inotržištu. Đubrivo je u sezoni jako traženo, avansno se prodaje. Svi uslovi za uspešno poslovanje su ispunjeni ali i za besomučno pljačkanje. Šta će proizvesti, privrednu ili kriminalnu blagodet, pitanje je koje vam može pomoći da celu priču bolje razumete. Da li će pomoći i radnicima Azotare, ostaje nam da vidimo.

* * *

Ubrzo se nalazimo u kancelariji zamenika direktora Azotare. To je ujedno i najviša funkcija u fabrici, koliko god je to na prvi pogled nelogično. Sličnih nelogičnosti koje su po osnovu kriminalne logike van Azotare smišljane, a u njoj instalirane bilo je napretek. U narednim godinama upoznavaćemo se i suočavati sa njima. Počinjemo provere sa uobičajnim prikupljanjem osnovnih informacija, tražimo samo podatke o prometu veštačkog đubriva, dokumentaciju ćemo kasnije tražiti. U tom trenutku o prometu neregresiranog ili komercijalnog đubriva znamo jako malo, o prometu regresiranog đubriva ne znamo gotovo ništa. Pomalo neočekivano, odmah nailazimo na otpor. Odgovorno lice sa kojim razgovaramo, na sebi svojstven način vidno negoduje, pokušavajući da nas nebitnom pričom ukloni sa pravca zakonitog proveravanja i uvuče u atmosferu koja nimalo ne priliči intelektualcima, službi koju vršimo i fabrici u kojoj se nalazimo. Traženje nespornih knjigovodstvenih podataka izaziva burnu reakciju. Na razne sam otpore u kontrolama nailazio, ali ovaj je zaista bio specifičan i priča za sebe. Neminovno, u mislima postavljam pitanja: čemu takva reakcija? Šta li treba da sakrije, čak i za kriminalitet, tako neprimereno ponašanje? Posebno za privredni kriminalitet koji se u kriminologiji označava kao kriminalitet belog okovratnika. Njime bi teorijski trebala da se bavi elita.

Dok čekamo traženi dokument, pokušavamo da utvrdimo na koji se način vodi poslovanje Azotare i odlučuje o bitnim pitanjima. Odgovorno lice iako izgovara veliku količinu reči ne daje smisleni odgovor ni na jedno pitanje. Korišćenjem uličnih izraza i vulgarnih reči ni ne liči na potencijalnog kriminalca belog okovratnika, već na kriminalca kočijaškog kriminaliteta. Ipak nekako sklapa rečenicu kojom objašnjava mistiku ugovora po kojima postupa.

– Sve se stavi u torbu, a torba ide u Novi Sad, tamo. Onda, ja dobijam torbu i šta ima u torbi ja to radim.

Objašnjenje koje bi svakog menadžera patosiralo u nama stvara vulkan pitanja:

– Gde u Novi Sad? Ko odlučuje? O čemu se to odlučuje?

Džaba pitamo, ništa saznati nećemo. Dobijamo nemušt odgovor začinjen vulgarnim izrazima. Njima nam se ukazuje da o tome ne treba puno da se priča. Dok psovke paraju praznu priču začinjenu vulgarnim izrazima širokog spektra, razmišljam da li da reagujem? Da ga upozorim ili zamolim da upristoji izražavanje ili da prihvatim njegovu igru i oružje? Svakom kulturnom čoveku to bi zasmetalo, pa i meni smeta. Odlučujem da ga ne upozoravam, slaba je to mera. Taman posla da ga molim, to nikako. Ispitivač mora da bude superioran, posebno u teškim situacijama. Naravno da neću upasti u njegovu zamku ni prihvatiti igru i rečnik koje on nameće. Odgovoriću mu vrlo jasno, tako što ću se praviti da ne čujem vulgarnosti i dovesti ga u zabludu da je sve u redu. Neka se opusti i slobodno izražava, kako bi svojim rečima, psovkama rekao što više. Naravno ne očekujem da prizna, ne bih ni voleo da tek tako lako i brzo sve otkrijem. Ujedno nalazim i neko opravdanje za vulgarni vokabular, jer je odraz muke u kojoj se potencijalni osumnjičeni našao. Svestan izgledne krivične odgovornosti koja mu preti, nesvesno pokušava da na sebi svojstven način iskaže psihičko stanje u kome se nalazi. Svesne postupke svako maksimalno kontroliše, nesvesne niko, pa ni potencijalno osumnjičeni. Treba ih samo prepoznati i protumačiti.

