Sedam dana Olimpijade!

Objavljeno 30.01.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 19 mins

Nedelja, 23. januara 2022. godine

Nije tek obična nedelja, godišnji odmor je. Juče smo doputovali na planinu. Probudilo me je sunce kroz ledom išaran krovni prozor a tek pomalo izvirivali su beli vrhovi četinara. Odmah sam pomislila na Andersenovu Snežnu kraljicu, a naročito na deo gde je Kej živeo u ledenom dvorcu snežne kraljice ali mu nije bilo hladno jer mu je ona oduzela osećaj za hladnoću. E, pa kod nas je situacija drugačija što se tog osećaja tiče. Naš najmlađi član nikako ne voli zimu, pomalo voli sneg, ali hladnoću nikako. Mogao bi do proleća presedeti u zatvorenom. Ne zna se kome je potrebniji čist planinski vazduh, nama ili deci, i naravno što više vremena napolju, sankanja, skijanja i šetnji. Pošto svi sada već skijamo osim njega, rešili smo da i on pokuša da nauči ove godine, ali ne da bismo ga spremali za Olimpijadu jer je u septembru prošle godine napunio četiri, već kao izgovor da što više vremena provede na snegu i vazduhu. Prošle godine bilo je potpuno neuspešno te smo se još pre polaska na put psihički pripremali na njegovo plakanje i odbijanje. Tako je jutro i počelo, sreća pa smo se dobro naspavali. Žurili smo na doručak, pa žurili na oblačenje, pa isto tako umalo zakasnili u školicu. Dan je bio sunčan, ali vrlo hladan, maksimalna dnevna -15 i to u dolini, na vrhu uz vetar, subjektivni osećaj za mene je bio -30 (eto na koga je mali).

Dva sata aktivnosti na snegu bilo je dovoljno svima pa nam je topla supica ugrejala i ruke i obraze i dušu i sve. Inače, ovde u istom hotelu je još nekoliko porodica koje poznajemo sa decom sličnog uzrasta kao što su naša, pa je popodne bilo rezervisano za druženje i po neku čašu vina, a deca su naravno „istraživala”. To uglavnom znači vožnja liftom gore-dole, kucanje na vrata i bežanje, smeh i graja (galama), ali da ne grešim dušu, vrlo kratko su bili i dobri. Dok ovo pišem svi spavaju, ova tišina prija i to je ono što mi je celog dana nedostajalo. Malo tišine i razgovora sa sobom ali da se razumemo, taj dečiji smeh i galamu ne bih menjala nikad za tišinu, sa tim je gotovo. Do sutra.

Ponedeljak, 24. januar 2022. godine

Oduvek sam izbegavala aktivni odmor, ako bismo išli na more to bi značilo da parkiramo automobil i ne pomeramo ga dok ne pođemo kući. Ako bi to bilo zimovanje, eventualno poneka kratka šetnja i povratak u topli smeštaj. Dakle, samo me ne pomeraj odavde. Ali avaj, svaki odmor sa decom je aktivni odmor, nema kompromisa. Što bi moj momak rekao: „Sedam dana Olimpijade”. U suštini, počela sam sa prvim časovima skijanja pre dve godine kad je moja devojčica odlučila da se oproba na snegu i to isključivo kako bih mogla da je pratim dok ne ojača i dok ne prebrinem sve brige, strahove i paranoje zbog rizika koje taj sport nosi. Jutro. Opet ista rutina, nema spavanja do kasno da ne pobegne vreme koje mali provodi u školici skijanja a mi uživamo bez njega. Nas troje zajedno od 10 do 12 h a onda nas dvoje na smenu. Naša devojčica koja uskoro puni devet godina, žuri nazad da vidi gde joj je drugarica, dosadno joj je sa matorcima (izvini mala, rano je još za to). Nikolica nas je danas sve iznenadio. Pobedio je! Danas sam otišla da ga uzmem iz školice u 12 h, imam šta i da vidim: rumeni obrazi od hladnoće a osmeh najveći na svetu. Lepo se proveo, srećan je što vidi mamu i sve je super. Odlazimo da se ugrejemo, ostalo je svakodnevna rutina. Ista onda grupa roditelja od juče zaseda. Pokušavamo da organizujemo izlazak sutra uveče i to bez da napuštamo objekat, dovijamo se kako bismo organizovali čuvanje dece, razmatraju se razne mogućnosti, duhoviti predlozi itd. Na kraju smo obavili video pozive preko vibera sa babama i dedom jer oni su se ipak najviše uželeli dečice. Deca su naravno ispričala šta se sve zanimljivo dešavalo u toku dana. I što je trebalo i što nije. Uvek se dobro nasmejem kad se setim da sam negde pročitala citat: The first half of our lives are ruined by our parents and the second half by our children. – Clarence Darrow. Ne! Ne poistovećujem se sa njim u bukvalnom smislu, ali mi roditelji volimo da se šalimo na taj račun. Da ne smaram sad u sitne sate koliko griže savesti moderno roditeljstvo nosi, svi će znati na šta mislim. Sutra se nadamo sunčanom danu, danas je bilo „ledeno doba”.

