Godine rada u Batler bolnici (drugi deo)

U drugom delu teksta opisani su drugi događaji iz bolnice u kojoj je autor radio od 1996. do 2001. godine

Objavljeno 20.08.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Moje najbliže saradnice bile su dve dame: Kamil Trasko i Roz Pomenvil. Bolnička administracija je shvatila da mi je, zbog visoke produktivnosti i broja pacijenata koje sam lečio, bila potrebna pomoć sekretarice. Kamil mi je dodeljena kao osoba na recepciji, a Roz je nadgledala i upravljala svim drugim zadacima vezanim za pacijente i moj posao. Bio sam veoma zahvalan administraciji, a naročito Kamil i Roz na njihovoj stručnosti, lojalnosti i orijentaciji prema dobrobiti mojih pacijenata. Nijedna od njih nije imala diplomu medicinske sestre, ali su njihove sposobnosti za rad sa psihijatriskim pacijentima bile odlične.

Psihoedukacija

Uz njihovu pomoć, uspeo sam da proširim domet rada na obrazovanje pacijenata i njihovih porodica. Bolnica je namenila jednu zgradu za sve obrazovne aktivnosti. Roz je bila ključna u kreiranje slajdova mojih predavanja. Psihoedukaciju sam smatrao kao odlično sredstvo u prevazilaženju stigme, angažovanju porodice i poboljšanju pridržavanja lečenja kod pacijenata zbog boljeg razumevanja dijagnostičkih i terapijskih opcija i detaljnog obrazloženja istih. Zbog navedenih razloga, bio sam posvećen ovoj aktivnosti i ulaganju vremena i truda neophodnog za kreiranje edukativnih programa.

Usavršavanje

Otprilike u isto vreme, dr Prajsa me je predložio za dodatnu obuku u poremećajima raspoloženja učešćem u programu koji je organizovala poznata Opšta bolnica Masačusetsa u Bostonu. Tri lidera, dr Geri Saks, dr Mauricio Fava i dr Nazir Gami, bili su najuticajniji u mom razvoju u ovoj oblasti. Dr Saks je bio šef programa za bipolarne poremećaje koji je promovisao sistematsku evaluaciju, rigorozno praćenje i sveobuhvatan plan lečenja koji su u potpunosti odobrili pacijent i njegova porodica. Dr Fava, poreklom iz Italije, bio je direktor Kliničkog i istraživačkog programa za depresiju. Pod njegovim rukovodstvom, taj program je postao jedan od najcenjenijih u zemlji, i model za akademske programe koji povezuju klinički i istraživački rad. Dr Gami, rođen u Teheranu, bio je najoriginalniji mislilac koga sam upoznao. Brzo se uzdigao u značaju zbog svoje povezanosti sa „guruom bipolarnog sveta” Frederikom K. Gudvinom, koji je u to vreme bio direktor Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Interesantna činjenica je da smo bili specijalizanti u istom vremenskom periodu i da je on bio urednik časopisa u kojem je objavljen moj prvi stručni rad u Americi. Jasno je da sam učio od majstora. Ovo iskustvo je dodatno učvrstilo moje interesovanje i strast za pomaganjem pacijentima koji su bili pogođeni ovim vrstama poremećaja.

Eksperimentisanje

Pored standardizovane i odobrene farmakoterapije, bavio sam se eksperimentalnom upotrebom omega-3-masnih kiselina i S-adenozil-L-metionina (poznatog kao SAM-i) u lečenju poremećaja raspoloženja. Ove „alternativne” opcije su kasnije sistematski proučavane i promovisane kao vredni „prirodni” lekovi za pacijente koji su imali neprihvatljive neželjene efekte ili negativni stav prema uzimanju farmaceutskih lekova. Zbog mog interesovanja u ovoj oblasti, pozvali su me stari prijatelji iz Farga da održim predavanje. Moja prezentacija je bila naslovljena „Potencijalne prednosti S-adenozin-metionina (SAM-i) u psihijatriji i medicinu”. Nakon opšteg uvoda, izneo sam podatke o njegovoj upotrebi, zaključivši da se, bazirano na mom iskustvu, najbolji rezultati postižu kada je SAM-i dodat antidepresivima. Bilo je to veoma uspešno predavanje. Stiv Vonderlih je organizovao okupljanje u svom domu i obezbedio picu i piće. Ponovo sam se susreo sa starim društvom i proveo prijatno vreme.

