Sve što raste, htelo bi da raste

Objavljeno 06.10.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 29. septembar 2019. godine

Dan obično započinjem pod utiskom sna koji sam odsanjao prethodne noći. Ovoga puta je to bio apokaliptični grad u kome ogromne baklje o kojima svi pričaju, tokom noći obasjavaju grad. U tom lepom gradu iz sna u kojem živim, masovno niču deponije nade za neke od nas, oko kojih narod bdi i traži spas za svoju sudbinu. Ja tumaram po tom gradu, ali u tom gradu niko ne priča, ljudi ćute, pa i ja ćutim. Pitam se zbog čega svi ćutimo i shvatam da čuvamo i ono malo pljuvačke u ustima, kako nam se usta ne bi potpuno osušila, a ne znamo baš svi dobro da oblizujemo usne. Odgovor je da vode više nema… „Vode više nema” je rečenica koja me je iz sna vratila u javu, a ja sam brže bolje otišao do kupatila da vidim imamo li vode ili ne. Voda se nakon oko 36 sati vratila u naše domove, a mi smo nagađali da li je stigla u 6 ili u 8, i iskren da budem, nemam odgovor na to pitanje, tada sam spavao, a i nije ni preterano važno, zar ne? Ono što je mnogo važnije jeste pitanje šta bi bilo kada vode ne bi bilo narednih 36 dana ili 36 godina? Čitav dan sebi postavljam pitanja na koja sam ne mogu da odgovorim. Šta radimo u trenutku kada nam ponestane prirodnog bogatstva makar za čas, da li tad kukamo ili tražimo uzrok problema ili pak nemo čekamo da čas postane večnost?

Ostatak dana provodim u Centru Alternativne Kulture 3×2 u Pančevu gde se nedeljom održava dan društvenih igara, pa sa društvom igramo raznorazne igre. Preporučujem toplo Citadels, Mysterium, Bang i mnoge druge.

Ponedeljak, 30. septembar 2019. godine

Novu nedelju započinjem na veoma simpatičan način. Autoplej na Youtube-u pustio je pesmu Duška Radovića „Zdravica (Sve što raste htelo bi da raste)”. Poslednji dan septembra 2019. kao da govori da je potrebno da se osvestimo i nekako je u skladu sa mojim ličnim razmišljanjem koje je aktuelnije od jučerašnjeg dana. Potreban je rast naše kolektivne svesti u društvu, a mali broj ljudi je toga zaista svestan. Melodija pesme se motala po glavi tokom dana, pa sam nasumično svirao dečije pesme. Od „Drugarstva” legende Dragana Lakovića, jedna od mojih omiljenih, do „Rokenrola za decu” Vlade Divljana i Gileta. Minju Subotu i Branka Kockicu poštujem, ali su mi u poslednje vreme njihove pesme postale antipatične. Dan se završio sa „Trla baba lan” Milorada Mandića Mande i drugo se i nije moglo očekivati.

Dan sam proveo u kući, svirajući, ispijući čaj, uz masovnu potrošnju papirnih maramica različitih mirisa.

Utorak, 1. oktobar 2019. godine

Do pre dve godine prvi dan oktobra sam gledao kao i svaki drugi dan, a od kako sam prvi put kročio na fakultet taj 1. oktobar će mi uvek unositi neku dozu čudnih osećaja. Posmatram nove studente, brucoše, kako pomalo izbezumljeno tumaraju hodnicima Filozofskog, a neke od mojih kolega to nervira i jedva čekaju da prođu haotičnih prvih mesec dana fakulteta. Različiti su utisci tog prvog oktobra, nama se na fakultetu završila prethodna godina studiranja, neki su u dodatnom roku obezbedili famozni budžet, a neki su ostali praznih džepova, pa narednu godinu moraju sami da finansiraju. Masovna kupoprodaja knjiga i skripti, upisi u nove školske godine, overa različitih uverenja, molbe za umanjenje školarine. Za mene je to sve haotično i brzo, pa se vraćam u Pančevo. Znam da mi Pančevci imamo tu sreću pa smo blizu Beograda i lako možemo da funkcionišemo na relaciji Pančevo–Beograd–Pančevo, doduše sve zavisi od prevoznika, a ima ih raznih, pogotovo kada nema goriva. Oni koji su kilometrima daleko od svojih domova, jedino preostaje da se bore i da svoj habitus prilagode novom polju grada Beograda.

Veče provodim u gledanju fudbalske utakmice Lige šampiona „Crvena Zvezda” – „Olimpijakos”.Volim sport, redovno čitam sportske vesti, retke vesti u koje generalno imam poverenja. A „Zvezda” je pobedila s tri prema jedan.