Utorak, 25. januar 2022. godine

Treći dan zimovanja – pauza. Pauza prvenstveno znači da treba odmoriti noge od skijanja i bolne cevanice od pancerica (u mom slučaju). Za decu znači provedeno vreme u igraonici ili na tabletu. Najviše smo se odlučili za pauzu je jer prethodnog dana bilo izuzetno hladno pa su deci počeli da „rade” nosići. Sva sreća, oko čuvanja dece nismo imali problema jer stariji čuvaju mlađe, a i tu je igraonica gde je to organizovano. Dakle, za mamu i tatu danas neće biti pauze, samo za decu. Šteta je propustiti ovakav dan. Godina prođe, januar nikad – da sam na poslu, a ne na godišnjem odmoru mogla bih da kažem da nikad neće doći kraj ovom mesecu, ali ovde dani lete.

Ne mogu da ne spomenem posao, prvenstveno zbog ekipe sa kojom sam 10 godina bila nerazdvojna i još kolika je privilegija kada ste žena u muškom kolektivu. Ja volim da se šalim i da kažem da smo mi kao familija jer toliko vremena na dnevnom nivou ne uspem da provedem ni sa porodicom ni sa prijateljima. Od skoro smo se fizički razdvojili jer sam ja privremeno promenila poziciju i lokaciju, ali i dalje je osećaj isti. Nedelju pred polazak na put obeležile su pihtije, tj. Krstovdan, i to je po meni jedina nedelja u godini kad tu poslasticu jedem tri dana za redom. Dva tanjira završila su i na poslu uz domaću lepinju i sjenički sir. Brojali smo kilograme i pred polazak na zimovanje, ali ovde je teško odoleti, svi ti specijaliteti karakteristični za ovaj kraj nisu mogli biti ignorisani ni u kom slučaju. Dakle, pauza za roditelje stigla je tek oko 21 h, kad smo otišli organizovani izlazak bez dece gde smo se i sami ponašali kao deca.

Sreda, 26. januar 2022. godine

Sve mi teže padaju kasni izlasci tj. više mi vremena treba da se naspavam i da se vratim u prvobitno stanje nego pre (pre par godina). S druge strane, prijala mi je ta glasna muzika, smeh i zezanje u smislu punjenja baterija pozitivnom energijom. Od kako smo došli na planinu, potpuno smo zaboravili na koronu i brojke. Jednostavno, ovde niko ne nosi masku u zatvorenom prostoru, nema ograničenja ni kovid propusnica, pravi odmor za mozak. Samo par stotina kilometara od kuće a kao na drugoj planeti. Ipak smo poranili jer šteta bi bilo provesti najlepši deo dana u zatvorenom. Maglovito jutro, ne tako hladno kao ovih dana, ali ipak rizično za spuštanje sa decom, nije obećavalo mnogo, ali na kraju je dan ispunio očekivanja. Prvo nas dve a onda je ona ostala sa tatom da još malo utaba staze, dok sam ja preuzela „smenu” i otišla po mlađanog. Nikola je danas na času bio sam sa jednom preslatkom devojčicom (prethodnih dana je bila grupa dece) njegovih godina koju je sve vreme držao za ruku i nagovarao je da ignorišu instruktora kako bi se zabavili na svoj način dok učitelj nije „podviknuo” pa je ipak pristao da sarađuje. Sve u svemu, kaže da se lepo zabavio a i osmeh je to potvrdio. Oko 15 h smo se svi skupili na ručku i prepričavali utiske i snalaženje (čitaj preživljavanje) po magli gustoj kao testo, koja nas je celog dana pratila. Veče je proteklo uz šolju toplog čaja i malo sabiranja utisaka od sinoć, a onda kao po komandi u 21 h razlaz! U krpe!

