Građani vole obmane?

Dana 27. aprila 2014. g. ministar unutrašnjih poslova postao je gospodin Nebojša Stefanović, doktor ekonomskih nauka. Bila je vest koju su objavili mediji uz druge uobičajne detalje. Vest koju mediji nisu objavili bila je: Doktor ekonomskih nauka nije postao ministar ekonomskog razvoja ni ministar finansija, čak ni ministar državne uprave i lokalne samouprave. Postao je ministar policije!

Objavljeno 23.08.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Prethodni deo teksta možete pročitati ovde

Efekte koje je Radna grupa ostvarila, vlast je maksimalno medijski iskoristila.[1] Sve to začinila je veštom retorikom koja je otvorene zloupotrebe moći činila manje vidljivim. Političari su se utrkivali ko će se rečima jače i više suprotstaviti „kriminalu i korupciji”. Zapaljivi govori obilovali su obećanjima da će uspostaviti savršeni sistem vladavine prava u kome niko neće biti nedodirljiv. Poslastica im je bila isticanje nulte tolerancije na korupciju. Uverljivost političkih izjava bazirala se na efektnim i medijski izuzetno iskorišćenim hapšenjima koja je vršila Radna grupa. Iako se brzo prešlo na hapšenje anonimnih, ona su forsirana po principu „svaki uhapšeni je medijski bitan”. I građani su poverovali da će vlast raditi onako kako govori.

Sliku tog vremena upotpuniće rezultati istraživanje javnog mnjenja na temu „Stav građana Srbije prema radu policije”, koje su sproveli misija OEBS-a i CESID krajem 2015. godine.[2] Na najbolji način pokazano je kako je vlast obmanula građane u pogledu borbe protiv organizovanog kriminaliteta. U sažetku istraživanja kaže se:

Percepcija najvećih problema koji bitno utiču na nivo bezbednosti građana bitan je indikator osećaja sigurnosti građana i stabilnosti i jačine države. Kao osnovni nalazi koji obuhvataju bezbednosne probleme građana Srbije izvajaju se: Građani kao najveće probleme na nacionalnom nivou navode korupciju. Kada je reč o borbi protiv organizovanog kriminala, građani Srbije iz jednog u drugi istraživački ciklus iskazuju trend koji izražava pre svega podeljenost mišljenja.[3] Sa porastom starosti ispitanika raste i vera u ozbiljnost borbe protiv organizovanog kriminala, i obrnuto.

Ističem i sledeće:

Najviše zasluga za poboljšanje u nekoj od problematičnih oblasti ispitanici daju Ministarstvu unutrašnjih poslova (44%), Vladi Republike Srbije (18%), ali i samim građanima (15%). Poverenje u institucije beleži blagi rast. Najveći porast poverenja zabeležen je u slučaju Vlade, MUP-a/policije i Narodne skupštine. U slučaju MUP-a i policije smanjio se procenat anketiranih koji iskazuju nepoverenje, uz povećanje obima poverenja za 8%.

* * *

Videli smo kako je vodeća politička stranka neposredno nakon izbora preuzela upravljanje MUP-om. To je oduvek bio jedan od prvih ciljeva svake vlasti. Ovaj put obavljeno je to indirektno i pod okriljem proklamovane borbe protiv „kriminala i korupcije”. U cilju istraživanja spornih privatizacija u MUP-u oformljena je u UKP-u Radna grupa za 24 sporne privatizacije. Njome je upravljao Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti, a njime predsednik vladajuće stranke Vučić. Radna grupa bila je prva poluga moći. Biro je bio izdašni rezervoar iz koga se crpi politička moć. Na to nije mogao da utiče ni resorni ministar iz redova druge političke stranke, kao ni do tada i naizgled stranački neopredeljeni direktor policije.

Bez obzira na to što nije imala nikakav otpor u MUP-u, krajem godine vodećoj stranci porasli su apetiti ka moći. Rešila je da direktor policije bude faktički njen, što je i ostvarila. Međutim, tu nije kraj apetitima za političkom moći, niti im kraja ima. Trebalo se pripremiti za još veći zalogaj.

Potpuno svesna svoje moći, vladajuća stranka je poželela da dodatno ojača. Idealan je način to učiniti putem izbora. Te su oni održani marta 2014. što je dve godine pre roka. Rezultat je bio očekivan – vladajuća stranka osvojila je više od 50% glasova. Takvi rezultati uslovili su uspostavljanje novog formata vlasti. Koalicioni partner više nije bio potreban.U skladu sa tim, vladajuća stranka je uvećala moć preuzimajući mesto predsednika vlade i ministra unutrašnjih poslova koja su do tada pripadala koalicionom partneru. Ako je sa aspekta vršenja vlasti jasno zašto je preuzeto mesto predsednika vlade, smenjivanje koalicionog partnera sa mesta ministra unutrašnjih poslova nije logično. Utoliko pre što je SPS i dalje ostao u vlasti. Posebno i zbog toga što je često isticano da su rezultati borbe protiv „kriminala i korupcije” odlični. Ako je tako, onda je po nekoj logici to zasluga ministra unutrašnjih poslova. Na kraju je formalno ispalo da se gospodin Dačić smenjuje sa mesta ministra unutrašnjih poslova jer je ostvario najbolje rezultate u novijoj srpskoj istoriji.

