Kafanica, sudnica – kovinska ludnica

Reagovanje na tekst „Kovinski komunalac je otišao u... Honduras” koji je na našem sajtu objavljen 26. marta 2018. godine

Objavljeno 16.04.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 24 mins

Najprirodnije je kada se nešto objašnjava početi objašnjenja od početka. Međutim, svaki početak je obično i težak. Zašto je meni ovaj početak baš takav? Zato što sam mislio da su mi neki u preduzeću u kojem radim iskreni prijatelji. Upravo njima sam godinama govorio kako me boli nepravda koja vlada u JP „Kovinski Komunalac”. U toj firmi odavno važi teorija „Ako živiš od onoga što govoriš, pazi šta pričaš”. Znajući to ja sam i dalje pričao, a većina se slagala sa onim što sam govorio. U životima svih nas najteže je ono što peče i boli, zar ne? Zato sam se i okretao prijateljima, verujući da će me razumeti i podržati. Na žalost u ovom slučaju desilo se nešto strašno, oni su me razumevali, ali me nisu podržali. Zaboravili su da mečka može da zaigra i pred njihovim vratima. Zato mi je ovo teško što pišem. Jako me peče izgubljeno poverenje u određene ljude. Ono se potvrdilo 12. aprila u Osnovnom sudu u Smederevu, gde su saslušani prvih sedam od četrdeset klevetnika. Oni su u celosti lažno svedočili potiv mene optužbama objavljenim na Facebooku koje ću u narednim redovima sve objasniti i iza navedenog stajati po cenu da me neko strelja. Mene je u više navrata ubijala moja reč, a pomenutog datuma rešio sam sve da iznesem u javnost po cenu života.

Poznata činjenica je da interesi upravljaju svima nama – manje ili više. Ali neke ljude interes ne može naterati da urade bilo šta. U ovom tekstu videće se šta su sve ljudi u stanju da urade kako bi održali karijeru po svaku cenu na rukovodećim mestima, a neki i kao obični radnici. S obzirom na to, a kada se radi o radnoj organizaciji u kojoj sam od devedesetih godina zaposlen tvrdim, da interes i karijera u JP „Kovinski Komunalac” govore sve svetske jezike, ali nisu svi zaposleni poliglote pa su neki penjanje do položaja pokušali da ostvare lažima i falsifikatima. Lažni scenario sastavio je pomoćnik scenariste Ivan Boškov po nalogu glavnog scenariste Predraga Stojšina. Za glumce su odabrali 40 zaposlenih, od kojih su jedni bez ikakvih ucena prihvatili ulogu, dok je većina pod pretnjom otkaza ugovora o radu potpisala protiv mene ono što su lažima dokazivali na saslušanju. Zaista, verovao sam da misle dobro sebi i preduzeću i da bar jedan na sudu neće lagati. Srašno sam se prevario – svi su pod zakletvom lagali. Koliko će lagati ostalih tridesetak kada budu saslušani, videće se. Evo šta su lagali.

1. DA JE U MOJIM SMENAMA NESTAJALO GORIVO IZ AGREGATA NOTORNA LAŽ. Nikada nije utvrđeno da je to tačno. Da je utvrđeno protiv mene bi postojala sudska presuda. Ja sam prvi obelodanio krađu. Ne kažem da je kolega koji je radio treću smenu to učinio, ali sam posle odlaska kolege Željka Drače izmerio nivo goriva i primetio da fali pola rezervoara. To sam javio tadašnjem direktoru Aleksandru Kojiću koji je naredio da se meri nivo u svakoj smeni i da onaj ko je krao naftu prizna, jer će u protivnom kazniti svu četvoricu radnika. Kada je u drugu smenu došao kolega Dejan Stojiljković preneo sam mu tu informaciju. Niko nije priznao i svi smo kolektivno dobili prijavu kojom smo upoznati da nam se odbija deset odsto od plate. Nikada nije dokazano ko je krao naftu. Rukovodilac Glavne crpne stanice u tom periodu bio je Predrag Stojšin. Inače Dejan Stojiljković i Željko Drača potpisnici su kleveta protiv mene.

