O mesu i betonu

Objavljeno 31.10.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Antonen Arto je još pre oko sto godina izjavio: „Gledalac će u budućnosti u pozorište ići kao što ide kod zubara ili hirurga, znajući da mu život neće biti ugrožen i da mu se ništa strašno neće desiti, ali da iz tog procesa neće izaći nepromenjen.” E pa ta budućnost je odavno stigla, a njen deo je i „O mesu i betonu”, predstava/performans koji je bio prikazan na ovogodišnjem Bitefu u izvođenju brazilske grupe Anti Status Quo. Ukratko o predstavi, da bi imali ideju o čemu pričam. Odvija se u prostranom, dobro osvatljenom lučkom hangaru, koji je čist i prazan, s izuzetkom nekoliko kesa napunjenih smećem smeštenih u ćoškovima. Gledaoci su na ulazu dobili maske i pola sata beciljno stajali raštrkani po prostoru, da bi u jednom trenutku shvatili da su među njima i izvođači koji su diskretno počeli svoj performans. Serijom neobičnih pokreta otpuzali su do kesa sa smećem. U početku stidljivo, a na kraju manično počeli su da trpaju plastične i papirne otpatke ispod svoje odeće sve dok im se majce i trenerke nisu toliko isteglile da su počele da pucaju. Zatim su se okomili jedni na druge, isprepleteni u unezverenoj gomili besno su izbacivali udenute predmete i trzali jedni drugima odeću do trenutka kad svih osmoro glumica i glumaca nije ostalo golo na sceni. U sledećih sat vremena prikazali su nekoliko slika i raspoloženja koja su bila vizualno savršena, kretala su se od bezumnog laktanja po podu, do snolikog podizanja pojedinih glumaca koji su se kao marionete kretali pripijeni uz zid hangara. Performans je završen gnevnim treskanjem smeća o zid, praćen udruženim skupljanjem istog do najveće moguće gomile koje osmoro ljudi može istovremeno da podigne.

Foto: Nada Zgank

Nema smisla prepričavati predstavu, sve što mogu reći je da je sve bilo veoma smisleno, pažljivo koncipirano i vizalno savršeno. Naša opsednutost materijalnim dobrima, bezumni konzumerizam koji nas čini međusobno otuđenim, anksioznim, praznim ili besnim samo su neke ideje koje „O mesu i betonu” veoma efektivno komunicira sa publikom. Prepustiću pozorišnu kritiku onima koji se profesionalno njome bave, verujem da predstava ionako ima više nego dovoljno hvalospeva. Ja samo imam želju da izrazim radost što sam doživeo trijumf budućnosti o kojoj je maštao Arto. Umesto da tri sata sedim zakovan u fotelji, s 15 redova drugih gledalaca odeljen od scene, imao sam slobodu da pratim performans zajedno sa ostatkom publike kako god želim. Neko je sve vreme sedeo naslonjen na zid hangara, drugi su pak pratili radnju tj. glumce iz jednog kraja dvorane u drugi. Gledali smo ih od neposredne blizine do „bezbedne” udaljenosti kako je ko želeo, stojeći, sedeći pa čak i ležeći na podu, jer što ne bismo iskoristili jedinstvenu priliku da uživamo u predstavi na najugodniji, a ujedno i neobičniji način. I nije u pitanju samo forma, bez ijedne reči osam glumaca koji su došli iz Brazila, dakle iz drugačije kulture i sa totalno suprotnog kraja sveta su za tri sata igre uspeli da prenesu više ideja i emocija nego polovina klasičnog repertoara bilo kog beogradskog mejnstim pozorišta.

Još jedna zanimljivost je relaksiranost sa kojom je publika ispratila nagost glumaca. Niko nije pokušao da napusti prostor, nisam primetio nikakve izraze zgražavanja ili nelagode, posmatrali smo ih kao nešto najnormalnije i prirodnije, što ljudsko telo u suštini i jeste. Ja lično nisam imao nikakvu mentalnu barijeru tokom predstave jer pripadam delu publike koja je imala privilegiju da u našem gradu prati festival posvećen ovom tipu pozorišta koji ima tradiciju dužu od četiri decenije. Festival novih teatarskih formi sam prvi put ispratio kada sam imao 14 godina. U poslednjih 25 godina sam više puta iskusio sve elemente performansa kojeg sam gledao u okviru Bitefa, od praćenja predstave na sceni u okruženju glumaca, do neposredne interakcije sa njima. Nagost ni ne pominjem jer je i to uveliko banalna pojava koja odavno nijednog emancipovanog gledaoca preterano ne fascinira sama po sebi. Festival je u međuvremenu promenio ime u Ex-Teatar fest, ali tradicija alternativnog pozorišta i dalje živi u Pančevu iako je festival bleda senka onoga što je bio nesrećnih devedesetih. Tada je uprkos materijalnoj bedi na festivalu bilo daleko više trupa iz cele zemlje, a među njima i nekoliko naših pančevačkih sa vrlo kvalitetnim avangardnim predstavama.

Foto: Lucas Brito

Svestan sam da praćenje ovakvih sadržaja zahteva malo veću koncentraciju i potencijalno izlaženje iz zone komfora, ali moje iskustvo je da je zadovoljstvo koje oni pružaju gledaocu daleko nadilazi klasično pozorište. Naš grad nema pozorište, ali ima festival koji decenijama kohabitira sa Bitefom u Beogradu. To je izuzetno vredna tradicija i nasleđe koje vredi negovati i iskusiti. Fun fact, Ex-Teatar je uvek bio besplatan, dok inostrane produkcije na Bitefu ne možete gledati bez 10 ili 20 evra. Bilo bi žalosno da ga ne negujemo i velika šteta ako ga izgubimo. Hajde da sačuvamo barem taj mali delić budućnosti za koji smo se izborili, uprkos tome što na većini drugih frontova uporno tonemo u prošlost.

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)