Zima u mom gradu: životna filozofija jednog bureka

Objavljeno 11.02.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 15 mins

Nedelja, 4. februar 2018. godine

Budim se, stavljam kafu i upijam taj divni miris novog jutra. Kako provesti jedan idealan slobodan dan, pitam se. Pa, rintajući po kući, naravno. Moram da sredim haos pre nego što se zaputim negde, kako već to obično biva nedeljom. Moje ribanje toaleta prekida Čarls. Ima ingenioznu ideju da se vidimo u Astoriji i odemo da nešto pojedemo. Ah, Astorija. Taj deo Njujorka uvek zamiriše na burek i ćevape, jer tu i živi veliki broj „naših ljudi”. Brzo se spremam i hitam da se nađemo. Stomak krči na samu pomisao bureka sa mesom. Gledam ljude kako uživaju u nedeljnom popodnevu, ali ne ja. Ja ću da doživim ekstazu, samo da se domognem tih hrskavih kora i jogurta. Ulazim u metro, a u vagonu vidim nasmejana lica, starijeg gospodina kako čita novine, „preparirane” momke i devojke koji se vraćaju iz noćnog provoda. Jedna devojka nosi veliki natpis na kome piše da prikuplja novac za obolele od raka, side i drugih pošasti. Ipak ima nade za čovečanstvo! Stižem na Leksington Aveniju, presedam na drugi metro. Dan je tek počeo, moj prijatelj kasni, a moj mozak i dalje razvija one kore bureka. Laganim kasom stižemo u lokalnu restoran-pekaru. Kažem glasno: „dobar dan”… i to na srpskom! Prodavačica nas uslužuje, a moje srce zadrhta. Kako lepa nedelja. Moj prijatelj Čarls takođe voli da tumara lokalnim prodavnicama Astorije, u kojim ima svih „naših” proizvoda. Oduševljen idejom, već hitam i mozgam… vegeta, plazma keks, turska kafa, žele kocke. Ma, k’o gladna godina. Ah, ta nedelja u Astoriji. Rastajem se sa drugom posle duže kupovine, ulazim u metro i stavljam slušalice. Lagani uvod i taj prepoznatljivi vokal… The Cranberries. Dolores O’Riordan, nedostajaćeš…

Ponedeljak, 5. februar 2018. godine

Ah, taj ponedeljak. Džizs! Ne želim da ga ima. Hoću sve subote! Iako ne radim, moram da pozavršavam milion i jednu stvar. Ipak, hajde da se čujem sa kolegama, prijateljima. Cimer me posmatra kako sam zaludan. Verujem da mu to tako deluje, mada, nisam ja neki tamo plebs, da kopam i orem u pet ujutru. Moj posao je nauka, prosvećenost, umetnost, fine bre stvari. I ne tražim da me svi razumeju. Nisam ni ja kao sav normalan svet po mnogim stvarima. Zato i uživam u svom svetu jer se moje misli nižu u dokolici, a moja kreativnost i dometi rađaju u slobodi. Ipak je ta velika sloboda osvajana dugi niz godina. Oh well, who the f*** cares. Užurbano završavam tekst rada na kojem sam bdio prethodne nedelje. Klik, send! Danas je poseban dan. Posle pauze duže od pola godine, konačno se upućujem u teretanu. Volim da dižem teško, šta ćeš! Super je što u svlačionici shvatam da sam zaboravio šorts. Ah, ne mogu baš go da treniram. OK, idem nazad čudnovatom Medison avenijom, pa opet u teretanu, istim putem. Nešto tu mlataram, zakržljao k’o foka. Skrećem pogled. Momak sa velikim ožiljkom na nozi, fantastično veštim pokretima izvodi teške vežbe. To me motiviše, takvi ljudi. Dižem celu težinu, jedan, dva, sedam, osam. Idemooo! Svako nosi neku malu pobedu sa sobom.

