Povratak u realnost

Objavljeno 07.08.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 22 mins

Nedelja, 31. jul 2022. godine

Sinoć se vratili sa mora, još uvek puni utisaka, osmeha na licu, tako da ni ova nedelja ne pada teško. Naročito jer sam na odmoru još jednu nedelju, koju ćemo provesti porodično na vikendici u Pesku.

Danas sleduje pranje veša, raspakivanje i sumiranje utisaka. Čekanje na granici smo vešto izbegli uz sporedne granične prelaze i time uštedeli bar tri sata puta. Jako dobra opcija, ne znam zašto je do sada nismo uvek koristili.

Grčku volimo, ne menjamo je godinama, došli smo do toga da u isti hotel idemo već šestu godinu.U tom hotelu osečamo se kao kod svoje kuće.

Kada smo stigli dočekala nas je menadzerka hotela kao i dragi animator Jani, koji nas godinama unazad zabavlja svojim internacionalnim šalama. Dečko je po zanimanju glumac, ali u nedostatku pravih uloga, „glumi klovna” u hotelu, kako bi on rekao. Osim što zabavlja sitnu decu, zabavlja i starije. Svaki dan nam organizuje neku utakmicu, najčešće je u pitanju vaterpolo. Učestvuju žene, deca, mame, tate, Rumuni, Englezi, Bugari, Rusi, Makedonci… Ne postoji nijedan vid isključivosti. Svi igraju potpuno srcem, a najpre da bi se zabavili. Posle teške utakmice sledi druženje u pool baru.

Moja porodica je baš aktivna u ovim igrama i to je zaista jedan divan osećaj, kada svi, čak i ćerka tinejdžerka od 17 godina, aktivno učestvuje. Posle druženja na bazenu, ide se na plažu, a uveče opet imamo akciju. Da li su to karaoke ili grčko veče, svejedno. Karaoke su jako zanimljive, pošto na njima učestvuju različite nacije. Zanimljivo je posmatrati kako se vesele Rumuni, kako Englezi, kako Bugari i kako narodi bivše SFRJ. Svako ima neku svoju aktuelnu hit pesmu, koju želi da otpeva. Mogu da primetim da su Pesme Evrovizije prilično zastupljene, posebno među mlađim generacijama. Konstrakta je definitivno inetrnacionalni hit, svi su tapšali uz „biti zdrava”.

Igra se i bingo, i posle nekoliko godina učestvovanja, moja ćerka ove godine osvaja. Kakva sreća za nju a tuga za ostale učesnike, bude tu i pokoja suza najmlađih učesnika, ali sve je to deo igre…

I tako, pored ovih sadržaja, divnih prijateljstava i iskustava, plaže u hladu četinara sa belim peskom i tirkiznim morem, pitam se ponovo „Da li ćemo i sledeće godine na isto mesto?”

Da li treba menjati stvari u kojima uživaš i koje te čine srećnim?

Ponedeljak, 1. avgust 2022. godine

Dobili smo ključeve od novog stana, na koje čekamo godinu i po dana. Selimo se u veći prostor, svi smo srećni, kreće opremanje, deca imaju svoje želje i ja imam svoje želje, suprug ćuti i odobrava samo da se ova „slatka muka” što pre okonča.

Dok razmišljamo odakle početi, entuzijazam polako opada jer se osećamo slabo i slomljeno. Temperatura. I naravno korona.

Zar opet, zar nije gotovo? Nepregledne gužve u kovid ambulantama, šta rade ljudi kojima je baš loše?

Pošto nemamo terapiju, čekamo rezultate krvi, ne idemo u vikendicu u Pesak i ništa od početka useljenja. Otkazujemo zakazane majstore.

Glagol planirati počinje od grčke reči „planum”, što znači obmana.

Ne volim da planiram i znam da nikad ne bude sve kako je zamišljeno, posebno ako to nešto jako želiš.

„Bože zdravlja, bože zdravlja…” Konstrakta opet u glavi, previše su nam puštali ovu pesmu na moru.

Utorak, 2. avgust 2022. godine

Stigli rezultati, moji onako, suprugu baš loši. I on se oseća loše. Zovem ambulante, kažu stanite u red i čekajte. Ali on ne može da stoji. Čekam popodne da vidim da li će biti bolje.

Situacija još gora, prijatelji lekari savetuju terapije preko vibera sa mora, ali treba neko da ga pregleda. Polako me hvata panika, preostaje  nam jedino Beograd.