„Big Pharma”

Farmaceutska industrija („Big Pharma”) imala je snažan interes za razvoj lekova koji bi se koristili u lečenju mentalnih poremećaja. Poslednja decenija 20. veka i prva decenija 21. veka bile su „zlatne godine” u tom domenu i prisustvo farmaceutskih kompanija je snažno uticalo na praksu psihijatrije. Novac je tekao u marketingu, davanju i promociji njihovih proizvoda. Takođe, sponzorisali su razne edukativne i zabavne događaje. I ja sam bio pod tim uticajem. Moja stručnost u psihofarmakoterapiji rasla je kroz direktno iskustvo sa pacijentima i upoznavanje sa novim lekovima. Na kraju sam postao jedan od govornika za više farmaceutskih kompanija, kao i konsultant za nekoliko odabranih. Iako je postojao sukob interesa, jer sam bio plaćen za taj rad, trudio sam se da pre svega prezentujem činjenice i edukujem učesnike na najbolji način koji sam znao.

Pohađao sam mnoge programe obuke govornika. Profesionalci vas uče kako da angažujete publiku, zadržite njenu pažnju, izgledate opušteno i samouvereno. Tokom ovih treninga, dobio sam mnogo korisnih povratnih informacija koje su mi pomogle da postanem efikasniji govornik, a i nastavnik. Zahvalan sam farmaceutskoj industriji na sponzorstvu i mogućnosti da uvežbam ove veštine na mnogo različitih mesta. Ponekad su prisutni bili neprijateljski raspoloženi ili kritični, ali kako se kaže to ide sa „teritorijom”.

Gubitak posla

Godine 2000, Patricija Rekupero, po struci pravnik i psihijatar, postala je predsednik i glavni izvršni direktor Batler bolnice. Odmah je počela pomno da razmatra finansijsku situaciju i zaključila da su ambulantne usluge veliki gubitnik za bolnicu. Doneta je odluka da se zatvore sve terenske klinike i da se značajno smanje ambulantne usluge u krugu bolnice. Za mene je to značilo gubitak posla. Dobio sam ponudu da radim ili stacionarno ili u dnevnom bolničkom programu. Već sam imao više od hiljadu pacijenata pod mojom brigom i osećao sam se obaveznim prema njima, iako su legalno oni bili pacijenti Batlera. Počeo sam da pregovaram sa mojim prijateljem i komšijom, Dejvidom Kroslerom, da mu se pridružim u privatnoj praksi. Poželeo mi je dobrodošlicu i rekao da će iznajmiti od Batler bolnice ambulantni prostor koji trenutno koristim kako ni ja ni moji pacijenti ne bismo morali da se selimo. Zvučalo je kao razumna ponuda. Ali na kraju sam odlučio da otvorim sopstvenu privatnu ordinaciju pod nazivom Centar za poremećaje raspoloženja i anksioznosti. Bolnica je pristala da pomogne da pacijenti pređu u moju praksu i dozvolila mi je da iznajmim dve kancelarije, jednu za mene i jednu za moju sekretaricu Kamil Trasko.

U Providens sam stigao na vrhuncu mojih kliničkih sposobnosti. Od početka rada u toj novoj sredini sam iskusio zahteve lečenja upravljanim osiguravajućim organizacijama, koje nije bilo popularno među lekarima. Bio sam deo organizacije koja je već imala ustaljene programe, što mi je olakšalo prilagođavanje. Kada sada gledam što se kaže iz ptičje perspektive, zapanjen sam brojem pacijenata koje sam viđao dnevno, nedeljno i mesečno. Moji šefovi i druge kolege su bili impresionirani mojom izdržljivošću. Radio sam posao sa lakoćom i samopouzdanjem. Za neke od njih sam čak postao njihov „heroj”, neko na koga su se ugledali i isticali kao primer. Pored kliničkog dela, proširio sam dijapazon rada na područje kliničkih istraživanja tako što sam postao član programa za istraživanje raspoloženja. Uz to sam se povezao sa Braun univerzitetom kao nastavnik. Programi edukacije pacijenata i porodice postali su moji kućni projekti u kojima sam najviše uživao. A onda me je zaustavila ekonomska realnost bolnice, sa potrebom da počnem iznova, još jednom.

Autora vezuju duboki koreni za Pančevo u kojem je proveo 23 godine života, od detinjstva do zrelog doba. Tamo se školovao (osnovna škola i gimnazija), a profesionalno usavršavao u Beogradu na studijama medicine i psihologije, kao i na specijalizaciji iz neuropshijatrije. Prvi posao obavljao je u neuropsihijatrijskoj bolnici u Vršcu u periodu od osam godina putujući svakodnevno iz Pančeva. Godine 1988. se sa porodicom seli u Sjedinjene Američke Države gde završava specijalizaciju iz psihijatrije. U sadašnjem vremenu živi sa suprugom u Arizoni gde i dalje leči pacijente i uživa u prirodnim lepotama. Priloženi tekst je modifikovan iz neobjavljene autobiografije „Moj život u slikama i rečima”.

Ostavi komentar

  • (not be published)