Žena kao materijal

Objavljeno 01.12.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 4 mins

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno beše Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani

Početni stihovi epske pesme „Zidanje Skadra” ujedno su i početak predstave „Epske igrice: Zidanje Skadra” Bitef teatra, premijerno izvedene na ovogodišnjem Bitef festivalu u okviru 18. Bitef polifonije. Režiju i dramatizaciju potpisuje rediteljka Anđelka Nikolić, dramaturgiju Olga Dimitrijević, a glavne uloge su poverene Aniti Stojadinović i Đorđu Živadinoviću Grguru. Predstava je svojevrsni društveno-umetničko-edukativni eksperiment. Namenjena je prvenstveno osnovcima uzrasta 11 i 12 godina, mada je itekako zanimljiva i starijoj publici. Interaktivna, kritički angažovana i prema školskom-obrazovnom sistemu i prema sistemu u totalu. Preispitivanje tradicije i njena dekonstrukcija glavne su odlike ove izuzetne postavke i rediteljske zamisli.

Zamišljena je kao jedan „običan” školski čas u kojem deca istovremeno čineći i publiku i učesnike, sede u školskim klupama koje ujedno predstavljaju i scenografiju i odgovaraju na pitanja poput: „Koliko majstorskih plata su Mrnjavčevići isplatili tokom tri godine gradnje?; Da li je žena materijal?; Koliko će godina imati mali Jovo kad se završi suđenje ubicama njegove majke?; Da li verujete (verujemo) u vile? Svesni da se ipak radi o poeziji (mitu), pesma se uzima kao polazište ka gledištu da nikada nemamo pravo da zarad viših ciljeva žrtvujemo tuđ život koji je gle, slučajnosti, ženski. Predstava se protivi uzimanju tradicije zdravo za gotovo, ona kritički ispituje savremeno društvo i njegov sistem danas, suptilno povlačeći paralelu između „Zidanja Skadra na Bojani” i „Beograda na vodi”. Predstava se bavi aktuelnim pitanjima položaja žene u društvu, pitanjima odgovornosti i pitanjima posledica donošenja pogrešnih odluka. „Epske igrice” kritikuju postojeći pravni sistem, nepotrebnu ljudsku žrtvu, postavljaju pitanja krivice, odgovornosti i kazne. Ono što je izuzetno u ovoj predstavi je buđenje kritičke misli i svesti kod dece predpubertetskog uzrasta i nagoveštaj nade da generacije koje dolaze ipak mogu da loše danas promene u bolje sutra. Ukazivanje da je lik vile u pesmi možda samo izgovor za činjene kriminalnih radnji i oduzimanje ljudskog života, pogotovo što se radi o ženskom životu, velika je novina i pravi način kritičkog sagledavanja tradicije, koja je u svojoj biti uvek usmerena protiv žene. Da li je žena materijal, ključno je pitanje ove predstave? Da li je njeno telo samo mašina za rađanje koje će proizvoditi male naslednike nekih novih Mrnjavčevića? Da li je ona samo trofejni ukras, da li je uvek neophodna ženska žrtva zarad viših (muških) ciljeva? Upravo je epska poezija testosteronska, koja veliča ratnički ego i deli na ono praiskonsko: On da se bori i brani – ona da rađa (eventualno neguje kao Kosovka devojka). Jedina buntovna, ženska osoba koja prkosi muškarcu u epskoj poeziji rezervisana je za vile. Ženski bunt i „neukroćena” strast i seksualnost, prebačena je u sferu fantazije.

„Epske igrice” prozivaju, propituju i kritikuju prošlost i tekovine tradicionalnog patrijarhata u kome dominiraju muškarci kao nosioci ideja i njeni izvršitelji. Iako je naslov u deminutivu, epske „igrice” su ozbiljna igra.

Ostavi komentar

  • (not be published)