Iako on negoduje, sedamo u kola i oboje bolesni pravac Beograd u privatnu ordinaciju na pregled. Pregledani, dobili terapiju, mirniji. Pitaju me u ordinaciji da li imam privatno zdravstveno osiguranje, nemam, ali ću ga imati, mislim se. Još jedna odlika velegrada, kažu mi u Beogradu je postalo uobičajeno imati privatno zdravstveno osiguranje.Verovatno zavisi od poslodavca, mahom.

Koliko smo mi srećni što nam je Beograd na 15 minuta, možemo da ga mrzimo, da nam smetaju gužve, parkiranja, bahatosti, ali usluge koje pruža glavni grad su jedinstvene. A Pančevo je idealan grad za život, tako blizu i tako daleko od Beograda.

Sada treba dobiti svog lekara i otvoriti bolovanje. Dobijam doktorku iz prve, divna, ljubazna, dobro je.

I umesto da poslednju nedelju odmora provedemo u Šumi (skraćeni naziv za našu vikendicu), uživajući u svim blagodetima prirode, cvrkutu ptičica i tišini, evo nas u stanu na 30 stepeni.

Samo da stanemo na noge za dan, dva i prijaće nam izolacija, ali u Šumi.

Sreda, 3. avgust 2022. godine

Sinoć sam gledala Daru iz Jasenovca, ne znam šta mi je to trebalo. Inače u poslednje vreme volim samo lepe filmove i serije sa lepim glumcima. Ono što zaključujem da su ljudi gori od životinja i da iz nas nikada neće izaći „animal instinct”, naravno ne svih. Umesto da racio bude ono što odlikuje čoveka i pravi tu razliku u evoluciji, izgleda da neki od nas još nisu dovoljno evoluirali. Mislim i na aktuelni rat i na bilo koji drugi vid otimanja za nešto… posebno teritoriju, granicu, među! Zar ne bi svet idelan bio kada ne bi postojale granice, kada bi svaki čovek bio samo „građanin sveta”? Nemam ništa protiv naroda bivše SFRJ, štaviše baš volim SFRJ i sve ono „od Vardara pa do Triglava”, ali kada odgledam ovako neki film, zapitam se jel moralo tako, da li smo morali međusobno da se ubijamo, zarad pripadnosti nekom pokretu ili veri… Što bi rekao Balašević „i bogu je prosto bilo krstimo se il’ se klanjamo…”

Vraćam se čitanju Duška Popova i njegove autobiografije, svakako bolje James Bond, nego nacionalni sukobi naroda bivše SFRJ… Kod James Bonda sve lepo, lepi glumci, lepa kola, lepe kuće… Tako da iako se baš posebno ne razumem u špijunsku materiju ali prija… zavidim lukavim ljudima, posebno onima koji malo pričaju… nažalost ja sam ona druga kategorija. Ne mogu da ne kažem, kad ne kažem osećam se neiskreno i onda mnogo kažem i onda preteram, a često treba prećutati. Za dobrobit svih. Zato čitam špijunsku knjigu, učim od najboljih. Socijalna inteligencija je jedna jako bitna kategorija za život, sigurna sam bitnija od matematičke ili jezičke inteligencije…

Nas su na fakultetu učili da pričamo, da mnogo pričamo i da pričamo glasno. Čuveni prof. Orlić na Pravnom fakultetu rušio je studente ukoliko nije mogao da ih čuje ili ako su bili kratki u izlaganju… Javni nastup mora biti ubedljiv.

Danas mi je stigla kuma iz Trsta, avgust je mesec kada redovno dolaze i tada se svo staro društvo iz Gimnazije okupi… Od mojih najbližih drugarica iz Gimnazije, samo sam ja ostala u Pančevu. Jedna je u Italii, jedna u Americi, a jedna u Beogradu. To me hronično pogađa, jer što imam više godina shvatam da su jedina prava prijateljstva ona koja stekneš u školi, prijateljstva bez interesa i planova. Istinska zbližavanja kroz odrastanje i prve male i velike nestašluke, prve ljubavi, patnje, tuge i sreće.

Smatram da ljudi koji te poznaju od tvojih 15, 16, 17 godina znaju tebe pravu, neiskvarenu i nepromenjenu, usled posla, politike, sticanja…

U to ime planiramo da se okupimo da iskreno prodiskutujemo o našim životima i ponovo prisetimo mnogih doživljaja, najčešće uvek istih, ali uvek ponovo jako smešnih.