2. DA SAM NAMERNO KVARIO PUMPE NOTORNA LAŽ. Taj koji je lansirao tu laž ne verujem da zna ko je Ned Lud i da je u 19. veku on u Engleskoj namerno kapitalistima uništavao mašine i da je po njemu taj buntovni pokret nazvan ludizam. Da sam tako nešto radio trebalo bi me prozvati ludakom. Na kraju, u knjizi primopredaje smene upisuju se svi kvarovi, i veliki i manji. Pored pomenute dvojice iz gornjeg navoda tada je na Glavnoj crpnoj stanici radio i Dušan Rnić – takođe potpisnik klevete protiv mene.

3. DA SU NESTALI AKUMULATORI SA VOZILA NOTORNA LAŽ, za šta naravno navode mene kao osumnjičenog. Kamion – cisterna mesecima je bio parkiran na ulici ispred Glavne crpne stanice. Akumulatore je neko ukrao takođe u noćnoj smeni. Ko je te noći radio ne sećam se i nikada nije utvrđeno ko je ukrao akumulatore. O tome mogu samo da kažem, kako je lopov koji je ukrao naftu i akumulatore usigurno među nama i smeje se iz prikrajka zbog svega ovog.

4. DA SAM VREĐAO KOLEGE ZA ŠTA SAM KRIVIČNO OSUĐEN – NIJE LAŽ. Ivana Boškova poznajem od mladosti. On je čovek koji je izmenio mnogo stranaka i u svim strankama je bio vojnik koji je izvršavao naređenja. Naravno, nikada nije bio na ratištu, ali se svojski trudio da i noću nosi pozive rezervistima da idu na ratišta. Kao član SPS-a radio je u Opštini pri Centru za obaveštavanje, javljanje i uzbunjivanje. Padom Slobodana Miloševića ukinut je Vojni odsek i Boškov dobija otkaz u Opštini. Učlanjuje se u G 17+ i kao takav postaje radnik JP „Kovinski Komunalac”. Nikada nismo imali nesporazume na poslu, sve do jednog dana kada sam radio u prvoj smeni. Bilo je 13.45 časova. Na poslu smo imali televizor, koji smo zajedničkim sredstvima kupili mi radnici pre njegovog zaposlenja, i nikada niko nije postavljao pitanje u vezi njegovog korištenja niti tražio njegovo uklanjanje (čak ni Predrag Stojšin dok je bio v.d. direktor, ali je to pravo sebi dao Ivan Boškov). Kada sve funkcioniše kako treba bilo je slobodno pogledati bar vesti. Kao sportista i ljubitelj sporta gledao sam tenisko finale Federer – Đoković. Ivan Boškov je dolaskom u drugu menu ušao u dežuranu i isključio televizor s rečima: „Šta se svi ložite na tog Đokovića? On ne plaća porez državi!” Na to sam mu odgovorio da ne plaća ni on kada ljudima privatno ugrađuje antene. Odgovorio je da to nije isto. Isto je, rekao sam mu, porez je porez. Nekoliko puta uključivao sam, a on je isključivao televizor. Pa kako pametniji popušta pokupio sam se i otišao. Sutradan sam bio u noćnoj smeni i uvek sam u pet minuta do šest, pre Jutarnjeg programa slušao verski kalendar. Ponovilo se isto. Ugasio je televizor rečima da su Srbi idioti i najgori na svetu. To me je baš uvredilo. Tim pre što sam Srbin koji je dva puta bio u Hilandaru – biciklom, kako bih ja drugačije. Od Opštine Kovin te 2002-ge godine dobio sam Plaketu za nesvakidašnji sportski poduhvat. Ponovo sam postupio teorijom pametniji popušta. Pokupio sam se i otišao. Mislim da nisam pogrešio i da je to bilo pametno. Radeći sa takvim čovekom gledao sam da ne stvaram konflikt i izbegavao sam da televizor bude uključen kada on dolazi da preuzme smenu. Kada je došla zima, a kako se četvrtkom i nedeljom obilazi taložno polje, udaljeno neka dva i po kilometra od Glavne crpne stanice ja sam tamo otišao nasipom kraj Dunava – službenim biciklom. Uvek tuda idem, dok ostale kolege idu asfaltnim putem. To znači, da sam na mesto intervencije došao sa druge strane. Sledećeg dana je Predrag Stojšin (u to vreme poslovođa stanice) poslao Ivana Boškova da proveri da li sam bio na taložnom polju. Po povratku u knjigu dežurstava Boškov je napisao da nisam bio, niti očistio rešetku. Kada sam sledećeg dana došao na posao i to video nisam postupio pametno, laž me je isprovocirala, tim pre što je javno iznesena u knjizi dežurstva. Pa iako sam oduvek znao, da ko govori pravdu gone ga dok ga ne izgone i preko devet sela ne proteraju, napisao sam u knjizi premopredaje: „Ko ti je kriv kad si ćoravi magarac i govnar kojem glava služi da njom klimaš u Upravnom odboru ‘Kovin gasa’, pa nisi video“. To mi nije mogao oprostiti i nikada neće. Kopirao je zvanični dokument bez dozvole i tužio me za uvredu. Možda za moj tadašnji bes nema opravdanja, ali sam mu bar rekao ko je i kakav je i to dobro platio. Rekao sam ono što se po gradu govori o takvim ljudima. Od tada smo u lošim odnosima. Sledeći čuvenu poslovicu „ko čeka taj dočeka”, Boškov je radio i dočekao svojih novih pet minuta. Ali o tome ću kasnije.

