Sedam dana u životu mladog penzionera

Objavljeno 15.03.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Nedelja, 8. mart 2020. godine

Bude me poljupci i glas moje supruge: „Ljubaviiiiiii, dobro jutroooo!” Polako otvaram oči, i dok pogledom po sobi tražim neki sat da vidim koliko je sati, supruga nastavlja: „Srećan ti 8. mart ljubavi!” Od samog početka naše veze, dogovorili smo se da se ne obaziremo na nametnute datume i da tada nešto glumatamo već da kada mislimo i nađemo nešto što bi nekoga od nas usrećilo, to poklonimo bez obzira na datum. Naravno, da to ne važi kada je u pitanju detetov rođendan. Biće ovo jedan dug dan, bez ikakvih obaveza jer smo nabavku obavili dan pre, sin nam je od petka na rekreativnoj na Divičibarama, jedina obaveza nam je kućni ljubimac, mačak Bleki koji nas uveseljava i izluđuje u zavisnosti od njegovog raspoloženja. Ove nedelje izostaje i tradicionalni ritual a to je obilazak Starog buvljaka. Iako sam u invalidskoj penziji, nedelja mi i dalje budi onaj osećaj nelagode da je sutra ponedeljak bez obzira što su mi dani manje-više isti, a veću nelagodu mi stvara što ću cele nedelje biti sam pre podne sa Blekijem jer nam se dete vraća tek u petak. Današnji dan posvetiću druženju sa Ju Nesbeom tj. čitajući jedan od njegovih bestselera.

Ponedeljak, 9. mart 2020. godine

Dan za laboratorijske nalaze. Ustao sam rano i krenuo ka Domu zdravlja da završim i tu obavezu. Zbog svoje dijagnoze imam tu privilegiju da ne moram da zakazujem već samo se prijavim na šalter. Danas je izgleda više od pola Pančeva sa širom okolinom došlo u laboratoriju s istim ciljem kao i ja. Siguran sam da je Dante upravo ovako zamišljao pakao. Gužva, vika, svađa, neprijatni mirisi. Odlučujem da sve to ipak obavim u privatnoj laboratoriji jer mi samo fali da osim gubitka živaca, fasujem i neki virus jer mi je imunitet posle hemioterapije i zračenja malo slabiji. Završio sam privatno za par minuta, platio šta košta i dobio informaciju da ću rezultate dobiti istog dana na i-mejl ili na šalteru. Kod kuće me je nestrpljivo čekao verni drugar Bleki da ga pustim da malo vršlja po dvorištu. Nisam morao da spremam ručak, jer nam je ostalo klope od juče. Popodne provodim sa suprugom u razgovoru i planovima za rešavanje nekih bitnih životnih problema, a pred veče smo zvali sina na Divčibarama, koji nam je ushićeno prepričavao dan proveden na sankanju i u grudvanju.

Utorak, 10. mart 2020. godine

Dan koji sam odlučio da posvetim malo sebi, tj. dva sata. Posle jutarnjeg merenja pritiska, seo sam na bicikl i otišao na bazen, dobro se isplivao, izbacio negativnost i stres koje sam sakupljao ovih dana i vratio se kući kao nov čovek. Pun energije, spremno sam se prihvatio dužnosti koje su me čekale: sređivanje kuće i vođenje mačka na vakcinaciju i čipovanje. Ni danas nisam kuvao jer je supruga predložila tzv. „lovački ručak”. U prevodu, otvorimo frižider i ko šta ulovi. Popodne smo proveli u prijatnoj šetnji i „zujanju” po tržnom centru. Ujutru me očekuje zakazana kontrola u Institutu za onkologiju i radiologiju u Beogradu. Siguran sam da će biti sve OK.