Utorak, 6. februar 2018. godine

O, Rastko, monkey. Da li moraš da kasniš, uvek! Kažu da kreativci uvek kasne. Jeste! Ali me zato nivo stresa pojede načisto. Oćelavio sam od života. Hitam da odem do univerzitetske biblioteke, vraćam knjige koje sam koristio za prethodno napisan rad. Taman se viđam sa koleginicom koja je došla u Njujork, zahvaljujući Fulbright stipendiji. Pokazujem joj lokalna italijanska mesta. Italijani inače zaista imaju posebno mesto u životu Njujorka. Njihovom kulturom diše ceo donji deo grada. Pizza, pasta, cannoli…oh kako volim sve to. Sjajno je da sam u pančevačkoj muzičkoj školi učio italijanski, pa mogu da parlam sa prodavcima i konobarima. Drago mi je da vidim Anu, nasmejanu, zadovoljnu i punu energije. Uživam u razgovoru, prisećam se studentskih dana u Beogradu, pa studija u Engleskoj, koncerata, žurki, dana kad sam radio kao mladi i perspektivni etnomuzikolog u SANU… ah, pa svašta sam ja prošao, čoveče. Preživeo sam život… za sada. Ana me podseća na deo ličnosti koji se nekako zamorio dok sam stigao u Njujork… moje nekadašnje ambicije. Šta to beše. Ah, da… pa lepo je to. Možda bih mogao da počnem da tražim nove avanture. O, ne! Možda ipak da tražim avanture, ali sa malo više mudrosti. More, nemam više 20 godina. Vreme mi je da se uozbiljim… pre penzije bar. Da požurim polako kući. Društvo mi dolazi kasnije, a ja nisam seo da završim još jedan apstrakt za simpozijum. Tip, tip, tip… završiću ga vala… možda sutra.

Sreda, 7. februar 2018. godine

Dosadan dan, haos. Od ranog jutra čukam po tastaturi k’o debeli golub. Više ni sam ne mogu da se snađem od mejlova, sajtova, dokumenata. Moram da požurim, jer treba da držim predavanje kasnije. Malo sam i gladan, ali nema se vremena. Sređujem bradu, oblačim košulju, gledam gde mi je powerpoint prezentacija. Sve nekako ide ko na pokretnoj traci. Kao android sam. I Slovenci bi mi zavideli na disciplini i bezličnosti danas. Trči do Central parka, metro… zum, zum… stotine studenata okolo… Uđi Rastko, pričaj, pokazuj, pojasni, budi koncizan. Pitanja, odgovori, razgovori, metro, prodavnica, večera… U toj svedenosti ode još jedan dan. Svedeno, lepa reč da se opiše prosečnost.

Četvrtak, 8. februar 2018. godine

Jutarnja kafa. Fantastičan početak jednog stjupid dana. Ajde na noge lagane. Mora da se nađe novi stan, jer se selim iz ovog uskoro. Ne volim sve te brokere, dilere, činovnike i njihove procedure. Moram da zovem i banku da mi vrate neke pare. Od toga ću kupiti nove cipele. Aha, ali zamalo… moram da čuvam novac za depozite, agencije i ostale smorove. Najbolje bi bilo da ipak kupim cipele i živim u metrou. Šta, neću crći. Radim, pišem radove, idem na konferencije i klošar sam do bola. Ah taj humani 21. vek. Dobro. Mirim se sa sudbinom. Nema cipela ovog meseca. Go with the flow. Samo pravim zečju katastrofu, ne bi li skrenuo misli zagađene tim korporativnim svetom. I dalje tvrdim da je dekadencija savremenog društva uzrokovana rođenjem dve endemske ljudske vrste – menadžera i HR eksperata. Sedi za kompjuter. Radi više, radi bolje. Biće cipela!