Sreda, 2. oktobar 2019. godine

Posle dekanovih uvodnih reči dobrodošlice novim studentima 1. oktobra, danas su na Filozofskom fakultetu u Beogradu zvanično počela predavanja. Falila su mi predavanja, iskreno, u prethodnih par meseci. Doduše, kad bolje razmislim ne mogu reći da mi je falio obilazak Trga Republike koji je na minut od mog fakulteta, a prethodnih više od godinu dana skoro da tuda nisam ni prolazio. Kiša u Beogradu pada, vozači kao da zaborave da voze kada se desi promena s kišom ili snegom, ulice su zatvorene što zbog taksista koji štrajkuju što zbog ulica koje su raskopane. Ako nam je za utehu, Beograd je srpska Venecija, to me oduševljava, pa ću od sutra početi da vozim gumeni čamac, nadam se da mi dozvola kao i u drugim slučajevima neće biti potrebna.

Sticajem čudnih okolnosti, ispred fakulteta mi prilazi devojka sa sve diktafonom i pita me da li bih imao par minuta za intervju, a ja potvrdno odgovaram. Devojka je novinarka Radio Beograda 2, a pitanje na koje je trebalo da odgovorim jeste „Šta misliš o globalnom zagrevanju?”

Četvrtak, 3. oktobar 2019. godine

Probudio sam se ranije nego inače. Potrebno je da se spremim za radionice koje držim po srednjim školama u Beogradu. Danas je na redu Škola za brodarstvo, brodogradnju i hidrogradnju. Cilj radionica jesu da pomognemo učenicima da sastave svoj CV, da naprave LinkedIn nalog i da ih pripremimo za razgovor za posao.  Projekat ima naziv „Budućnost za #5”, a sprovodi ga omladinska organizacija Centar E8. Radionice su prošle sjajno, zadovoljstvo mi je da radim sa mladim ljudima i na ovaj način dolazi do razmene stavova i ideja i podsticanje mladih da napreduju. Čini mi se za ovih par godina koliko držim radionice o različitim temama, da srednjoškolci sve više gube motivaciju i neku želju za samostvarivanjem i uspehom, kao da ne postoji dovoljna strast u njihovim očima.

Odlazim na fakultet na predavanje iz Sociologije društvenih devijacija – kriminalitet. A nakon toga sa kolegama odlazim u obližnji kafić „Lokal” gde gledamo fudbalsku utakmicu Lige Evrope „Astana” – „Partizan”. „Partizan” je utakmicu dobio dva prema jedan. Posle napornog dana odlazim ranije na spavanje.

Petak, 4. oktobar 2019. godine

Konačno, danas posle skoro četiri godine odlazim da odigram partiju tenisa. Tokom ove nedelje pogodila me je nostaligija za teniskim terenima. Omiljeni sport koji sam rekreativno igrao od trećeg razreda osnovne škole, pa sve do drugog razreda srednje škole. Ponestalo je tu i dosta kondicije, a osećaj se nazire tek na svaki peti udarac loptice. Moj drugar Miloš i ja smo sate i sate provodili igrajući tenis na terenima JKP „Mladost” iza bazena. Na te terene smo ulazili kroz otvor na ogradi, a zaista nas nikada niko nije „najurio” sa tih terena iako nikad nismo imali termin, verovatno što nikada niko nije ni plaćao termin za igru na tom terenu. Ustajali bi leti nekad u 5 ujutru kako bismo se već oko 6 našli na terenu, pa oko 10 bi svratili na bazen. Ti tereni i dalje postoje, ali je od trenutka kada smo prestali da igramo skinuta mreža i postolje za mrežu. Ovoga puta smo igrali na teniskom centru „PopCourt” na Hipodromu. Miloš i ja obično volimo da odigramo meč, pa sam ovoga puta izgubio s 6:4, 7:6, 6:3. Ovaj poraz sam primio sa zadovoljstvom iako ne volim da gubim, pobeda je naći se na terenu posle dugo vremena.

Subota, 5. oktobar 2019. godine

Dve godine sam imao kada su se desile te čuvene demonstracije. Niti ih pamtim, niti mogu da znam da li je do njih trebalo doći. Neko kome je tada bilo loše će reći da je taj 5. oktobar trebalo da se dogodi, a neko kome je sad loše će reći da nije, jer je snaga koju je narod tada imao zapravo jedna propuštena šansa. Sada se postavlja pitanje da li će do te šanse doći i na koji način treba doći u poziciju da se ta šansa ostvari. Ono što znamo jeste da mnogo mladih odlazi, a mladi su pokretačka snaga, ovi matori su iscrpljeni, a i ponavljaju se, pa nisu interesantni i teško im je poverovati. Mladi koji su ostali, ili uzaludno studiraju ili rade kako bi skupili neki novac za džeparac. Kad kažem uzaludno, to mislim da se vrednost diploma na određenim fakultetima gubi i skoro ni da ne postoji, a studenti bivaju demotivisani kada znaju da neko ko utiče na njihov svakodnevni život i realno ekonomsko stanje u državi ima plagiran doktorat. Sada smo u stanju mirovanja, svi čekaju pokret novih snaga bez ispuvanih balona. A nama se duva balon koji nam svakodnevno puca pred očima stvarnosti u kojoj živimo.

Danas se odmaram.

Autor je student sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, aktivista, volonter, muzičar, frontmen grupe „Sindrom”

Ostavi komentar

  • (not be published)