Evropska unija je prestala da se oglašava o spornim privatizacijama

Kako je Evropska Unija gubila interesovanje za istraživanje spornih privatizacija, šta je radio tim broj 11 u okviru Radne grupe i kako je okončana afera „Optički kabl”

Objavljeno 20.12.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 20 mins

Prethodni deo teksta možete pročitati ovde

10. Evropska Unija je ostala dosledna u zahtevu da se ispitaju sporne privatizacije – zabluda.

Evropska Unija jednostavno je prestala da se oglašava u vezi sa spornim privatizacijama – istina.

Koliko god da je bilo opravdano interesovanje EU za sporne privatizacije pre 2012. godine, toliko je neopravdano da je sa time prestala nakon 2012. godine. Građanima Srbije na putu ka EU od značaja je svaka pomoć, posebno u vezi sa uspostavljanjem vladavine prava.

11. Na Radnu grupu nije uticala konstelacija vlasti, tj. promena vlasti 2012. godine. Radna grupa bi se kao planirana aktivnosti MUP-a desila bez obzirana to da li je do promene vlasti došlo – zabluda.

Da nije došlo do promene vlasti 2012. godine, Radna grupa nikada ne bi bila osnovana. Koliko god to danas, nakon deset godina, čudno zvučalo – istina je!

Nakon predsedničkih i parlamentarnih izbora maja 2012. godine, novouspostavljena vlast osnovala je Radnu grupu kao ispunjenje glavnog predizbornog obećanja, borbe protiv „korupcije i kriminala”. Radna grupa osnovana je 4. septembra 2012. godine, sedište joj je bilo u Upravi kriminalističke policije MUP-a, u Palati „Srbija” na Novom Beogradu. Do kraja godine radila je intenzivno i bez ikakve opstrukcije. Onda se polako usporavala i kako-tako održavala u životu do oktobra 2014. godine, kada je ugašena. Odmah nakon toga pala je u zaborav. Takav ishod nije plod slučajnosti, naprotiv, rezultat je brižljivo pripremanog i sistematski sprovedenog odbrambeno-regerativnog mehanizma neformalnih centara moći.

U prvi mah činilo se da je nova vlast iskrena u namerama da se obračuna sa godinama akumuliranom političkom korupcijom. „Dosije korupcija” imao je isti utisak. U uvodnoj reči izdanja iz 2012. godine urednik Dragan Dobrašinović iznosi tada široko rasprostranjeno uverenje: Izgleda da u Srbiji nikada snažnije nije bila izražena politička volja da se napravi konačan obračun sa korupcijom i njenim nosiocima. Ostavimo uverenja po strani. Ko god još uvek pamti političku 2012. godinu može posvedočiti o nikada snažnije izraženoj političkoj volji. Kada je npr. i zamenik Republičkog javnog tužioca ujedno i predsednik Udruženja javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca Srbije dr Goran Ilić u to poverovao, kako ne bi i narod? Gospodin Ilić u izjavi za „Dosije korupcija” kaže da korupcija neće ostati nekažnjena.

12. Upravo to – korupcija neće ostati nekažnjena, sledeća je zabluda.

Osnovna karakteristika političke korupcije je da uvek ostane nekažnjena – istina.

Građani su tada verovali da je nova vlast iskrena u namerama da će se boriti protiv „kriminala i korupcije”. To i nije tako loše, ali su 2014. dodatno poverovali i da je namera ostvarena! To je ujedno i generalna zabluda koja krasi ne samo Radnu grupu, već celo naše društvo. Koliko je moćna ta zabluda, voleli bismo da znamo, ne bismo li videli kako da je razotkrijemo.

Svaka, pa i navedena zabluda, moćna je onoliko koliko i onaj koji je instalirao. Sa ovakvim stanjem društva gotovo je nemoguće da će iko ozbiljno probati da je razotkrije. Pravo čudo bio bi i sam pokušaj. Uspešno razotkrivanje zablude u ovakvom stanju društva apsolutno je nemoguće. Ali, ako pre toga poradimo koliko ko može i društvo dovedemo u stanje pristojnosti, onda bi sasvim izvesno bilo njeno deinstaliranje. Koliko duboko se u tkivo naroda usadilo verovanje da su „kriminal i korupcija” u Srbiji pobeđeni, toliko je to osnova da se, nažalost, ali opet (po ko zna koji put) počne borba protiv tog zla.

