Sreća jednog protokola

Objavljeno 27.03.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 11 mins

Nedelja, 20. mart 2022. godine

Dobro veče. Ovo je prva nedelja 194. ciklusa mog reproduktivnog života. Idu ciklusi kao u TV Slagalici i u finalu pobedi crveni takmičar. Moj posao u ovom periodu godine je čitanje i pisanje, vreme kada sva istraživanja i sve ideje treba da se stvore na papiru. Posao je suvoparan, postoje jasna pravila akademskog pisanja i nema mesta preteranoj kreativnosti. Ako želim da se zabavim, poslušam neko predavanje na temu srodnu onoj o kojoj pišem. Jednim takvim spletom okolnosti došla sam do videa o debati o slobodnoj volji. Nova istraživanja mozga, neurona, hormona, genetike i kulture (ovde ne samo nova) najzad pokazuju da slobodne volje, u smislu nezavisne odluke nekog duha u telu, suštinski nema. Kakve su vam predispozicije, trenutni hormonski status, okolne senzacije, lična istorija, komunikacijski kod i dominantan sistem vrednosti, takva će nam biti i odluka. Neverovatno je da se sve to pokreće ovog prepodneva i prethodi mom kliktanju na opciju „vidi još komentara” na postu grupe „Mali proizvođači hrane u Srbiji”, gde se ljudi svađaju na temu definicije organskog jajeta, ali danas je tako. Ne osećam krivicu što sam dobrih 20 minuta čitala o imperativu slobodnog kretanja koke nosilje, kao što ne osećam ni zaslugu za to što sam od jutros pročitala pet naučnih članaka. Sve je baš kako treba da bude, odgovornosti nema, vežbam da objasnim Davoru kad se vrati umoran s milion ispunjenih zadataka od značaja za naš svakodnevni život. Imamo različite programe, objasniću mu.

Ponedeljak, 21. mart 2022. godine

Protokol koji nazivam sopstvom jutros se pokrenuo rano – najbolje radim i treniram ujutru, bagujem već od devet sati uveče. Otvaram roletne, i na trenutak mi svetlost bljesne u oči, zenice se rašire, a kapci skupe u agoniji. Refleksno ponašenje nam pokazuje osnovni model nevoljnih akcija, a nekakve finije odluke nam daju iluziju da u našem telu postoji duh, esencija naše ličnosti koja je ta koja odlučuje. Tu iluziju i kao i sve druge pričice koje pričamo sebi stvorio je najnoviji deo mozga koji nam je evolucija nabudžila. Čini mi se da, kao u jednoj od epizoda serije Love, Death and Robots (Zima Blue), sreća leži u devoluiranju na osnovni mozak sa osnovnim funkcijama. To što imamo mogućnost da donosimo apstraktne odluke razmišljajući o posledicama, to ne znači da to ne radimo po uvreženoj shemi, niti da smo slobodniji, niti srećniji. Kad sam toliko pročitala o izborima i o ratu da mi je interfejs izgubio zdravu boju, otišla sam da perem kupatilo, program mirnije radi kada mu se daju jednostavni, repetativni zadaci.

Utorak, 22. mart 2022. godine

Utorak je kao ponedeljak, osim što čujem gospođu koja čisti zgradu dok radim. Svakog utorka kada priđe vratima i udari ih dok briše pod ja prestanem da dišem i pravim se da nisam tu, tako mi naredi moj reptilski mozak. Šta da radim, odrasla sam u kući a ne u ovim napakovanim kutijama za cipele koje zovu zgrade i osećam se ugroženom kad mi se toliko približe staništu. Gospođu, poput Sizifa, moram zamisliti srećnom, i ne želim da joj činim nelagodu tako što ću obznaniti svoje prisustvo.

Mnogi protokoli iz moje mreže oteženo donose odluke zbog sjebanog sistema vrednosti. Svi bagujemo u nekom trenutku, neki su iz bojazni da će ih proizvođači antivirusa hakovati odbili da isti instaliraju, a još uvek ne znamo kakve su posledice spornog virusa. Čudno je to, procenjujemo jedni druge prema odlukama koje donosimo, a ispostavlja se da one nisu nešto nad čime imamo kontrolu. Današnja meditacija, pločice u kuhinji, nisu zima blue boje, više su slavic beige.

