Šetnja kroz srce tame – Ulicom maršala Tita u Kovačici

Tokom ove šetnje studiozniji šetač – koji pritom poznaje noviju istoriju Kovačice – srešće se i upečatljivim dokazima o nekoj vrsti hadske verzije povoljnog poslovnog okruženja, čije su glavne odlike javašluk, nebriga, korupcija i lopovluk, a posledice privredni kolaps, masovna nezaposlenost, sveobuhvatna beda i depopulacija stravičnih razmera

Objavljeno 31.08.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

U psihologiji postoji i dugo se već proučava fenomen déjà-vu (deža vu, u prevodu: već viđeno ili već doživljeno). Reč je o iluziji sećanja – koju je doživeo skoro svako bar nekoliko puta u životu – u kojoj se sasvim novo iskustvo trenutačno doživljava kao poznato, već viđeno i doživljeno. Dakle, osoba radi nešto i odjednom, iz čista mira, ima neki jak osećaj da je upravo ovo što radi već jednom radila, da je ovo što gleda već jednom videla, da je ovaj trenutak koji upravo proživljava već jednom ranije doživela. Osećaj dejža vu je neretko jeziv ali ga vremenom svi prihvatimo kao normalnu pojavu i najčešče se u to ne udubljujemo nego ga prosto zanemarujemo. Mnogo užasniji fenomen je jedan drugi utisak, jedan veoma zlokoban osećaj koji u nama budi osećaj kosmičke strave, a to je osećaj da se nalazimo u paklu. Ova ne tako česta iluzija izgleda tako što u jednom momentu sasvim lucidno osećamo da je realnost koja nas neposredno okružuje postala najbliža onome što mi zamišljamo da je pakao, tako što u jednom kratkom i oštrom mentalnom šoku shvatimo, da se više ne možemo prisetiti nijednog dokaza da nismo u paklu. Ova retka iluzija na sreću ne traje dugo ali predstavlja nešto što uvek veoma ozbiljno potrese čoveka, koliko god da je nervno stabilan.

Elem, jedna stara, prastara vest još uvek stoji na zvaničnoj web prezentaciji Opštine Kovačica, vest glasi: „Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj (NALED), na osnovu Verifikacione komisije od 13. novembra 2012. godine, potvrdila je da Opština Kovačica ispunjava kriterijum Programa sertifikacije opština sa povoljnim poslovnim okruženjem sa ostvarenim rezultatom 86,7%. Od datuma dobijanja ove potvrde, lokalna samouprava je stekla naziv ‘Povoljno poslovno okruženje’ odnosno ‘Business Friendly Municipality’”. Iz današnje perspektive ova informacija – u kojoj se „Opština Kovačica” i „povoljno poslovno okruženje” stavljaju u istu rečenicu – čitaocu izgleda kao vest iz neke paralelne, onostrane stvarnosti. Ali, da budemo sasvim iskreni, ona ni tada nije bila u nekom ozbiljnijem spoju sa tada već decenijama veoma sivom privrednom realnošću. Ali, hajde da malo prošetamo Kovačicom, i pogledamo kao izgleda produkt poslovnog okruženja na kovačički način…

Nećemo, naravno šetati celom Kovačicom, dovoljno će biti da se spustimo od početka do kraja najlepše i za meštane najprometnije kovačičke ulice – Ulice maršala Tita. Krenućemo dakle od starog parka i poznate Fabrike modne obuće „Ukus” pa sve do nekadašnjeg „Sitrinog” silosa i železničke stanice na obodu naselja. Mirna i opuštena šetnja ne može da traje duže od pola sata a svestan i pažljiv posmatrač će hodati ovom – inače veoma lepom – ulicom veoma pomešanih osećanja. Sa jedne strane, celim putem je širok trotoar, prolazi se pored dva parka, pešačke zone, centra naselja, pored Gimnazije, Galerije naivne umetnosti, osnovne škole, pored suda, zgrade Opštine, pošte, banaka, pa sve do divne lipove aleje i šumice pored zgrade nekadašnjeg Sirotišta na putu prema železničkoj stanici. Sa druge strane, naš studiozniji šetač – koji pritom poznaje noviju istoriju Kovačice – srešće se i upečatljivim dokazima o nekoj vrsti hadske verzije povoljnog poslovnog okruženja, čije su glavne odlike javašluk, nebriga, korupcija i lopovluk, a posledice privredni kolaps, masovna nezaposlenost, sveobuhvatna beda i depopulacija stravičnih razmera.