Napokon stiže traženi dokument iz knjigovodstva. Fokusiram se na kolonu sa podacima o iznosu koji Azotara potražuje. Običan knjigovodstveni dokument držim u ruci kao Sveti gral! Samo dva lista sa spiskom svih dužnika i iznosima koje Azotara od njih već duže vreme bez uspeha potražuje. Nestrpljivo prelećem pogledom na stavku potražuje. Brojke koje vidim blokiraju mi sve druge misli. Reči više ne čujem iako je kancelarija njima ispunjena. Gledam i ne znam da li da verujem ili da ne verujem? Da li je moguće? Da nije neka greška? Duguju ljudi, kako ko, ali svi na milione dinara, neko desetak, neko stotinjak, neki i po milijardu dinara, koliko god to u prvi mah bilo neverovatno, surovo je tačno. Sledeća indicija bazira se na tome da su svi dužnici potpuno nepoznate firme. Nastavlja se indicijom da su potraživanja stara i po svemu sudeći nenaplativa. Sveti gral u mnogome pojašnjava psihičko stanje našeg sagovornika, munjevito ga prevodeći iz kategorije potencijalnih u kategoriju kapitalno osumnjičenih. Umirujem svoje misli, uranjam u još dublju unutrašnju tišinu, uživam u trenutku nestvarnog otkrića. Kažem samom sebi:

Sada je sve jasno, imaš ih u šaci isto kao što u njoj držiš ta dva obična knjigovodstvena lista!

Mislim da je zakon, država, pravda na našoj strani.

Misao je kriva[2], ni ne sanjam u kakav se rizik upuštam.

* * *

Kada bi do sada opisanu proveru preveli na holivudski jezik jeftinih trilera, njujorškom plavcu u izmišljenoj 15. policijskoj stanici bilo bi dovoljno, da sa krofnama u rukama, brokeru koji je muljao sa deonicama kaže:

Uhapšeni ste! Imate pravo na advokata, imate pravo da ćutite, sve što kažete može se iskoristiti protiv vas!

Ali, život nije film, a posao operativca privrednog kriminaliteta zahteva malo više od afiniteta prema neukusnim krofnama. Ekspresno hapšenje rezervisano je za medije, za opisano će biti potrebno nešto više, par nedelja, meseci, godina ili decenija, šta mislite?

Minimalna količina nesporno utvrđenih činjenica u mojim mislima meša se sa pokušajem da profilišem one koji stoje iza takvog poslovanja. Opet se pitam zašto, gde i kod koga ide torba u Novi Sad? Pitam se, sa kime ćemo se to suočiti? Kakva je to korupcijska kurirska služba koja dostavlja poslovnu dokumentaciju u nekakav kriminalni štab? Kakvo je to sadejstvo privredne i kriminalne organizacije? Ko čini taj kriminalni štab koji odlučuje kako će se društvena imovina besomučno pljačkati a narod ludim praviti? Pitam se dalje ko je sve uključen u izvesnu mrežu organizovanog finansijskog kriminaliteta sa ekstremno jakim političkim uticajem? U mislima mi se roje pitanja, svako rađa nova dva. Čini mi se da bih ih stotine mogao postaviti, ali ni na jedno odgovor nemam.

Ukrstimo sada prethodne dve činjenice, prvu Azotara ima više milijardi nenaplaćenog potraživanja, sa drugom da je dugogodišnji lider jako tražene robe. Koju hipotezu možemo da postavimo nakon ukrštanja činjenica i stavljanja u kontekst nevidljivog političkog uticaja? Odgovori na navedena pitanja, omogućavaju nam da već u toku prve provere, postavimo hipotezu koja u sebi sadrži samo jedno: korupciju izuzetnog oblika i velikog obima – političku korupciju!

Eto, toliko je trebalo, maksimalno sat provera prvog dana krajem leta 2010. da dokažem da politička korupcija postoji kao živi politički i kriminalistički fenomen. To je bio moj prvi susret oči u oči sa njom. Ni ne sanjam da ću joj od tog trenutka gledati u oči naredne dve godine do Radne grupe i još dve godine kao članRadne grupe.

* * *

Da je Pančevce neko pitao da li u njihovom gradu postoji off shore zona? trebalo je da odgovore potvrdno. Eksteritorijalnost koju je Azotara uživala činilo ju je od zakona udaljenom kao da je na Kajmanskim ostrvima. A kada nam je u nju ulazak bio dozvoljen, onda su se primenjivala druga pravila a zakon se transformisao do neprepoznatljivosti. Bio je to vid ispoljavanja političkog imuniteta. U misli mi naviru i provere u Azotari iz prethodnih godina (čitaj vlasti), koje su se svaka na svoj način a sve u konačnom ishodu istovetno okončale – neuspešno za pravdu a uspešno za političku korupciju. Da li će se to i ovog puta desiti? Koliko još spasenja Azotara može da izdrži? Pitanja ostaju, a prvi dan provera se završava.


[1] Tada upoznajem vrhunskog policajca Šaptovića iz Arilja. Ubrzo je iz privrednog kriminaliteta prešao u uniformisanu policiju i na žalost nije bio član Radne grupe. Znam da mu se služba nije zahvalila, te ja to činim i u svoje ime, kao prijatelju, on zna zbog čega.

[2] Pesma „Misao“ Milana Rakića, bila mi je jedna od ideja vodilja.

Ostavi komentar

  • (not be published)