Dragi Deda Mraze

Femicid je rodno zasnovano ubistvo, koje osobe muškog pola počine nad ženama, devojkama, devojčicama pa i bebama ženskog pola

Objavljeno 29.12.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 4 mins

Femicid je zločin protiv žena motivisan mržnjom prema ženama, prezirom i osećajem nadmoći u kom ubica veruje da ima pravo da oduzme život ženi. U proteklih pet godina u Srbiji je ubijeno 195 žena. Samo u ovoj godini koja neopozivo klizi, u porodičnom nasilju ubijeno je 25 žena. To je celo jedno školsko odeljenje, to su dve košarkaške reprezentacije, to je ceo kolektiv u nekoj instituciji kulture, to je (po Irineju i Amfilohiju) dvadeset i pet potencijalnih pokretnih inkubatora, to je u proseku: dve ubijene žene mesečno.

U većini slučajeva, prema navodima medija, nasilje je bilo prijavljeno nekoj od nadležnih institucija i pre nego što je žena ubijena. Izveštaji o ubistvu žena u porodičnom ili partnerskom nasilju pokazuju propuste institucija koje imaju dužnost i obavezu da zaštite žene od nasilja. Mediji, pogotovo oni tabloidni i dalje na senzacionalistički način izveštavaju o nasilju prema ženama, često opravdavajući nasilnika uz ono obavezno: „Bio je fin i povučen mladić”.

Takođe tabloidni lešinari zarad stvaranja profita koji je uvek i jedini cilj, dodatno ponižavaju žrtvu, dehumanizujući je svaljivanjem krivice i odgovornosti za sopstveno ubistvo. Čak se ni ubistvo ne imenuje adekvatnim terminima, već se ono često naziva „tragedijom”, što ima za cilj stvaranje lažnog romantizirajućeg efekta i prizvuka nesrećnog spleta okolnosti, što je netačno. Elementarne nepogode su nesrećni slučajevi, a ubistvo je ubistvo, nije tragedija, nije ni nesrećni slučaj.

Medijsko senzacionalističko izveštavanje na taj način (prebacivanjem odgovornosti i krivice na žrtvu) pronalazi opravdanje za ponašanje ubice. Mediji su ključni u prevenciji nasilja jer oni utiču na formiranje stavova jednog društva i njene zajednice. Oni nose veliku odgovornost jer na ovakav, pogrešan način, doprinose normalizaciji nasilja prema ženama.

Nasilje je duboko ukorenjeno u patrijarhalnim obrascima, a mizoginija je neodvojivi deo tog obrasca. Mi odrastamo uz ono čuveno: „Ko se bije, taj se voli”. Devojčice koje dečaci vuku za kosu uče se kako oni to čine jer im se one svidjaju!?

Animirani filmovi, pogotovo, toliko popularni „Diznijevi” takođe nose veliku odgovornost za ovakav model ponašanja. Uzmimo za primer: „Lepoticu i zver”, film u kom, pored činjenice da je to prva princeza koja koristi sopstveni mozak, (ne obavlja samo kućne, neplaćene poslove,) već čita, aktivna je i radi na sebi i nije „samo lepa” (iako se zove Bela), uči devojčice da ostaju uz nasilnike, uz sirove agresivce, negujući  kult „bitange i princeze” jer: „Voli te, voli te tvoja zver, princ iz života tvog”… Da se zadržimo još malo na normalizaciji nasilja čak i u pop muzici osamdesetih, pored „Divljih anđela” gore pomenutih: „Ne, ti nisi htela anđela, htela si crnog đavola, od mene si to i dobila”, imamo još i Olivera Mandića koji poručuje: „Nije za nju čovek ko’ ja, za nju je tip da je psuje i bije”. A tu su i „Heroji” koji kažu: „Pomr’čina, ne vidi se, namesti se, opusti se, sada, mada, na livadi nikog nema, namesti se, opusti se, sada, mada – zgromiću te ja”…

I umesto novogodišnje čestitke, reagujte uvek na seksizam, rasizam, ejdžizam, mizoginiju, nasilje prema svima.

I naravno, želim vam da „zgromimo” patrijarhat!

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)