Nema mesta pesimizmu, koliko god teška i neizvesna borba nas čekala.

13. Imali smo priliku, u vreme Radne grupe, kao društvo da na talasu nove vlasti eliminišemo političku korupciju – zabluda.

Nije bilo lako zaključiti da na talasu nove vlasti društvo u celini nije imalo nikakvu šansu da eliminiše političku korupciju – istina.

Još jedna propuštena šansa, može da se kaže tamo gde je šansa postojala. U vreme Radne grupe postojao je zaslepljujući privid da postoji. Zloupotrebljena politička moć je sve šanse koje su se društvu pružile iskoristila samo za sebe.

Pravilo vremena u kosmosu prilično je jasno. Ono što se u kosmosu nedavno desilo, mi na Zemlji još ne vidimo jer svetlo tog događaja još nije stiglo. Isti je slučaj i sa stvarnim događajima u vreme Radne grupe. Pa šta pre od ta dva kao narod vidimo.

14. Ministarstvo unutrašnjih poslova nije odgovorno što blagovremeno nije proverena nijedna od sumnjivih privatizacija – zabluda.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je bio dužno, time i odgovorno, da postupi blagovremeno i da radi na sprečavanju i otkrivanju zloupotreba u vezi sa privatizacijom – istina.

Kada MUP nije mogao pre, onda je u vreme osnivanja Radne grupe trebalo jasno i glasno da prizna svoj nerad. Možda još gore, prikrivanje teških oblika organizovanog finansijskog kriminaliteta sa svim atributima političke korupcije. Ali, takvo bi priznanje tražilo i krivca. E, pa on, baš taj krivac i dalje se za sve pitao. Tako pitajući se razmišljao je šta mu je bolje, da li da bude sankcionisan, možda i osuđen na višegodišnju bezuslovnu zatvorsku kaznu, ili da svoj položaj, moć i lične privilegije unapredi? Bilo je to jako teško pitanje na koje nije bilo lako odgovoriti. Krivci su ostali usamljeni u odlučivanju i na miru, van interesovanja bilo kog društvenog činioca doneli odluku koja je njima donela još bolje, a narodu još gore.

Ako je MUP po zakonu bio dužan da radi na kriminalitetu, ko je to konkretno trebalo da učini? Cela direkcija policije nadležna je za poslove policije. Uprava kriminalističke policije je nosilac svih aktivnosti na planu kriminaliteta preko svojih organizacionih jedinica, u ovom slučaju to su SSK (Služba za suzbijanje kriminaliteta) i SBPOK, sa do te mere pomešanim nadležnostima da izazivaju poznatu surevnjivost i međusobni rivalitet. Služba za suzbijanje kriminaliteta dugo nije imala operativne sposobnosti da samostalno radi na iole značajnom predmetu. Samo zahvaljujući ličnom entuzijazmu pojedinaca takvih pokušaja je bilo. U tim slučajevima SSK je angažovao i koordinirao područne policijske uprave kao nosioce aktivnosti, kojima je snagom svoje moći pružao moralnu i tehničku podršku. Koja će služba biti nadležna pre svega zavisi od rejtinga koji ličnost policijskog starešine ima. Mogućnosti za blagovremeni rad na sumnjivim privatizacijama bilo je više, ali su sve jednako zatajile. Kada je Radna grupa počela rad, naravno da se ni jednom rečju nije postavilo pitanje bilo koje vrste odgovornosti.

Tim br. 11 Radne grupe – „Azotarci”: Vratimo se u vreme kada je Radna grupa osnovana i kada je počela svoje putešestvije morem vaskolikog zla. Stajna tačka sa koje smo posmatrali političku korupciju i učestvovali u aktivnostima Radne grupe je tim br. 11. Činili su ga operativci privrednog kriminaliteta Policijskih uprava Pančevo i Čačak, ukupno nas osmoro. Tokom vremena bilo je odlazaka i dolazaka, ali se broj smanjivao, da bi se sveo na petoro. Samo dvojica iz tima smo svo vreme bili u Radnoj grupi. Na prvom (ujedno i poslednjem) sastanku cele Radne grupe, 4. septembra 2012. godine u sedištu MUP-a, tim broj 11 zadužen je privatizacijom HIP Azotare doo Pančevo.

