Vreme leti

Objavljeno 29.08.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Nedelja, 22. avgust 2021. godine

Danas je poslednji dan mog odmaranja od odmora.

Neverovatno, ali zaista mi je bilo potrebno.

Prethodna sedmica svela se na raspakivanje, raspremanje, pa onda red izležavanja, gledanja fotografija sa velikom smeškom i setom, red premotavanja misli. Trebalo mi je ovih nekoliko dana da ništa ne radim. Da se odmorim od odmora. Nedelja je uvek kraj, za puno toga, za mene danas znači opraštanje sa bezbrižnim, relaksirajućim danima, mirisom mora, zvucima talasa i onim divnim osećajem potpunog prepuštanja svakoj lepoti koja me je okruživala. Od sutra kreću nove obaveze, priče i misli, pa ću danas samo lagano.

Međutim, tu moju idilu prekinuo je moj suprug, upravo razbuđen, sa osmehom na licu i idejom da se danas negde ide. Kako mi je poznato da se najlepše stvari dešavaju neplanirano, odnosno kad univerzum reši da nešto usmeri na vas, nisam se preterano bunila, nego se brzo brzinom spremila i bila u autu. Put je mi je bio poznat, onaj prema Zrenjaninu, ravan i pitom, prijatan oku. Stigli smo u Ečku, u Kaštel. Mnogo volim to zdanje. Sada lepo uređeno, pokošeno, ucvetalo, okrečeno, sa igralištem, sa novim restoranom, menijem, uslugom. Posle lagane morske hrane, salatica i belih vina, trebalo mi je nešto konkretno, jako, da me vrati u realnost. Možda gulaš? O, da! Preukusan, mekan, onaj što se topi u ustima i svaki zalogaj traži sledeći, radujući nepca. Nazdravljamo domaćim crvenim, smejemo se, upijamo svu lepotu dana, jer znamo od sutra su stvari drugačije.

Ponedeljak, 23. avgust 2021. godine

Još kao dete sam mrzela ponedeljak. Posle vikenda kada bih obično uživala, bila u izdanju „nit’ brige, nit’ pameti”, taj grozni dan prekidao bi sve i bacao me ponovo u školu, u klupu, učenje, kasnije na posao, obaveze, brige. Od kada nemam „pravi posao”, već se bavim isključivo slikarskim, nekako ga lakše podnosim. Ali tu su negde, vrebaju me iza ćoška mejlovi i poruke radoznalih klijenata, koji su strpljivo čekali moj povratak sa odmora i ponovno vraćanje radu, da me priupitaju kada mogu da očekuju svoju porudžbinu.

Biti slikar u zemlji Srbiji, ali i bilo gde u svetu, nikada nije bio lak izbor. To srce bira, nikako razum. Prepušten si sam sebi, ti si sve. I sekretarica i galerista, menadžer prodaje, marketing ekspert, neko ko priprema slike za slanje, dogovara se sa klijentima. To je put pun neizvesnosti, ali ja nikada ne bih pošla nijednim drugim.

Danas su mi stigla dva nova paketa sa vinima. Prikupljam prokupce, vina nastala od istoimene srpske autohtone sorte grožđa, koja poslednjih godina doživljava svoju renesansu kojoj i ja, na svoj način, slikajući njom, svedočim.

Uskoro mi sin kreće u školu, četvrti razred, a mi i dalje ne znamo po kom modelu. Čekamo šta će reći Krizni štab, a onda i Ministarstvo.

Na pomen škole on počinje da šizi, kuka, i govori kako mu je raspust proleteo.

O, sunce moje, koliko ličiš na mene. Znam, sve te razumem.

Utorak, 24. avgust 2021. godine

Poraslo dete. Poraslo i preraslo svoj krevetić dužine 160cm.

Kao i većina njegovih stvari, krupnijih i nepotrebnih i ovo je završilo u oglasima. Vrlo brzo, gotovo ekspresno, javilo se nekoliko ljudi sa željom da ga kupe. Po nekom nepisanom pravilu onaj ko se prvi javi – njegovo je. Dogovaramo vreme preuzimanja. Popodne.

U međuvremenu sečem papire, pripremam ih za buduće radove, isprobavam nova vina. Moja degustacija netipična je, jer vina ne kušam na nosu, nepcima, nego na oku i četkicom na papiru. Neverovatno koliko tonova različita vina daju, iako deluje da je sve isto. Raduje me uvek to otkrivanje, upoznavanje novog. Od kada slikam vinom svaki rad je novo uzbuđenje, spoznaja i otkrivanje vina i njegovih svojstava. Vinska scena Srbije vrtoglavo se razvija, broj vinarija neprestano raste, a zanimljivo je da kvalitet prati kvantitet.

Vreme leti kada se radi nešto što se voli i vrlo brzo stižu ljudi koji nose krevetić mog sina u neki novi život.

Soba mu ostaje nekako prazna, a on večeras spava sa mamom, dok ne stigne novi krevet, baš po njegovoj meri. On sve veći, a mama sve manja. Nema veće radosti za roditelja, nego kada ga naslednik preraste, za sada fizički, ali volela bih u svakom smislu.

Sreda, 25. avgust 2021. godine

Rutina. Muž i ja pijemo prvu kafu, čavrljamo, planiramo, a onda on odlazi na posao. Nevoljno i teško. Nije lako ponovo ići u kancelariju posle nešto više od dvadeset dana lenčarenja. Pokušavam da razumem, ali baš mi i ne ide, jer već jako dugo ono što radim, radim od kuće. Zahvalna roditeljima, Bogu, univerzumu, na velikom daru koji imam. Nikada nisam imala rezervni plan, nešto drugo što me zanima, neki veštinu. Samo umetnost, samo slikarstvo.