Šetač Ulicom maršala Tita prolaziće pored brojnih lokala u kojima se nekada privređivalo, u kojima su nekada neki ljudi bili radnici, u koje su nekada ulazili neki potrošači, prolaziće pored lokala koji su nekada imali svoje gazde, „male privrednike” koji su zapošljavali i obrtali neki veće ili manje iznose novca. U višegodišnjem ili višedecenijskom polumraku, sada su to samo prazne ljušture, razvaljeni kosturi, besmisleno zastakljene rupe u građevinama, samo gomile prašine i paučina iza musavih prozora. Ako je bolje raspoložen i manje usredsređen posmatrač, u toku ove skitnje Ulicom maršala Tita, naš šetač nabrojaće dvadesetak zatvorenih lokala, onaj depresivniji ali fokusiraniji obratiće pažnju i na one zabačenije pa će zbir biti nešto viši. U oba slučaja, skitajući širokim trotoarom Ulice maršala Tita iza njega će ostajati zatvorene prodavnice, zatvorene mesare, davno propale ćevabdžinice, kriminalno satrte kafane, iza njega će ostajati nikad zaživele picerije, iza njega će ostajati neuspeli servisi, davno zaboravljeni kafići, nedavno zaboravljeni kafići, butici i prodavnice IT opreme, iza njega će ostajati iz pamćenja izbrisani lokali oko zamandaljenog hotela, iza njega će ostajati sveže zabravljene suvenirnice i sada već pomalo nepotrebne fotografske radnje, iza njega će ostajati mlečni restoran koji nikada nije uspeo da postane butik, pa čak ni stranačke prostorije jedne od vladajućih partija, iza njega će ostati davno zaključana diskoteka i zatvoreni kafići u zgradi Doma kulture, tu davno niko nije odmotao ni bioskopsko platno a pozorišne daske već godinama ponosno trule u mraku, iza njega će ostajati samo najstarijim meštanima poznate poljoprivredne apoteke, davno prevaziđene ali i danas neophodne fotokopirnice, iza njega će ostajati i lokali koji su građeni uzalud, prekasno da u njima ikada išta zaista zaživi. Na kraju, iza našeg šetača će ostajati lokali koji su lokalima još samo u našim sećanjima, jer su odavno prerađeni nazad u nečije dnevne sobe, nečije spavaće sobe ili možda špajzeve.

Tumaranje kovačičkom Ulicom maršala Tita će našeg šetača na kraju odvesti sve do železničke stanice. Ali ni ona više nije za ljude. Iako je lepa, na njoj više nema putničkih vozova a nema ni bifea, stanične kafane u čijoj bašti bi naš šetač možda mogao da predahne, da sedne, odmori, zapali cigaretu i popije kafu, gledajući vozove kako prolaze i idu u velike gradove – u Pančevo pa za Beograd, u Zrenjanin pa sve do Kikinde ili Subotice, u Novi Sad preko Orlovata…

Na kraju, naš šetač se može vratiti istim putem i na kraju istom tom lipovom alejom može otići kuda god želi, baš svuda, samo ne u svet u kojem je Kovačica „povoljno poslovno okruženje”, samo ne u svet u kojem je kafana „Radnik” uspešno restitucijom vraćena svojim pravim vlasnicima, samo ne u svet u kojem „Poljoprivrednikova” mesara još radi a njegov mlečni restoran prodaje najbolje kifle u Kovačici, samo ne u svet u kojem hotel „Park” radi bar kao kafana ili restoran, samo ne u svet u kojem se u Domu kulture „3. oktobar” može ići i u pozorište i u bioskop i u diskoteku, niti u svet u kojem u tom istom Domu kulture možeš birati u koji ćeš od dva kafića da odeš na piće… A, što je najgore, naš šetač – širokim trotoarom prelepe kovačičke Ulice maršala Tita – ne može ni u svet u kojem ga s vremena na vreme neće do srži obuhvatati taj jezivi osećaj da je sve ovo u čemu sada živi pakao koji je – zasluženo ili ne – tako rano doživeo. Pakao, na koji je tako prerano osuđen…

One Comment to: Šetnja kroz srce tame – Ulicom maršala Tita u Kovačici

  1. Zvrk

    septembar 4th, 2020

    Posle pročitanog teksta u mislima sam prošetao i pobrojao više od tridesetak objekata, koje danas ne rade. Prisetih se i tri – danas nepostojeće – trafike, koje su sklonjene da bi se napravilo krajnje nefunkcionalno šetalište, a koje su decenijama bile žila kucavica ovog gradića…

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)