5. DA SU ME DIREKTORI KAŽNJAVALI – TAČNO JE, ALI SAMO DVOJICA;

OD DIREKTORA BLAGOJA BOGDANOVIĆA: Kada sam se kao izbeglica vratio iz Zagreba u Kovin i zaposlio se u JP „Kovinski komunalac” direktor je bio Blagoje Bogdanović, tehnički Aleksandar Kojić. Jedina dva problema zbog kojih sam bio kažnjen bila su:

1. Bilo je to vreme vladavine SPS-a i Blagoje, kao član stranke, terao je radnike da idu na mitinge. Jednom prilikom, kada se organizovanim prevozom išlo na podršku stranke u Novi Sad ušao sam na prednja vrata autobusa i izašao na zadnja. Zbog nelojalnosti stranci dobio sam prijavu za smanjenje 20 odsto od plate. Nije me ni tada zanimala politika. Trenirao sam decu stoni tenis i to je bila jedina sfera mog interesovanja. Treninzi su bili besplatni i kao nagradu za moj entuzijazam ondašnji predsednik STK „Radnički”, direktor ciglane Kostadin Stanković sa predsednikom Opštine Trandafirom Jenčom potpisao je ugovor da kao glavni trener besplatno stanujem sa ženom i dvoje dece u Domu vojske.

2. Te godine Ivan Boškov je još uvek radio u Opštini, i u to vreme sekao bi vene za SPS i Slobodana Miloševića. Ja sam kao stalno zaposleni radio na poslovima inkasanta. Preko puta srpske pravoslavne crkve živela je (odavno je upokojena) jedna stara baka –Eržika Jovanov. Imala je malu penziju i nije imala dovoljno ni za lekove, a kamoli da zaliva baštu. Bila je toliko dobra da sam svaki put kad odem da očitam vodomer i kasnije da odnesem račun zalivao njenu baštu i plaćao joj vodu. Jednom prilikom me je stidljivo pitala: „Dule, ti dobar čovek, kada bude bolje? Ja neću da ti livaš baštu”. U sobi na zidu visila je slika Slobodana Miloševića. Odgovorio sam joj da će možda biti bolje ako se promeni vlast. Samo par dana kasnije direktor Bogdanović pozvao me je u kancelariju i rekao: „Dok ne promeniš svoje političke stavove i ne prestaneš da pričaš protiv Slobodana Miloševića i SPS-a bićeš radnik Glavne crpne stanice. Održavaćeš pumpe koje pumpaju kanalizacione otpadne vode.” U januaru sledeće godine bio sam izbačen iz stana Doma vojske.