Četvrtak, 4. avgust 2022. godine

Korona prolazi, rezulati su nam dobri.

U ponedeljak na posao. Čekaju me gomile papira, naslaganih na mom radnom stolu, pošto odavno nemam zamenu za posao koji radim. Kolega koji proverava poštu javlja da nije strašno i sudovi su na odmoru, tako da ima samo jedna nova tužba i nekoliko podnesaka.

Težak je povratak na posao ali meni uvek i prija. Osećam se drugačije kada radim, nekako sve postane normalno, sve ti je lakše.

Inače biti u Pančevu tokom leta je zaista pakao. Gledam one ljude što ispijaju šestu kafu subotom u Njegoševoj, da li su realni? U tih nekoliko kafića aktuelnih leti u Pančevu, svaki dan sede isti ljudi u isto vreme na istom mestu. Šta je tu zanimljivo, o čemu oni pričaju, koga posmatraju?

Jedan moj prijatelj, koga prilično cenim, jednom je prilikom izjavio da je svaka ta kafa uzaludno potrošenih sat vremena života.

U to ime, sutra ćemo u Pesak. Vodimo i našeg jazavičara Cileta, koji inače živi kod babe u kući, ali petkom popodne, kada se ide u Pesak, čeka nas kod kapije, jer on zna da je petak i da ide na vikend. Tako kaže baba.

Imati psa je bogatstvo. Još ako taj pas ima prostora odnosno ako ima dvorište, sreća je sveobuhvatna.

Uveče me zove mama, koja inače šest meseci godišnje provodi u Pesku, april-oktobar su rezervisani za prirodu, cveće, grožđe, njen komšiluk. Žali mi se da već treći dan nemaju vode… e ovo me izluđuje. Ovakva situacija traje već godinama, na temperaturi od 40 stepeni, naš kraj u Pesku nema vode, osnovne, elementarne potrebe za život. Ljudi se snalaze, kupuje cisterne, pune vodom kada dođe, ali dokle…

Najgore od svega je što su se oni navikli na činjenicu da leti nemaju vode, ustaju tokom noći ne bi li proverili da eventualno voda nije došla, da dopune rezerve. Čim prođe gužva oko selidbe, preuzimam inicijativu, mora se ova nepravda rešiti.

Petak, 5. avgust 2022. godine

Stigli u Šumu. Posle 15 dana, trava je buknula, voda u bazenu spremna za filtriranje, prašuma umesto travnjaka, cveće solidno, zalivala komšinica. Kod komšije u kafanici hladovina, sprema se riba, mirisi su čudo…

Imamo divne komšije, to je jako važno na ovakvim mestima.

Životinjsko carstvo na okupu, dva komšijska psa, Ciletovi najbolji drugari a mačka ima prinove, šest novih mačića…

Čujem da u komšiluku danima zatrpavaju pukotine od kapije da pas ne bi pobegao. Ne razumem zašto ga ne puste da trči po Šumi, vratiće se… ako bude želeo da se vrati. Na kraju je pas ipak pobegao, možda ne bi da su ostavili otvorenu kapiju. Ne možeš uzimati nečiju slobodu, niti prisiljavati nekog da ostane. Ljubav nije dizanje zidova i krpljenje kapije da bi nekog sprečio da ode.

Cile i njegova ekipa imaju svu slobodu kretanja i uvek se vrate. Mi nemamo kapiju.

Prvih sat vremena po dolasku je obično radna akcija, iznose se ležaljke, instalira se paviljon za dodatnu hladovinu, čisti se bazen, luftira se kuća. Kada smo sve to završili, uzimam knjigu i odlazim na svoju viseću ležaljku u moju omiljenu hladovinu.

Deca na telefonima, nažalost uslov njihovog boravka u Šumi je mobilni internet, ne kažem da ne pomažu oko kuće ali internet mora da postoji. Realno nismo ni mi mnogo bolji, zašto kriviti samo decu. Bolest savremenog doba.

Odvozimo ih popodne do Bele Crkve, ćerku čeka društvo, idu na jezera. Lepa su Belocrkvanska jezera, ima ih nekoliko, posebno su zanimljiva ona ne tako popularna, gde postoji samo netaknuta priroda, bez buke i kafića sa strane.

Nema druženja još danas, malo nam teško pada, kod nas su poznata okupljanja vikendom, prijatelji vole da dođu, prija tišina posle radne nedelje.

Uživam u cvrkutu ptica, mirisu borova, tišini… idealno za čitanje.