Na početku u Radnoj grupi euforije nije bilo, atmosfera je vrlo uzdržana, kod nekih i sumnjičava. Većini operativaca predmeti sa kojima su zaduženi poznati su godinama unazad, jednako kao i muke koje su imali u pokušaju da na njima rade. Kada vas politička korupcija godinama uspešno ometa da zakon sprovodite, teško ko odjednom poveruje da je sve loše prošlost. Ipak, rasplet događaja u Radnoj grupi stvara sve pozitivniju, pa čak i optimističnu atmosferu. Kao prvo, došlo je do smene vlasti, nova je gromoglasno obećavala, najavljivala i započela borbu protiv „kriminala i korupcije”. Radna grupa bila je početak ostvarenja obećanja. Formirana je uz mnogo lepih reči i obećanja, do te mere da se stekao utisak o ulagivanju rukovodstva UKP-a operativcima Radne grupe.

15. Radna grupa obavljala je svoje aktivnosti na miru, bez pritiska javnosti, politike i vlasti – zabluda.

Od Radne grupe gotovo grozničavo očekivala su se najbrža i masovna hapšenja – istina.

Nakon formiranja Radne grupe, već 13. septembra 2012. godine počelo se sa najavama hapšenja i kalkulacijama kada će se desiti prva. Blic objavljuje podatke dobijene od neimenovanog izvora iz MUP-a:

Prva faza posla biće, prema očekivanjima, okončana za mesec dana, kada će biti iskristalisani dokazi na osnovu kojih bi mogli da se pokrenu krivični postupci. U to vreme očekuju se i prva hapšenja odgovornih.

Svakome ko zna šta je posao kriminalističkog operativca privrednog kriminaliteta bilo je jasno da ni prva, ni druga, ni bilo koja hapšenja u tako složenim predmetima ne mogu biti ni brzo, ni uskoro. Bez obzira na to što su to želje i obećanja. Čije želje? Želja svakog poštenog i dobronamernog čoveka u Srbiji, pa i nas operativaca, bila je da se bez pritisaka prikupe dokazi i to oni koji se definišu kao osuđujući, tj. oni na osnovu kojih se mogu doneti osuđujuće presude. Sa tog aspekta nikakva brza, ni ishitrena, ni instant hapšenja nisu bila moguća. Naprotiv ona su samo škodila predmetima do te mere da su ih u dugim sudskim postupcima ubijala. Ali želju je imao još neko. Nova vlast je htela skoro po svaku cenu narodu da udeli nešto, odmah. A jedino je bilo moguće da to nešto budu hapšenja tajkuna kao ispunjenje predizbornog obećanja o borbi protiv „kriminala i korupcije”. Čija će se želja ispuniti?

Pod pritiskom brzih hapšenja bio je vrh MUP-a, koji je na Radnu grupu ne samo preneo, nego pritisak dodatno pojačao. Sve što je Radna grupa brzo mogla da uradi bila je realizacija predmeta Jugoremedija, ali značaj uhapšenih ni izbliza nije mogao da zadovolji apetite hapšenja gladnog biračkog tela. Sledeće brzo, tačnije ishitreno hapšenje bilo je bivšeg ministara Olivera Dulića u predmetu „Optički kabl”. Ali je odmah pušten da se brani sa slobode. Puštanje na slobodu osumnjičenog za težak oblik privrednog kriminaliteta samo je dodatno zamutilo i ovako mutnu vodu.