OD DIREKTORA ŽIVOJINA NEDELJKOVIĆA: Moje iseljenje i premeštanje na drugo radno mesto zbog jezika me je koštalo. Na žalost, koštalo je i sport. Još neko vreme radio sam kao trener, a onda su došli protesti građana Kovina protiv režima Slobodana Milošević u kojima nijednom nisam učestvovao. Povorka demostranata svake večeri u vreme održavanih treninga prolazila je lupajući u šerpe i duvajući u pištaljke pored Doma vojske. Jedan od mojih prijatelja Mića Grašilović svaki put zvao me je da se priključim. Sa njim u društvu uvek je bio i Živojin Nedeljković. Išli su u naselje Kolonija da pale sveće ispred kuće Draganu Nikoliću, ondašnjem zameniku predsednika SPS-a. To mi se nije sviđalo, a i da jeste, puna sala dece bila mi je radosnija stvar. U povratku su palili i sveće tadašnjem predsedniku stranke i Opštine Kovin Trandafiru Jenči. Taj isti Dragan Nikolić, i ne znajući da nisam bio za to što mu stotine ljudi pale sveće pred kućom jednog dana došao mi pred kuću i rekao: „Ne pričaj nikada više protiv vlasti. Čuvaj se, imaš ženu i dvoje dece!” Šokiran sam ostao. Sedeo je sa svojom ženom u autu i kroz otvoren prozor to mi rekao. Pored mnogih ostalih razloga, bilo je normalno da sam jedva čekao da se vlast promeni i da dođe neko ko je demokratski nastrojen. Na žalost, prevario sam se. Kada je pobedio DOS došlo je do političke promene i za predsednika Kovina postavljen je neuropsihijatar dr Željko Rodić. On postavlja za direktora JP „Kovinski komunalac” Živojina Nedeljkovića. Živojin ubrzo raskida ugovor sa višegodišnjim serviserom pumpi u JP „Kovinski komunalac” Markom Pavičićem i potpisuje ugovor sa Mićom Grašilovićem. Predsednik Stonoteniskog kluba moli predsednika Opštine dr Željka Rodića da naredi Živojinu, sporta radi (nije bilo treninga kada sam druga smena, a stotine dečaka i devojčica zavolelo je stoni tenis), da me vrati u inkasante, što je ovaj i učinio, davajući mi obavezu da očitavam vodomere radnim organizacijama i stambenim objektima (svedok ovom navodu je Kostadin Stanković i sekretar Kluba Svetislav Milošević, na kraju i predesdnik opštine dr Željko Rodić – na moju radost svi su živi). Zbog manjeg obima posla Živojin mi daje obavezu da budem i referent za naplatu šteta. Kao rukovalac Glavne crpne stanice i elektrotehničar bio sam upoznat koliko košta lak žica, koliko koštaju ležajevi, da li su SKF ili neki drugi i sl. U procesu servisiranja pumpi sa Vodotornja i Glavne crpne stanice, u rubrici, u kojoj piše: koliko približno košta servisiranje pumpi, uvek sam upisivao: prema fakturi ovlašćenog servisera Miće Grašilovića. Fakture, koje je samo do pre nekoliko meseci ispostavljao bivši serviser Marko Pavičić bile su: 28.000, 32.000, 18.000 i nijedna nije bila preko 35.000 dinara. Fakture za iste pumpe, koje je servisirao moj drug Mića Grašilović bile su: 162.000, 148.000 i nikada ispod 120.000. Pobunio sam se bio protiv tog lopovluka i otišao sa fakturama u Pančevo u ZOIL „Dunav”. Tamo sam Jovanu Marinkoviću i Branku Iliću (koji su spremni i danas da potvrde navode) sve ispričao i pitao šta da preduzmem. Rekli su mi da kažem direktoru da Osiguranje neće plaćati naduvane cene. Po povratku iz Pančeva otišao sam kod Živojina i to mu rekao. Njegov odgovor bio je: „Veži konja gde gazda kaže, inače ću ti dati otkaz!” Odgovorio sam da neću i dobio sam suspenziju. Na posao me je posle dva meseca vratila advokat Milka Andrejić objasnivši Živojinu da ću da podnesem krivičnu prijavu koju će izgubiti na sudu u procesu sa mnom. Sav besan vratio me je na posao i poslao ponovo na Glavnu crpnu stanicu. Od tada me je pratio i nije uspeo ništa da mi nađe kao propust. Kada je prošao njegov mandat izborio se da bude šef Glavne crpne stanice. Kontrolisao me je redovno, bukvalno svakog dana. U popodnevnoj smeni dolazio je na Glavnu crpnu stanicu i satima sedeo sa Ivanom Boškovom kujući zajedno sa njim planove kako da me udalje sa posla. Živojin je danas pokojni. U narednim godinama u JP „Kovinski komunalac” izmenjalo se više direktora: Dragomir Adamov, Milivoje Stanić, Rade Klarić, Aleksandar Kojić i nijedan me od navedenih nije kažnjavao, kako navode potpisnici kleveta.

