Medijska pismenost ili dekonstrukcija stvarnosti

Jedan od velikih izazova sa kojim se čovek današnjice suočava jeste problem prezasićenosti informacijama – do njih se neverovatno lako dolazi i sve se brže proizvode. Kakva je uloga medijske pismenosti u odabiru toga šta čitamo / koga slušamo? Kakva je uloga nas kao medija? Da li smo dovoljno budni i društveno odgovorni?

Objavljeno 21.02.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Na svakom koraku bombardovani smo različitim medijskim porukama. Te višeslojne poruke, a na dnevnom nivou bude ih na hiljade, pristižu nam putem različitih kanala informisanja. Ne samo putem klasičnih medija – televizije, radija, štampe… Mediji su, najsažetije rečeno, svi odašiljači poruka.

Na koji način promišljamo o stvarnosti? Da li uopšte o njoj promišljamo? Šta je sve uticalo na oblikovanje našeg sveta i definisanje naših uverenja? Jesu li to bile bajke, mitovi, crtaći, serije/filmovi, pozorište, muzika, novine, knjige, svi nivoi našeg formalnog i neformalnog obrazovanja kom su doprineli profesori i profesorke, bibliotekari i bibliotekarke? Ili su to možda radio-programi, televizija, reklame, internet, društvene mreže, influenseri, naši prijatelji i prijateljice…

Kakve to sad ima veze sa medijskom pismenošću?
Velike. Medijska pismenost po svojoj definiciji jeste sposobnost da aktivno primenjujemo svoja gledišta i saznajne tehnike u korišćenju medija kako bismo protumačili višeslojna značenja brojnih poruka.

Kritikom ću te, kritikom ćeš me

Medijska pismenost – pošto ona ne podrazumeva samo našu sposobnost da čitamo, pišemo i razumemo (pročitano) – iziskuje neprestano učenje. Doživotno učenje. Konstantnu nadgradnju i preispitivanje stavova. Potrebno je, što su ujedno i zahtevi funkcionalne pismenosti, da jezik koji učimo, koristimo smisleno. Da pored toga što ćemo razumeti pročitano, zauzmemo i određeni (kritički i analitički) stav, ali i da upotrebljavamo različite veštine sporazumevanja. Neophodno je da o naučenom razmišljamo.

Prema poslednjim informacijama zasnovanih na istraživanju – PISA testiranju za 2018. godinu – tačnije, međunarodnom programu procene obrazovnih postignuća učenika, stopa funkcionalne pismenosti u našoj državi nije na zavidnom nivou. Svaki treći petnaestogodišnjak funkcionalno je nepismen, što znači da nije u stanju da naučeno primeni u praksi. Tako se Srbija nalazi na 45. mestu od ukupno 79 zemalja u kojima je testiranje sprovedeno.

Za sve one kojima nedostaju veštine obuhvaćene medijskom pismenošću postoji bojazan da neće uspeti mnogo šta da učine sa pomenutim brojnim informacijama. Njihovo razumevanje medija je slabije. Neće biti u stanju da razaberu dobru od loše ili netačne informacije, što će dovesti do loše organizacije tih podataka, a potom i do oskudnog i pogrešnog znanja. Nažalost, takve osobe postaće lake mete i njihovim znanjem upravljaće, kako Džejm Poter ističe u svojoj obimnoj studiji o medijskoj pismenosti, aktivni snabdevači informacijama – oglašivači i zabavljači. Na taj način, nedovoljna medijska pismenost postaje i postaće još veći rasadnik manipulacije.

Medijska koalicija mahom nezavisnih medija u Srbiji realizovala je tokom 2013. i 2014. godine zapaženu i sveobuhvatnu kampanju za medijsku pismenost. Njihov program uključio je rad sa različitim ciljnim grupama, a veliki akcenat bio je na osnaživanju mladih ljudi i njihovih edukatora. Raznovrsni materijali na njihovom sajtu koristiće vam da se upoznate sa metodama manipulacije, ali i da dublje zađete u temu medijske pismenosti.