Sreda, 23. mart 2022. godine

Nakon par razgovora u domenu posla, gubim želju za postojanjem i krećem u Kačarevo da riljam baštu. Dok zarivam ašov pokušavam da shvatim kakav je mozak nekoga ko je upravitelj, da li im bezobzirnost dolazi kao posledica posla ili su kod nas oni na poziciji upravo zbog ovih svojih kvaliteta. Gde bih locirala oštećenja i nedostake na mozgu našeg predsednika, da li je i on psihopata? Volela bih da uradimo MR i da vidimo kakve su moždane aktivnosti kad mu se pokaže mapa Srbije. Duboko me uznemiruje mogućnost da i on nije odgovoran za svoje postupke, jer ako nema slobodne volje nema ni odgovornosti. Možda ne bi bilo loše da uz deset hiljada potpisa predsednički kandidati i kandidatkinje prilože i rezultate elektroencefalografije. Iz prevrnute zemlje vadim busen pirevine i posmatram prepolovljenu glistu. Ovo će je dosta usporiti u životu, ali ona ne očajava, programirana je da se regeneriše i ne mora da čita knjige samopomoći. Užasno je biti poluevoluiran poput nas, vozi nas potraga za zadovoljstvom, a mesta gde ga pronalazimo nas uglavnom ugrožavaju.

Razmišljajući o determinizmu u autobusu za Kačarevo, smišljala sam načine o prekidu ciklusa. Ali se ispostavilo da je i to programska misao! Prekid ciklusa nije izlaženje iz matrice, već njeno još jače ustanovljavanje (takoreći izlaženje iz materice), koji stvara jedan potpuno novi mali protokol.

Četvrtak, 24. mart 2022. godine

Četvrtak je kao ponedeljak, samo mi se već smučio moj uredan život i raspored. Dan je prelep, a ja imam gomilu posla i rokove. Pored menstrualnog proživljavam i ovaj nedeljni ciklus. Naporno je, ali ne sme da se poremeti – kada nemate određeno radno vreme onda je vam je posao stalno nad glavom, a struktura mora da se uspostavi da bi program fukcionisao. Ako ne ispoštujem raspored danas uništila sam „slobodnost” subote, ako ne popijem čašu žuči, čaša meda neće biti toliko slatka. Još je Njegoš znao za važnost endokrinog sistema. Ne zanimaju me brza zadovoljstva, jedina koja priznajem su ona koja do kojih se dolazi nekakvim naporom. Nije isto kad ti dopamin skoči zbog gumene bombone ili morfijuma i kad ti skoči što si savršeno usitnila/o zemlju za arpadžik.

Petak, 25. mart 2022. godine

Ponovo u bašti ovog puta uprkos jakom vetru. Kažu da vetar utiče na raspoloženje, iritira ljude i druge životinje. Cenim te „kažu” momente, kada se javljaju neki oni, kreatori naših kulturnih kodova. Nakon napornog dana, noć provodim u agoniji jer ne znam gde su mi kapi za nos. Disanje je imperativ za moj program i ova prepreka je upalila sve moguće alarme, ali znam da će mi „skidanje” sa trenutnog olašanja doneti dugoročno. Ako istrpim zapušenost i dozvolim sluznici da se oporavi kapi mi više neće biti potrebne. Moj protokol funkcioniše po principu odložene gratifikacije, mnogo jak prefrontalni korteks.

Davor je otišao na skijanje, ali da je tu bio bi ponosan na moju borbu. On je i bio taj koji mi je preneo detalje u vezi sa testom gratifikacije odnosno nagrade. Pred decu, kazao mi je, stavljen je slatkiš i rečeno im je da mogu da ga pojedu ukoliko žele, ali da mogu i da sačekaju sat vremena te ukoliko ga ne pojedu dobiće još jedan! Muke i Sizifove i Tantalove! Tu decu su posle pratili i ispostavilo su oni koji su uspevali da odole trenutnom zadovoljstvu bili načelno zadovoljniji ljudi i uspešniji u svakodnevnim i dugoročnim zadacima. Mi smo takvi protokoli, ali ne samo zato što želimo veću nagradu već zato što nas program nagrađuje za samo čekanje, mi uživamo u procesu!

Subota, 26. mart 2022. godine

Najzad, evo je moja čaša meda, evo vrhunca zadovoljstva ovog napaćenog protokola. Uspešno sam uradila sve što je za radnu nedelju bilo planirano i sad mogu da šetam, da obilazim prijatelje, da idem na utakmice i bioskop, kafiće, klubove, da jedem i pijem šta nisam tokom radne nedelje. Ali, avaj, sada kad nagrada dođe shvatam da je sreća bila u ideji, najavi, iščekivanju i samom procesu. Ovde na vrhu brda, kamen se ponovo survao na dno, i subota je zapravo dan kada se rasterećena vraćam po njega. Usput odem malo do grada.

Autorka je antropološkinja, docentkinja na Filozofskom fakultetu

Ostavi komentar

  • (not be published)