6. KLEVETNICI NAVODE DA SU SA MNOM POČELI PROBLEMI KADA ME JE STOJŠIN PREBACIO DA BUDEM PONOVO INKASANT – NOTORNA LAŽ. Potpisnici peticije navode da sam zbog nesavesnog rada – tvrdeći da sam lopov – prebačen ponovo na mesto inkasanta. Dolaskom Uroša Jovanovića za direktora Preduzeća ustanovljeno je da su veliki gubici pijaće vode u pitanju. Kao nekadašnjem inkasantu i starom radniku u preduzeću Jovanović mi je ukazao poverenje na inicijativu Stojšina. Došao je na Glavnu crpnu stanicu i usmenim putem mi rekao: „Veliki su gubici pijaće vode i Stojšin, koji vas sve radnike poznaje u dušu, rekao je da te povučem da budeš inkasant”. Odgovorio sam mu, da sam operisao prošle godine kičmu i da ne smem da podižem teške poklopce. Iako sam priložio lekarske nalaze to nije usvojeno. Zbog životne potrebe da ostvarujem lični dohodak, a mimo kršenja Aneksa ugovora o radu, ćutao sam i trpeo teret, čitajući vodomere u Kovinu. I pored svih očitanih vodomera gubici su postojali. Usledila je kazna na platu od deset odsto. Sledećeg meseca podigao sam težak poklopac u dvorištu gospođe Mirjane Truja i završio u Domu zdravlja, a potom mesec dana na bolovanju. Povratkom sa bolovanja šalju me da čitam vodomere u Skorenovcu. Ponovo je i pored svih očitanih vodomera bilo gubitaka. Nakon dva meseca čitanja vodomera u Skorenovcu prebacuju me u Mramorak. Kako bih izbegao kažnjavanja, koja su dobijali i ostali inkasanti na ostalim reonima uvodim samoinicijativno, da mi svaki stanovnik Mramorka potpiše da sam očitao vodomer. Gubitaka je ponovo bilo, ali i kažnjavanja deset odsto.

Ostavi komentar

  • (not be published)