Sreda, 11. mart 2020. godine

Kontrole u Institutu za onkologiju su već nekoliko godina sastavni deo mog života, tako da nemam nikakvog straha od njih. Jedino što me uvek namuči to je prevoz. Auto mi nije u najboljem stanju da bi se s njim uputio u prestonički haos, već kombinujem autobus i od mosta presedam na BG voz. Danas mi je posebno teško palo putovanje autobusom i ceo dan se oporavljam od tog napora. Što se pregleda tiče, moglo bi se reći da je rezultat nerešen. Većim delom je sve OK, ali doktori uvek pronađu i nešto novo, tako da imam još jednu muku protiv koje ću se boriti malo duže. Dodatni napor stvara odlazak u Dom zdravlja kod izabranog lekara da mi prepiše recepte koje mi je specijalista napisao. Uspeo sam da zakažem za sutra, što smatram za jednu dnevnu pobedu. Međutim, snagu mi daje očekivanje povratka našeg sina sa Divčibara u petak, tako da će kuća opet biti puna dečijeg smeha, što je takođe vrlo lekovito.

Četvrtak, 12. mart 2020. godine

Po ko zna koji put se nerviram zbog zdravstvenog sistema. Što bi rekao naš narod: „Ko o čemu baba o uštipcima…” i Zoran o lekovima. U ovoj Super Hikovoj državi ništa nije džabe. Ne možeš ni džabe da se razboliš jer lekovi koštaju, razna učešća, participacije… Ugrubo sam izračunao da mi skoro pola penzije odlazi na lekove (nije velika penzija jer je invalidska). Toliko je sve apsurdno u državi, da imam utisak da živimo u „Alanu Fordu”. Dokle god sam pri čistoj svest i izdravoj pameti, vaspitavaću dete da završi fakultet i da svoju sreću potraži na nekom drugom mestu. Sigurno ću ga ispratiti rečenicom „Ne okreći se sine!”

Petak, 13. mart 2020. godine

Veliki dan. Nestrpljivo očekujem vreme dolaska moga sina sa Divčibara. Javljaju da će ranije doći nego što je najavljeno. Sedim kao na iglama, minuti prolaze sporo. Prebacujem TV sa kanala na kanal ali ni na jednom ne mogu da se zadržim. Odlučujem da ipak krenem malo ranije jer zbog radova u Prvomajskoj ulici, do Sportske hale moram zaobilaznim putem. Stižem na parking a tu su već roditelji koji su izgleda bili još nestrpljiviji od mene. Učiteljica javlja da će malo kasniti. Posle nekih pola sata stižu autobusi iz kojih izlaze naša nasmejana i srećna deca. Veliki i dug zagrljaj pokazuje koliko smo jedan drugome nedostajali. Krećemo kući i usput slušam doživljaje sa Divčibara i žalim što nemam i ja deset godina pa bi i ja uživao zajedno sa njima. Nestrpljivo ulazi u kuću i primećuje svaku promenu koju smo supruga i ja napravili u stanu za vreme njegovog odsustva. Uživamo u njegovim pričama a on u svom omiljenom jelu koje sam mu pripremio za ručak. Konačno smo kompletni.

Subota, 14. mart 2020. godine

Današnji dan posvećujem restauraciji gitare koju je koristio moj pokojni otac. Ako ne uspem da je osposobim za sviranje, stajaće na zidu kao ukras. Dok sam brusnim papirom skidao lak, setio sam se svih onih lepih trenutaka koje smo proveli uz tu gitaru. Nijedna naša porodična proslava nije mogla da prođe bez pesme. Moraću da obnovim svoj repertoar uz gitaru i da moja porodica i ja nastavimo tradiciju proslava uz pesmu. Što bi u pesmi rekao Minja Subota: „Muzika je put do sreće…” Možda sam sam ovu nedelju predstavio malo mračno, ali kao neko ko je bio „viđen za kurira svetom Petru”, mogu da kažem samo jedno: LEPO JE ŽIVETI!!!

Autor je četrdesetšestogodišnji penzioner, suprug, otac desetogodišnjeg dečaka, koji piše da bi održao zdrav razum i dobar i pozitivan stav prema životu

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)