Među zanimljivim projektima koji se bave medijskom manipulacijom, dekonstruisanjem stvarnosti, borbom protiv lažnih vesti, teorijama zavere i dezinformisanjem jesu Raskrikavanje, projekat portala Krik, i FakeNews Tragač Novosadske novinarske škole. Ukoliko ste radoznali, obilje edukativnog sadržaja čeka na vas. A ako vam je stalo da sami naučite kako se kreiraju lažne vesti kroz igru (i tako ih lakše prepoznajete u realnosti), tu su Loše vesti.

Digitalno = javno

Važno je da informacije proveravamo, što bar danas, u vreme ogromnog tehnološkog razvitka, ne bi trebalo nikome da predstavlja problem. Medijska pismenost usmerena je na usavršavanje naših veština i podrazumeva preuzimanje lične (društvene) odgovornosti. Ona, u neku ruku, znači izlazak iz zone komfora. Ona, u kantovskom smislu, podrazumeva prosvećenost – služenje vlastitim umom i izlazak iz maloletnosti za koju je čovek sam odgovoran.

Ukoliko pomislite da nemate nikakvog udela u medijskom opismenjavanju ili odašiljanju medijskih poruka, varate se. Ako je medij svako ko stvara i prenosi određene informacije, gde ste tu vi? Razmislite o vašim nalozima na društvenim mrežama, o vašim blogovima i sajtovima, podkastima. Šta šerujete, lajkujete, na koji način komentarišete određene sadržaje, da li sebe ili nekoga drugog osnažujete, koga promovišete… Medijska pismenost podrazumeva veštinu kreiranja medijskih poruka u skladu sa određenim etičkim standardima, jer digitalni prostor jeste javni prostor. I nije svejedno kako ćete se u njemu ponašati. Bitno je kakve ideje zastupate, a vaš glas u medijskom prostoru nije nevažan.

Re-programiranje

Pravo pitanje jeste koristimo li medije na pravi način ili dozvoljavamo nekome, svesno ili nesvesno, da nas programira – da utiče na naše želje, namere, reakcije u svim sferama života. Teoretičar Džejms Poter, ne bez razloga, kaže kako mi volimo medije i to dokazuje statistikom. Tvrdi da 30 posto budnog stanja posvećujemo nekom mediju, a dodatnih 39 posto vremena kombinujemo ga/ih sa nekim drugim aktivnostima.

Do velike klopke u koju upadamo dolazi kada korišćenju medija ne poklanjamo svesnu pažnju. Masovni mediji diktiraju određene obrasce ponašanja u pogledu njihovog korišćenja, a ti obrasci ponašanja kasnije prelaze u automatske navike. A kada nešto postane navika, kada o sadržajima koji nam se plasiraju ne promišljamo, više nemamo u pravom smislu kontrolu nad našim životom. U današnjoj kulturi prepunoj informacija mi tim informacijama prilazimo uglavnom bez razmišljanja – rutinski, po automatizmu. Istina je da automatska obrada podataka jednim delom upravlja našim korišćenjem medija, ali ostaje nam prostor i da držimo stvari pod kontrolom.

Medijska pismenost insistira na dekonstrukciji naše stvarnosti – naših navika, stavova i vrednosti, medija, koje bi trebalo da koristimo radi lične koristi i unapređenja života. Ona od nas zahteva spremnost da kritički i analitički usvajamo sadržaje, da razmišljamo o razlozima zašto je neka poruka napravljena, poslata i kakva je njena svrha. Za takve analize trebalo bi da se neprestano usavršavamo, da stičemo znanje – da budemo radoznali.

Medijska pismenost podrazumeva našu budnost, jer nijedna poruka nije neutralna. Zbog toga je potrebno insistirati na medijskom obrazovanju – podučavati sve generacije kritičkom razmišljanju kako ne bi podlegli neželjenim uticajima medija.

Za tačnim informacijama treba tragati, plasirati ih. Treba reagovati na laži, preuzimati odgovornost, menjati realnost. Treba imati hrabrosti služiti se vlastitim razumom, što je moto prosvećenosti, kaže Kant. Nije pogrešno reći da je to i moto medijske pismenosti.

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost Redakcije sajta Pančevo Si Ti i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Ostavi komentar

  • (not be published)