Petak, 9. februar 2018. godine

Kafa… ona turska (iz Crne Gore). Bauljam po stanu, pre nego što odem na univerzitet. Pojma nemam ni gde sam pošao, došao. Danas idem i kod mog inspirativno-bizarnog psihologa. Mora da se vodi računa o mentalnoj higijeni, nema šta. To k’o pranje ruku. Mislim, niko nije savršen, ali bolje da se ispričavam sa čovekom, nego da šetam okolo k’o neka mentalna olupina, kanta, paprat, samo zato što me mrzi da radim na svojoj tintari. Na kraju krajeva, jes’ čovek onako introvertan, nedorečen, tajanstven k’o magare u magli, ali uvek se lepo izrazgovaramo. Pričaš malo o traumama iz detinjstva, malo o retardiranim iskustvima u Srbiji, od kojih te i danas boli korteks, malo o adaptaciji, resocijalizaciji, industrijalizaciji, ma svemu. Uostalom, već neko vreme osećam taj weltschmetrz – boli što ljudsko postojanje i realnost nikako ne mogu dostići htenja našeg uma. To k’o da večito nosiš grbu, bre! Što li sam takav filozof, bre! Moram da nekako podignem svoje poverenje u čovečanstvo na drugi nivo. Da osvestim svoje ambicije, htenja, sanjarenja… burek. Uživam u razotkrivanju sopstvene složenosti, ujedno shvatajući koliko se ljudi nakupe koječega u svojoj glavi za života. Pa ako ovako bude išlo, do moje 50. godine procenjujem da ću biti frknut k’o mungos. Kako moj deda? Čovek za sve probleme po jednu rakijicu. Dobro, sâm posao naučnika i umetnika već me čini manje podložnim za tu rakijsku terapiju. Ali, to je sasvim OK. Genijalnost je često osporavana od prosečnih ljudi, te to saznanje nekako greje i pruža zadovoljstvo. Ne znam baš koliko sam genijalan, ali prosečan svakako ne. Ajde, i to je bogami luksuz u svetu prepunom medikritetima. Znam da je ljudima u Srbiji moja profesija često bila nedokučiva, ponekad delovala potpuno zaludno. Te me zapitkuju što nisam otišao u advokate kao moj ćale, u bankare, lopove, te me identifikuju sa raznim Stanijama, Tijanom iPhone, Žikom seljakom. Ma hajte ljudi, bre. Nisam ja tako jednostavan organizam. Ne mogu da budem u kalupu. Nisam protozoa, bre! Mani me tih lučkih radnika, ustajanja u četiri ujutru za posao, tegljenja džakova. Ovom svetu trebaju i misleći ljudi. Samo, treba mi malo više vremena, malo dokolice, da me lupi neka genijalnost, majku mu.

Subota, 10. februar 2018. godine

Subotu o-bo-ža-vam! To je sinonim mog pogleda na svet. E, sad, kako provesti baš ovu subotu? Da li raditi ili plandovati u duhu adventizma? Mudrosti ponestaje. Kafa je naravno pri ruci. Kompjuter sokoće. Rekao bih, dovoljno za početak dobrog dana. Pravim guakamole ne bih li dobio božansku inspiraciju da nešto uzvišeno radim. ‘Oćeš, al’ za malo! Ne ide, brate. Sedim tako za kompjuterom, tup kao Paris Hilton u podne, i tako zvrjim u prazno. Čujem kako moj mozak mekeće u potrazi za novim stimulansom, a da to ne bude kompjuter. Pomišljam, da sam u Srbiji, već bih znao gde da odem i kako da provedem vreme. Možda bih otišao da se vidim sa prijateljima, na trening, u Maxi, Ušće, Aviv, na koncert, akupunkturu, kostolomca, ma nešto bih smislio već. Kako je moguće da živim tako blizu Metropoliten muzeja, Central parka, Grad Central stanice, Hadsona, Harlema, a da mi to ne pomaže da provedem tu subotu na meni svojstven način? Da još radim? Ma neću vala. Idem napolje, odmah. Smisliću ja neku psinu već, he, he. Tabanam laganeze Trećom avenijom, posmatram ljude… opet mozak, dedukcija, indukcija. Čini se sasvim uobičajeni istraživački zahvat jednog antropologa. Međutim, ta energija ljudi, ta različitost, a ujedno istovetna ljudska sudbina, blagonaklonost ljudi, njihova vera u bolje sutra, čini me posve ispunjenim što imam prilike da budem baš ovde, baš sada. Volim ja da jadikujem, misleći na raniji život u Pančevu, onu ravnicu, građansku i kosmopolitsku, a ipak ušuškanu lokalnu kulturu, Korzo, Tamiš, Kej, rindflajš. Ali, sad već osećam da je i ovde moj dom. Ti ljudi sa svih strana sveta, baš takve ulice, avenije, energija, želja za novim životom, mogućnosti… Ima neke istine kad ljudi kažu da je loš dan u Njujorku ipak bolji od bilo kog dana na nekom drugom mestu. Još jedna subota u Velikoj jabuci, mom novom Pančevu.

Autor je univerzitetski profesor, antropolog muzike, samouki kuvar, sertifikovani trener i entuzijasta u borbi za demokratiju uz primese humanizma i renesanse. Poreklom je iz Pačeva, sa blagom tendecijom nomadskog načina života. Danas mu je rođendan. Ne drži ga mesto.

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)