Postavljanjem svog ministra unutrašnjih poslova, MUP je vezan još jednim lancem kontrole. Ali, politička moć što se više hrani, sve je gladnija, tako da je usledilo i fino podešavanje MUP-a. U tom smislu trebalo je odstraniti sve moćne policijske generale koji su i samim svojim prisustvom bacali senku na čoveka koji realno ni po jednom kriterijumu nije dorastao toj funkciji. Zloupotrebljena politička moć je upravo to i htela, da na ključnom mestu za vlast ima čoveka koji ne može da joj smeta sve i kad bi hteo. Treći lanac kontrole kojim je MUP vezan jeste ubacivanje svojih ljudi u pojedine službe, a pre svih u srce operativne borbe protiv kriminaliteta, u UКP.

* * *

Dana 27. aprila 2014. g. ministar unutrašnjih poslova postao je gospodin Nebojša Stefanović, doktor ekonomskih nauka. Bila je vest koju su objavili mediji uz druge uobičajne detalje. Vest koju mediji nisu objavili bila je: Doktor ekonomskih nauka nije postao ministar ekonomskog razvoja ni ministar finansija, čak ni ministar državne uprave i lokalne samouprave. Postao je ministar policije! Vreme nakon toga obeležiće reakcija dela akademske javnosti koja oštro osuđuje gospodina Stefanovića za plagijat.[4]

Ministar može biti svako, nema formalnih uslova koje mora da ispuni. Vrsta i nivo obrazovanja kao i radno iskustvo nisu bitni. Izuzetak su resori pravde, zdravlja, kulture i sporta.Tako da je ministar pravde pravnik, ministar zdravlja lekar, ministar kulture je neko iz te branše, ministar sporta je bivši sportista ili sadašnji sportski radnik, ali i tu je bilo izuzetaka. Svi drugi resori za ministre mogu imati ljude koji blage veze nemaju sa poslom za koji bi trebalo da budu najodgovorniji.

Zamislite, na primer, konobara kao ministra zdravlja. Možete? A sada kao ministra vojske, policije, vera, ekologije, državne uprave? To je već mnogo lakše zamisliti. Ako navedemo još par sličnih primera, videćemo da svako može da bude ministar većine resora. Da li je zaista toliko lako biti ministar ili su izabrane ličnosti geniji koji mogu i bez stručnih znanja biti ministri? Možda je u pitanju i nešto treće? Кako god to izgledalo, neko pravilo sasvim sigurno postoji i mislim da ne treba previše mudrosti da bi se ono definisalo. Bespogovorna odanost stranci i spremnost da se pogazi vladavina prava može vas vinutu u neslućene visine, ali isto tako i strmoglaviti u blato. Viđeno je to u Srbiji mnogo puta.

Nakon izbora novog ministra policije dolazi do nesvakidašnjih kadrovskih promena u vrhu MUP-a. Da li je to zasluga novog ministra? Da li je u bilo kakvoj vezi sa njim ili je samo logičan epilog aktivnosti koje je započeo ministar pre njega?

U sledećem nastavku, 26. avgusta: Seča generala policije


[1] Uhapšeni su bivši ministar Oliver Dulić, bivši ministar Saša Dragin, najbogatiji Srbin Miroslav Mišković, nekoliko direktora pančevačke Azotare, među kojima i zamenik generalnog direktora JP „Srbijagas”, bivši direktor PKB-a, direktor „CES mekona”, odgovorna lica zrenjaninske „Jugoremedije”. Ukupno je u prvih šest, sedam meseci u desetak realizacija uhapšeno više od šezdeset lica.

[2] http://www.cesid.rs/wp-content/uploads/2017/02/CeSID_OSCE_2015-.pdf

[3] „Četvrtina ispitanih smatra da se država ozbiljno bori sa organizovanim kriminalom, dok 30% zastupa mišljenje da država nije ozbiljna u ovoj borbi. Najveći broj ispitanih (43%) misli da borba protiv organizovanog kriminala postoji ali da se ne sprovodi dosledno, odnosno da se država najčešće obračunava samo sa nekim od vođa organizovanog kriminala, ali ne sa svima.”

[4] Doktorat koji je osporavao deo akademske zajednice stečen je na Megatrend univerzitetu juna 2013. Tema doktorske disertacije je „Nova uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)” Kasnije je deo javnosti osporavao i fakultet za koji je doktor izjavio da je na predavanja išao u Sava centar.


Tekst je preuzet iz studije Siniše Jankovića Kako je jedna ceduljica srušila MUP (Esej o vladavini prava u srbiji na primeru MUP-a), koju je aprila 2021. godine objavila organizacija civilnog društva Institut za istraživanje korupcije Kareja, Pančevo, uz podršku Fondacije za otvoreno društvo Srbija pruženu za realizaciju projekta „Vladavina prava (ili političke korupcije) u Srbiji, na primeru MUP-a”.

Pančevo Si Ti će u tokom jula i avgusta, četvrtkom i ponedeljkom objavljivati delove knjige. Oprema teksta redakcijska.

Siniša Janković (1961, Vranje) je policijski inspektor u penziji. U MUP-u je radio 31 godinu, najduže na poslovima suzbijanja privrednog kriminaliteta. Bio je član radne grupe MUP-a koja je istraživala 24 sporne privatizacije. Magistar je političkih nauka i autor više radova o političkoj korupciji, kao i dve knjige iz ove oblasti, Oči u oči sa političkom korupcijom i Kako je jedna ceduljica srušila MUP. Predsednik je Upravnog odbora Udruženja Institut za istraživanje korupcije Kareja.

Ostavi komentar

  • (not be published)