Subota, 6. avgust 2022. godine

Konačno naspavana. Posle 10 dana odmora, korone i pančevačke žege. Budim se u Šumi pokrivena jorganom, čujem ptičice…

Ostali  još spavaju. Sad je najlepše. Osećaj je kao kad na moru odete ujutru na plažu, more je mirno i nema nigde nikoga. Tako je i u Pesku, skuvala sam kafu, izašla napolje, uživam u tišini i razmišljam o predstojećoj nedelji.

U ponedeljak krećem na posao, već su mi najavili da ću od kraja avgusta biti u Beogradu, u smislu radnog mesta. Menjam koleginicu koja je na odmoru i svaki put kada ona ide na odmor, moje radno mesto se prebacuje u Beograd. To znači da nema zastupanja, nema odlazaka u sudove, celodnevni pravnički posao najvišeg nivoa u okviru Elektrodistribucije. U velikim sistemima kao što je naš, sa vrha se drugačije posmatra sistem, mnoge stvari ti postanu jasnije i kad se vratiš u malu sredinu nemaš suvišnih pitanja.

Danas me pozvao prijatelj koga nismo videli bar šest meseci… čuo je da se selimo, pita da li treba pomoć.

Toliko mi je bilo drago, zaista postoje prijateljstva na koje ne utiče svakodnevica. Možda su to ona najiskrenija. Ljudi sa kojima se ne vidiš šest meseci, ali kad se vidiš, kao da je vreme stalo. Sve teme na tacni, nema laži, nema foliranja. I to su ljudi koji su tu za tebe onda kada i ti sam možda toga nisi svestan.

Njih je malo, filtriralo ih je vreme. Ništa drugo.

Sve više srećem i upoznajem ljude koji me uznemiravaju, ne znam kako da kažem, koji u meni bude ono nešto, što ni ne znam da imam. Oni to rade profesionalno, stanu ispred tebe, postave ti dva-tri pitanja i čekaju da zagrizeš. Naravno da zagrizeš, kažeš svašta, pomisliš svašta i postaješ kao oni. Zatrovan.

Takozvani ljudi aždaje.

Učim da ih prepoznam, na dobrom sam putu. Dođeš u neke godine kada želiš da provodiš vreme sa ljudima sa kojima si opušten, sa kojima ne moraš da biraš reči. Ustvari, želim ljude sa kojima se smejem. Jedna moja draga drugarica posle svakog našeg porodičnog okupljanja, sutradan izvuče „hit večeri”, priču na koju smo se najviše smejali. Tako ta priča ostane zapamćena, ponavlja se i uvek bude smešna.

Počinju da zovu majstori, kreću radovi u stanu. Biće pakleno u narednih par nedelja. Svi su zauzeti, svi mogu, ali za dva meseca… Definitivno je procvetao zanat u Srbiji. Moj muž, statičar konstrukcije po zanimanju, projektuje za manje novca po kvadratu od rada po kvadratu molera, stolara, keramičara… Koga briga da li će kuća da se sruši, neka ona bude lepa na oko.

Ne potcenjujem ničiji rad, daleko od toga. Dokle god svako radi ono za šta se školovao i to radi pošteno i savesno, sve je u redu.

Sada mi kaže sin da možda sutra igraju utakmicu sa Zvezdom, to bi značilo da moramo ranije kući. Navikli smo se, u poslednjih nekoliko godina, često nam je prioritet u životu fudbal. Klinci treniraju vredno, a vikendom su utakmice, on je još mali da može da ostane sam u kući, tako da se pakujemo i pravac utakmica. Ovo još nije sigurno, potajno se nadam da neće biti dovoljno dece zbog godišnjih odmora.

Doduše zahvaljujući fudbalu, stekli smo brojna prijateljstva, proputovali dosta i sačuvali brojne uspomene .Ne smeta nam, volimo.

Posle ručka, mala šetnja, iznikle su nove vikendice, novi bazeni,priroda nije narušena. Valjda su ovde i došli zbog prirode a ne da je narušavaju. Uživamo u ostatku večeri, tišina i ptičice i mi ćutimo.

Od ponedeljka povratak u realnost.

Autorka je dipl. pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, majka dvoje tinejdžera, veliki ljubitelj druženja, prirode i smeha

One Comment to: Povratak u realnost

  1. Dunja

    avgust 10th, 2022

    Srećno i berićetno u novom stanu! Da i u njemu bude mnogo druženja i smeha! ♥️

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)