Htedoh da napišem nekoliko redaka o onome što mi se već neko vreme mota po glavi. Ali u dilemi sam da l’ da odmah bodem u sridu il’ da pravim uvertiru. Ima veze i sa biologijom. A možda bi bolje bilo da sam samo napisala „b” i stavila tri tačke, jer ta nauka ovih dana kod nas baš i nije na listi Top 10!

O tokovima civilizacije dalo bi se razglabati nadugačko i naširoko, iako je, skoro pa sve već i rečeno, uključujući i večita pitanja i tvrdnje: „da je bilo onako, sada ne bi bilo ovako…” To su doduše, priče na nivou „babe i trole” pa ih ovom prigodom nećemo pričati. Da li je Veliki prasak početak, ili kako ovih dana govori Papa Franja kraj nečega; da li je hrišćanstvo utiralo put u dekadentnom paganskom, neronovskom društvu pa smo kao čovečanstvo onoliko napredovali – to su pitanja na koja ja, iskrena da vam budem, nemam odgovor. Ali jedno znam – ko dva i dva: dekadencija je danas vidljiva bar onoliko koliko i u rimsko doba ili u „fin de siecle”. Neću vam sad citirati ni Šopenhauera, ni pisati stihove Bodlera, niti Remboa ili Oskara Vajlda, interpretiraću vam naše, za čovečanstvo, sigurna sam, apsolutno beznačajne savremenike kao i grupe anonimusa pod okriljem institucije koja im daje krila kao da su ispili celu proizvodnu liniju Red Bula!

Ko je pre dve – tri nedelje gledao emisiju na RTS-u „Da možda ne” u kojoj su gostovali Muamer Zukorlić i Ljiljana Čović imao je priliku da čuje – od nje koju, kao verujuću, vređa Darvin, od njega kako Darvin vređa muslimane takođe, kao i da je 90 odsto u ovoj zemlji verski opredeljenih, pa se onda ne vidi ni razlog zbog kojeg se teorija darvinizma ne bi preispitala pred legitimno izabranim poslanicima!!! Ovde stavljam tačku i ostajem pristojna (s teškom mukom), pravim malu pauzu dok vi date sebi oduška… Pa nastavljam.

Od skora je u Srbiji uveden pilot-program u nekoliko škola i vrtića, preko Fondacije Novaka Đokovića koja ga je, opet, preko Fondacije Goldie Hawn prenela ovde, a sa namerom da se određenim tehnikama zasnovanim na neuronauci poboljšaju pažnja i koncentracija dece tokom učenja, a time i unapredi obrazovni sistem. Mi koji radimo u prosveti odlično znamo da deca previše vremena provode za kompjuterima, televizorima, telefonima, da se premalo kreću i bave sportovima, da su zbog toga nervozna i nemirna, da im je sve češće potrebna pomoć u učenju pa današnji roditelji neretko privatno angažuju nastavnike koji sa decom vežbaju i uče.

Ukoliko ste „čovek od nauke”, neće vam ni malo predstavljati problem da uočite dobrobiti ovakvog načina učenja koji koristeći krajnje jednostavne i prirodne tehnike doprinosi boljoj samoorganizovanosti deteta, razvijanju njegove svesnosti, usvajanju socijalnih veština i njegovoj emotivnoj stabilnosti.

Ukoliko ste vernik, takođe vam neće biti teško da razumete da jednostavna, fiziološka tehnika disanja (nikakva budistička meditacija, protiv koje lično, uzgred rečeno nemam ništa), kojom se umiruje telo i omogućuje mozgu da se fokusira na zadatak, nije nikakvo „đavolovo delo” te da u tome nema apsolutno ničeg mističnog. Onda ni vama neće ni malo smetati da se dete razvija tako da postaje svesno biće koje će naučiti da samostalno upravlja svojim emocijama, svojim intelektom, dete koje će moći da pravi izbore, misli i promišlja, pa da ga sutra neko ne podmiti sendvičima ili kakvim drugim profanim dobrom.

Ali ako ste zagriženi, zatucani, neuki, maliciozni, ako ste kakav šizofreni kvazipatriota – e, onda ćete udariti iz sve snage i u biologiju i u biheviorizam i u Noleta i u prosvetu pa i u samo dete – u sve ono u šta jedan normalan, pristojan, dogmi i predrasuda oslobođen čovek, ne udara. Onda vi bdijte nad sajtovima kao što su „Opanak” i „Pravoslavni roditelj0 i neka vam je na zdravlje!

A za slučaj da niste čitali Sjenkjeviča, bacite pogled na „Quo Vadis Domine”, makar na odlomak…

 

Zašto ti ležiš na ekseru?

Nedavno sam čula neku priču o bračnom paru koji je imao divnog psa. Labradora. I taj je par svakog dana nakon ručka sedeo na terasi svoje kuće, uživajući u odmoru, dok je labrador ležao pokraj njih i cvileo. A komšiji koji je svakodnevno uređivao svoju baštu, nije bilo jasno zbog čega pas cvili. Sve se činilo u redu, slika je bila gotovo filmska, ali pas je cvileo i drugog dana. I trećeg. I komšija se konačno odvažio pa upitao: „Izvinite molim vas, zbog čega vaš pas svakodnevno cvili? Da li je bolestan? Ili gladan? Da ne tuguje?”

„Ne”, reče čovek. „On leži na ekseru”.

„Pa zašto, pobogu, ne ustane i ne pomeri se na drugo mesto? Na mesto na kome nema eksera? Na mesto na kome će mu biti prijatno i udobno?”

Žena se nasmeši i odgovori: „Zato što je suviše lenj da se pomeri, a ne bode ga toliko da ne može da izdrži…”

I ja nešto razmišljam: što li si se ti, Srbijo, pružila preko tog eksera pa ne mrdaš, što li si lenja i mrzovoljna? Pokreni se. Ustani. Promeni. Smakni se više sa eksera ako boga znaš. I ako ga ne znaš.

PRETHODNI ČLANAK

Samo dve crtice

NAREDNI ČLANAK

U prolazu

Ostavi komentar

  • (not be published)