Četvrtak, 27. januar 2022. godine

Budimo se i prvo poletimo svi ka prozoru da vidimo kakvo je vreme napolju, tj. kakav će dan biti, ako se po jutru dan poznaje, mada to na planini ne mora uopšte da znači jer se situacija menja iz sata u sat. Sunčano je i mirno, to nam treba! Posle jutarnje rutine odlazimo napolje, Nikola sa svojom grupom, a nas troje zajedno do vrha gde smo se odvojili. Danica će sa tatom a ja nastavljam sama. Dogovor je bio da se u 12 h nađemo svi dole kad Nikola završava čas i da ostatak vremena provedemo zajedno. Prvo ćemo na toplu čokoladu, deca su odlučila. Nekako smo se spustili svi zajedno i Nikola je sa tatom otišao u smeštaj. Danica je već toliko napredovala, odavno me je prestigla. Nas dve ostajemo na stazi još jedan ili dva spusta jer ovako sunčan dan zaslužuje i više. Đavo ne spava, to zna svaka majka koja strepi danonoćno zbog svoje dece. I danas je đavo imao pune ruke posla, nailazili smo ovih dana na sudare i padove na stazi i to je ujedno bila i moja najveća noćna mora, svake godine je. Desilo se danas i dobro je da nije ništa ozbiljno, ali ne mogu da ne razmišljam o tome šta je moglo da bude. Čovek od sto i kusur kilograma, sjurio se niz padinu bordom kao da je sam na stazi i udario direktno u moju „pahulju” od 26 kg. Skijaške kulture nema, NULA! Kad sam utvrdila da je ona dobro, da nema vidljivih povreda i preloma rešila sam da ga počastim salvom uvreda. Čisto da mi malo bude lakše jer sam premrla od straha. Ne znam da li mu je bilo krivo što je udario dete ali ja sam imala želju da mu dasku polomim o glavu, verujem da bi svaka majka. Kasnije sam mnogo razmišljala o tome, šta bih bila u stanju da uradim kad mi neko povredi dete – sve! Samokontrola je pobedila bes te se završilo kao što sam napisala. Sišle smo dole i trudila sam se da promenimo temu da pokušam da je oraspoložim i da to što pre zaboravi. Veče je bilo prelepo za šetnju pa mi je dobro došlo da izađem na vazduh. Već posle večere ekipa se skupila i krenula je graja i stampedo, igrali su se do kasno i smejali se, a kao podsetnik današnji sudar ostala je modrica na nadlaktici. Mnogo je ludaka i na stazi i na ulicama i u školama, a tek u saobraćaju! Znam da neću uvek biti tu da joj se nađem i znam da je moram pustiti da očvrsne ali… pusta majka. Moja nežna pahulja, moja prva ljubav.

Petak, 28. januar 2022. godine

Viber grupa „Smogovci” broji šest članova, mojih najboljih prijateljica. Ne instant drugarica već prijateljica sa kojima se družim i volim već 20 godina. Zvuči mnogo, ali baš tako je kao što zvuči je smo se sve približile četrdesetoj, a neke su već i prešle za godinu ili dve. Marini je rođendan u nedelju. Moja najdraža „mirođija” naravno sve to organizuje. Sanju sam iz milošte prozvala tako jer je ona svuda kao mirođija, u sve se meša. Eh, sad bi neko pomislio onako kako ne treba, ne! Kad god mi je bila potrebna i kad mi nije bila potrebna, ona se stvorila tu da mi pomogne, da me još više iznervira kad sam nervozna, da se zajedno smejemo, da se ako treba prepucavamo, ali da znam da je tu. I nije mirođija samo za mene već i za ostale ako tako proceni. Kreće odabir poklona, u igri je nekoliko varijanti. Kroz prepisku jedina koja u svemu vidi materijal za šalu i koja je beskrajno duhovina je Ljiljana, ona kojoj svaki put šaljem snimak iz kafane kad počne Tomina pesma. I to smo završile nekako, spremne smo za okupljanje u nedelju. Jutro je prošlo kao i prethodnih dana, a popodne na planini danas je bio rezervisano za dodelu diploma deci koja su pohađala školicu skijanja prethodnih dana, kao i dodela medalja za decu koja su učestvovala u takmičenju u skijanju i ostvarila najbolje vreme. Mali je dobio diplomu, što se kaže na mufte, dok je Danica stvarno bila mnogo bolja nego prošle godine. Popodne i veče proveli smo svi zajedno, deca su se igrala do kasno jer ipak poslednje je veče.

Subota, 29. januar 2022. godine

Pakovanje. Do 11 h izlazimo iz hotela i još uvek nismo odlučili da li ćemo do Sarajeva ili pravo kući. Jutro je osvanulo sunčano, ali do našeg polaska već se bila spustila magla i sneg je jako padao. Posle doručka ćemo pravo kući, odluka je pala jednoglasno. Pratili smo se sa prijateljima pa kad smo bili u blizini Loznice odlučili smo da napravimo pauzu čime smo produžili putovanje te smo kući stigli po mraku. Uvek kad otputujemo negde na sedam dana i duže, volimo da prođemo kroz grad i da vidimo da li se nešto promenilo, tj. da li je sve kao kad smo otišli. Konačno, „home, sweet home” ili „svuda pođi, kući dođi”. U nedelju odmor pa od ponedeljka u nove pobede odmorni i puni lepih utisaka.

Autorka je supruga i majka dvoje dece, po zanimanju strukovni specijalista za kontrolu i reviziju

Ostavi komentar

  • (not be published)