I tako gotovo ceo dan.

Porudžbine za ovu nedelju su vinski portreti nekolicine ljudi, ljubitelja najlepšeg pića. Rokovi su opasno blizu i radim što brže može. Ali tehnika je nezgodna, teška i nepredvidiva, pa pomalo i brinem hoću li stići.

Iz Crne Gore, odakle sam se nedavno vratila, stižu lepe vesti, čitam mejlove, a srce hoće da iskoči iz grudi.

Pošto se škola opasno približava, sa sinom malo vežbam razlomke, geometriju, on nevoljno završava davno započeto čitanje knjige, dok sa tugom gleda u pravcu ugašenog kompjutera. Teško je biti dobar đak i gejmer i imati celih deset godina. Težak je ovaj život.

Četvrtak, 26. avgust 2021. godine

Potraga za novim nameštajem za dečakovu sobu se iz virtuelne pretvorila u stvarnu. Obožavam velike salone koji mi deluju kao jedan ogromni stan bez početka i kraja, gde se smenjuju bezbrojne kombinacije, varijante, boje i stilovi. Nije lako sagledati i shvatiti šta ti zapravo treba, ali lepo je, zanimljivo.

Kriza je, to svi znamo, ali gledajući gužvu u salonu i muku prodavaca da svima izađu u susret i odgovore na brojna pitanja, deluje mi kao da su baš svi tog momenta dobili neke lepe parice, pa sada hitno žure da ih potroše i promene u svom životu ono što je najlakše i najbrže, nameštaj.

Onda pomislim, možda su to novi Pančevci, oni koji okupiraju grad poslednjih godina, u potrazi za stvarima kojima će popuniti svoje nove stanove u novim zgradama, skaradno ubačenim u tesne ulice. I sami smo tako pre deset godina završili u Pančevu. Pioniri ovog trenda. Jedna od boljih odluka mog supruga i mene.

Vraćamo se posle gotovo celog dana potrage u svoju tesnu ulicu, isped svoje umetnute zgrade i potezima veštog reli vozača hitro parkiram na jedinom preostalom parking mestu. Oni koji stižu kasnije okupiraće zelene površine, očešaće točkove o cigle i blokove, koje ljutite komšije starosedeoci postavljaju oko svojih kuća, ali sve to ne smeta. Sve je to meni baš potaman i ne bih ništa menjala u svom životu. A ni u ulici. Svakako i da hoću – ne mogu.

Petak, 27. avgust 2021. godine

Konačno kiša, zahlađenje. Prija mi koliko i žednoj vojvođanskoj zemlji, jer stvarno više nisam mogla da dišem, da radim.

Trebalo je da idem na jedno snimanje intervjua u okviru vinskog festivala, ali odloženo je. Kiša je pokvarila planove organizatora da na krovu jednog lepog hotela svoja najbolja vina predstave srpski vinari.

Novi plan smišljam odmah, poseta roditeljima. Ne zna se ko se tome više raduje.

Kada roditelji žive na selu to odmah znači pun gepek koječega, mesa, meda, paradajza, jaja, sira, jel’ ti treba ovo, hoćeš ono, imate li, da ti spakujemo, jel’ volite… to ti je zdravo, nemoj da kupuješ u marketu, ovo je domaće. Ume da bude i naporno, ali ipak me raduje. Znači, dobro su, zdravi su. Imaju volje i snage da i dalje rade, sade baštu, da hrane stoku, da imamo skoro sve što nam treba.

Toliko je pala temperatura da je mama naložila vatru. U avgustu. E, toga se ne sećam da sam ikada doživela.

Malo pauziram sa slikanjem, a sin sa učenjem. Njemu ne pada teško, dok ja već počinjem da cupkam kad pomislim koliko imam radova započetih.

Tok mojih misli prekida jak miris pogačica sa čvarcima. Moglo bi se reći da je to specijalitet mog oca. Uživamo svi zajedno za stolom. Zdravi roditelji, topla kuća, pun sto. Srećna sam.

Subota, 28. avgust 2021. godine

Jutro kišno, bez nade da će se nešto promeniti do kraja dana. U kući je opet toplo. Mama loži, da joj se najmlađe unuče ne smrzne. Meni otac pravi kajganu, u starom tiganju, koji imamo od kada znam za sebe. Preukusno je. Toplo mi je, a najviše oko srca. Dragoceni su ti momenti sa najmilijima.

Prepunog gepeka krećemo za Pančevo.

I blizu smo i nismo.

Više od dva sata vožnje. Na putu je gužva. Sigurna sam da je barem polovina ljudi u povratku sa sličnog puta.

Ogromno sivilo, hladnoća i uporna kiša ne utiču na mene, jer vraćam se zadovoljna, duše pune ljubavi koju sam dala i primila. Nema tog groznog dana koji ne može da popravi zagrljaj najdražih.

Jedna sam od onih „jakih”, „hrabrih” žena kojima „niko ne treba”, a zapravo postajem meka, nežna i krotka u rukama onog koji me voli i vidi onakvu kakva jesam, bez želje da me menja i prilagođava.

On me dočekuje širom raširenih ruku, dovoljno jakih da na treći sprat u zgradi bez lifta potegne silne one kese i torbe koje ga čekaju u gepeku.

Brzo ulazim u moj ritam i već posle nekih sat vremena sam u ateljeu. Moj maleni studio, flaše vina i nezavršeni radovi strpljivo me čekaju. Kad se dve ljubavi stope u jednu nastaje vinorel. To je neverovatan spoj slikarstva i vina. Srećnica sam što sam ga otkrila.

Autorka je akademska slikarka, mama, ćerka i supruga, ljubiteljka vina i autorka slika vinom stvorenih

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)