Takav epilog – puštanje osumnjičenog na slobodu, bio je za Radnu grupu a posebno za vrh MUP-a poražavajući. Uspeha ne da nema, nego se proizvode neuspesi, a već je dva meseca od kako Radna grupa punom parom radi. Jel narod to očekivao, to su brza hapšenja tajkuna? To je vlast obećala kad je opozicija bila? Teška pitanja koja prete da na samom startu potope brod Radne grupe koji još ni iz luke nije isplovio. Trapavo dozlaboga. Uz to bivša vlast postaje sve glasnija sa zahtevima za nove izbore. Strašno, jel to znači da će nova vlast morati da se opet narodu dokazuje, a bez ikakvih rezultata. Kako da se spasimo – jedino je pitanje, koje se prenosi sa vrha vlasti, preko MUP-a do Radne grupe. Ni jedne od 24 sumnjivih privatizacija nema ni na vidiku rešene. Ima li nešto drugo što narodu može da se brzo servira, a da ga očigledno ne prevarimo?

Prostor koji ovaj tekst ima na raspolaganju nalaže zadržavanje na jednom predmetu i pokušaj da ga što bolje osvetlimo. Reč je o grupi povezanih predmeta koje je obrađivao tim br. 11. Na žalost autora nećemo moći da prikažemo sve.

Radi potpunije informacije o predmetu „Optički kabl” navodimo i sledeće:

Govoreći o slučaju Optički kabl Tranasparentnost Srbija (TS) kaže da priče nisu dobile epilog, jasno je i tri godine kasnije. Kritički stav TS je svakako ne samo opravdan, nego za društvo neophodan. Dve godine kasnije, 12. jula 2017. godine Specijalni sud osudio je nepravosnažnom presudom bivšeg ministra Dulića na kaznu zatvora od tri godine i šest meseci. Sa njim osuđeni su njegov zamenik Nebojša Janjić na tri i direktor „Puteva Srbije” Zoran Drobnjak na godinu dana zatvora. Veliki je iako nepravosnažni uspeh pravosuđa, osuđenje lica iz aktuelne vlasti; ne bivšeg nego i sadašnjeg visokokotiranog državnog funkcionera. Javnost bi trebala da bude zadovoljna sa prvostepenom presudom, iako ne treba očekivati da će se postupak po žalbama brzo okončati. Barem u ovom slučaju svaki drugi komentar u to vreme bio bi suvišan. Javnost mora da bude kritična, ali u želji da umanji štetne posledice političke i korupcije uopšte, ne sme da upadne u zamku, ne sme da presuđuje pre suda. Od pasivne javnosti jedino je pogubnije kada bi joj pravosuđe udovoljavalo. Stoga želju javnosti da se osuđujućim presudama sankcionišu korupcionaške afere, treba zameniti željom da sud i državni organi čije aktivnosti prethode sudskim obave svoj posao po zakonu, dosledno, blagovremeno, bez opstrukcije, bez uticaja vlasti, političke moći i drugih neformalnih centara moći. Jedino na taj način javnost će povratiti duboko poljuljano poverenje u državu. Da li je to u Srbiji danas realno moguće, drugo je pitanje, ali je svakako moguće sutra.

Epilog: decembra 2021. godine optuženi Dulić i drugi su oslobođeni.

* * *

Ovaj tekst deo je knjižice koja predstavlja nastavak edicije započete naslovom Oči u oči sa političkom korupcijom. Između njih nalazi se knjižica koja će, ako Bog da a dobri ljudi pomognu da se objavi, imati naslov Žmureći sa političkom korupcijom.

Vreme je da se setimo dana kada smo kao društvo imali šansu da ojačamo vladavinu prava. Radna grupa MUP-a za 24 sporne privatizacije osnovana je 4. septembra 2012. Šta se dešavalo u proteklih deset godina? Desilo se i još uvek se dešava, suprotno očekivanjima. Politička korupcija i zloupotrebljena politička moć razvili su se gotovo do savršenstva, bacajući senku na događaj koji je trebalo da bude kamen temeljac za Srbiju bez kriminaliteta.

Oni kojima ovaj tekst neće prijati, a takvih će biti, slobodno mogu da shodno svom poimanju vladavine prava zamene mesta vrednosnim stavovima zabluda / istina.

Nadajući se da će nas ova knjižica bar za malo približiti vremenu u kome će od otkrivanja političke korupcije strepeti oni koji su je počinili, a ne oni koji su je otkrili.

Autor

Naslovna fotografija nastala je na promociji publikacije 5. septembra 2022. godine u Beogradu

U petak, 23. decembra: Istraga privatizacije pančevačke Azotare

Ostavi komentar

  • (not be published)